Rođen 1955. ili 1956. u dubokoj kineskoj provinciji Shandong na sjeveroistoku zemlje pod imenom Guan Moye, danas je poznati kineski autor Mo Yan (što u prevodu znači ‘bez riječi’ ili ‘ne pričaj’) postao 109. dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Vijest je u Stockholmu u juče tačno 13 sati okupljenim novinarima u zgradi Stare burze objavio sekretar Švedske akademije Peter Englund, potkrijepivši tu odluku i s nekoliko rečenica.
Zahvaljujući ‘kombinaciji fantazije i stvarnosti, iz istorijske i društvene perspektive’ Mo Yan je ‘stvorio svijet koji su svojoj kompleksnosti podsjeća na Marqueza i Williama Faulknera’. Autor se oslanja na dugu tradiciju kineske književnosti, ali i narodnu predaju, stvarajući djela ‘halucinatornog realizma’. Dodjela nagrade je na ceremoniji 10. decembra uz svjetsku književnu slavu ide i novčani iznos od 1,2 miliona dolara.
Mo Yan je prvenstveno romanopisac, no objavio je i nekoliko knjiga eseja i novela te je tek drugi Kinez koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost (prvi je bio egzilant Gao Xingjian 2000. godine, koji živi u Parizu). Put ovog pisca prema književnosti nije bio lagan, s obzirom na to da je porijeklom iz siromašne porodice, a tokom Kulturne revolucije je kao dječak bio prisiljen raditi u tvornici. 1976. godine se priključio vojsci, gdje je počeo intenzivno čitati te je pet godina kasnije objavio u jednom kineskom časopisu svoju prvu pripovijetku. Zahvaljujući vojsci završio je umjetničku akademiju te je i predavao kao profesor na Kulturnoj akademiji kineske armije.
Svoj književni proboj Mo Yan doživio je 1986, i to romanom ‘Touming de hong luobo’, koji je kasnije na Zapadu objavljen pod naslovom ‘Suha rijeka’. Većinu svojih romana Mo Yan smjestio je u svijet provincije u kojoj je odrastao, što mu je donijelo veliki uspjeh već 1987, kada je objavljena knjiga ‘Crvena polja kukuruza’, prema kojem je veliki kineski režiser Zhang Yimou snimio odličan film, koji je 1988. dobio i Zlatnog medvjeda na filmskom festivalu u Berlinu.
S vremenom se Mo Yan sve više ohrabrio u svojoj kritičnosti prema komunističkom režimu, iako nikad nije prešao granicu u disidentstvo, no indikativan je, na primjer, njegov roman ‘Grad rakije’ u kojem novobogataški partijski kadar doslovno jede malu djecu.
Ipak, kada je Kina gostovala na Sajmu knjiga u Frankfurtu 2009., te povukla svoju književnu delegaciju iz rasprave u kojoj su trebali sudjelovati i disidenti, Mo Yan se priklonio odluci režima. Kasnije je u jednom intervjuu to ovako komentarisao: ‘Neki sada kažu da sam državni pisac. Istina u tome jest da preko Ministarstva kulture, kao i neki drugi kolege poput Yu Hua i So Tong, dobivam socijalno i zdravstveno osiguranje. To je realnost u Kini. Mogu razumjeti da su me kritikovali stranci, ali kada čujem isto od Kineza, to je sramotno.’
Mo Yan je ipak potaknuo neke rasprave u kineskoj javnosti, posebno svojim romanom ‘Žaba’ – koja je u Kini simbol rađanja – koji kritizira službenu politiku jednog djeteta po porodici Njegov najnoviji roman ‘Život i smrt me umaraju’ napisao je za tek 43 dana.
U intervjuu za Frankfurter Rundschau iz 2009. Mo Yan je komentarisao savremenu kinesku književnost, među čije najvažnije autore pripada: ‘Nema sumnje da je realizam njeno najsnažnije obilježje. Jer u Kini je tek od osamdesetih godina prošlog vijeka moguće stvarnost opisivati onakvom kakva jest.’
PREVOD: Na hrvatski i bosanski jezik od ovogodišnjeg književnog nobelovca još ništa nije prevedeno. Na srpskom jeziku zasad može da se nađe samo jedan njegov roman – „Velika Nedra i široka bedra”.
Vezan tekst: