Nakon što se četrnaestogodišnja djevojčica nastanjena u bosanskom selu drznula javno obznaniti da ju je lokalni hodža zatvarao u sobu i pozivao ju da mu dodiruje spolovilo, gnjev ogorčene mase srušio se na nju. Minijaturni mekteb se zatvorio u znak protesta, osnovna škola je uvela zabranu školovanja za pripadnice nježnijeg spola, paravojne formacije u maskirnim odorama i sa lakat dugim bradama zauzele su ključne ulaze i izlaze iz sela, postavila kontrolne punktove, obznanila rat lokalnim, demokratski izabranim vlastima i Kur'an proglasila jedinom relevantnom zbirkom paragrafa. Nedugo zatim, dok je sa porodicom u starom Opel Kadetu išla po špeceraj, automobil je presretnut od nekolicine pomenutih vojnika, ista djevojčica izvučena je iz Kadeta, bačena na tlo i ustrijeljena u glavu.
Prije nego se čitaoci počnu pitati gdje se to desilo, koje je to selo, ko je hodža i u šta se to Bosna pretvorila, potrebno je unijeti neke ispravke. Četrnaestogodišnja djevojčica Malala Yousafzai nije nastanjena u Bosni, nego u Pakistanu na području doline Swat, paravojne formacije su pakistanski Talibani, Opel Kadet je autobus, blog nije opričavao hodžine seksualne bravure, ali jeste opričavao i kritizirao talibansku teoriju i praksu 2009. godine, kada je kao jedanaestogodišnjakinja Malala pokrenula blog, i 2012. bila izvučena iz autobusa te de facto strijeljana pred očima užasnutih putnika.
Kakve veze ima Malala sa našom balkanskom svakodnevnicom?
U jeku izborne strke, koja nije donijela ništa novo, neobično, ni neočekivano, kratki članak o napadu na Adnana Čauševića prošao je nezapaženo. Činjenica da su dva maskirana napadača 05.10.2012. godine na području Gornjeg Vakufa presreli Čauševića i uboli ga oštrim predmetom, te se udaljili automobilom „Golf 2“ u nepoznatom pravcu nije previše konsternirala javnost koja je, u surovoj stvarnosti Bosne i Hercegovine, već odavno navikla na upotrebu vatrenog oružja i eksplozivnih sredstava. U navedenom incidentu, međutim, postoje dva uznemirujuća podatka: Adnan Čaušević bio je svjedok Tužilaštva BiH u predmetima protiv terorističkih skupina iz Bugojna, a postoje naznake da automobil kojim su se napadači udaljili pripada pravosnažno osuđenom teroristi Rijadu Rustempašiću.
Jedan ubod zadan Adnanu Čauševiću kao možebitna kazna za nastup u svojstvu svjedoka Tužilaštva BiH ne čini se odveć značajnim. Mevlidovo rafalanje po zgradi ambasade mrskih imperijalista i ranjavanje domaćeg sigurnosnog osoblja nekome možda ne vrijedi više od dvodnevnog komentiranja novinskih naslova. Eksplozivna naprava podmetnuta u neposrednoj blizini policijske stanice u Bugojnu koja je rezultirala smrću jednog policajka i teškim ranjavanjem druge policajke već pomalo zvoni na uzbunu. Međutim, neumorni apologete, koji pripadnike vehabijskog pokreta ekskulpiraju njihovim predanim vjerovanjem i dosljednim imitiranjem prvih muslimana, odmahuju rukom i sipaju floskule poput međunarodne zavjere, komplota skuhanog u američkoj kuhinji, i repetitivnog šamaranja pokornih i progonjenih pripadnika islamske konfesije u BiH. Sada već bivši reis Mustafa Cerić svojedobno je članove vehabijskog pokreta u BiH proglašavao „pravim muslimanima“, smatrajući, valjda, da je izostanak prakse poput izvlačenja tinejdžerica iz autobusa, presretanja automobila i ubadanja svjedoka u predmetima koji se vode povodom krivičnih djela terorizma nekakva apsurdna i prezira dostojna mana bosanskih muslimana.
Istina je, međutim, da stvarnost bljuje u lice svima onima koji su negirali da pojačano prisustvo uvezenih pobornika ekstremizma i fundamentalizma predstavlja društvenu prijetnju i opasnost koja se svakodnevno intenzivira.
Brojni su se mediji svojedobno izrugivali policijskim akcijama usmjerenim na Donju Maoču, proglašavajući takve poduhvate stvaranjem bauka od mirnog i povučenog lokalnog stanovništva. Pokazalo se da iz Maoče ipak ne stižu samo bogobojazni i skromni mu'mini, nego da se pojedinci ( poput lidera maočke zajednice ) oglašavaju i ratobornim pokličima, a da se via Maoča zalomi i pokoji imperijalističke krvi žedan Mevlid koji se, ničim izazvan i mimo graničnih prelaza, ukazao jednog dana pred američkom ambasadom i hrabro osakatio kolegu muslimana, uz to još i Bošnjaka. Kritikama alternativnih i vehabijskom pokretu bliskih glasila poput „Saff“-a izvrgavan je, primjerice, novinar Esad Hećimović. Imenovani je autorskim stručnim uratkom „Garibi – Mudžahedini u BiH 1992.-1999. godine“ javnosti približio izvatke iz novije povijesti koji se odnose na likove i djela pobornika i pripadnika navedenog pokreta uvezenog od strane pokojnog Alije Izetbegovića i njegove najuže klike. Nadalje je kritikama i podrugivanju izvrgavan i Dževad Galijašević, koji je u više navrata skretao pažnju na manipulaciju podacima o prisustvu vehabija na području BiH, i ispravno ukazivao na uspostavljene mreže saradnje i finansiranja vehabijskog pokreta koje sežu do njihove austrijske braće.
Takve kritike odavno su obesmislene, a navodi njihovih meta potvrđeni. Prijetnja i opasnost agresivnih i malicioznih pripadnika vehabijskog pokreta stvarne su i prisutne na tlu BiH. Dokazano je to nizom navedenih krivičnih djela u kojima je izvršen direktan napad na život i zdravlje građana s namjerom da se kolektiv ušutka, da se strahovlada uspostavi, i da se pripadnici vehabijskog pokreta slobodno i neinhibirano bave svojim aktivnostima neovisno o pravu i zakonima države BiH. Mogu se čak i izostaviti incidenti poput mučkog napada na učesnike Queer festivala, mlaćenje pohotne omladine po sarajevskim fukodromima, prijetnje upućivane bivšem ministru Emiru Suljagiću nakon što se drznuo dirnuti u vjeronauku u školama, ubistvo roditelja djevojčice koji ju je odbio dati za suprugu pripadniku pokreta, bizarni slučaj Smaje Abdurahmanovića optuženog za ubistvo Velida Zahirovića iz Zavidovića zbog toga što mu je ovaj odbio “dati ruku” desetogodišnje kćerke, pokušaji kreiranje eksteritorija u Maoči i Bočinji, bahatost Jusufa Barčića kojem je „Allah dao vozačku dozvolu“ i koji je skončao u saobraćajnoj nesreći, kao i brojni drugi.
Veliko je pitanje koliko će vremena proći prije nego hipotetički slučaj iz uvoda postane uobičajen dio stvarnosti BiH, prije nego nasilje postane neizostavna posljedica svake javne kritike, i prije nego se sigurnosne službe i institucije intenzivnije pozabave potencijalnom prijetnjom koju fundamentalističke skupine predstavljaju po javni red, mir, slobodu govora i na koncu – živote. Sve nabrojano ukazuje na to da se situacija u tom domenu pogoršava, a da BiH iz dana u dan opravdano stiče status non grata zemlje i vrela iz kojeg na ostatak Evrope vreba terorizam. Ako je danas u našem dvorištu, ako je to potvrđeno pred očima javnosti, ako su to nepobitno ustanovile pravosnažne sudske presude, šta treba očekivati sutra? To je barem jasno. Ne treba očekivati više predrasude svijeta ( one su u dobroj mjeri potvrđene kao tačne ), nego nadalje goruća, aktuelna pitanja ekstremizma koji egzistira, koji se u Bosni i Hercegovini tolerira, a sa kojim se ne obračunava.
To je još jedna domaća zadaća koju se aktuelni državnici više ne trude – ni prepisati.
Od istog autora : Izbori 2012 : Sjaši Kurta da uzjaši Murta