Glumac Dragan Petrović Pele priprema lik Vilija Lomana u drami Artura Milera „Smrt trgovačkog putnika” čija će premijera biti izvedena u petak, 26. oktobra na sceni „Rade Marković” Beogradskog dramskog pozorišta u režiji Veljka Mićunovića.
Ova drama koja je napisana pre šest decenija, a koja priča o čoveku koji je pod stare dane izgubio posao, i ujedno kritikuje društvo u kojem je novac jedino merilo u životu, imala je, da podsetimo, beogradsku premijeru davne 1951. godine upravo na sceni BDP-a i predstavljala jednu od hit predstava ove kuće.
U podeli su i: Petar Benčina, Petar Strugar, Milan Čučilović, Pavle Pekić, Daniel Sič i Anita Mančić.
Koliko je ova gorka priča o naličju američkog sna aktuelna, odnosno bliska nama danas?
„Smrt trgovačkog putnika” je klasično delo američke dramske književnosti koje poslešest decenija dobija ikod nas na aktuelnosti, uvođenjem tržišne ekonomije u ekonomski sistem društva. Ključna reč je san, a da li je u pitanjuliceili naličje sasvim je sporedno. Na kraju krajeva reč je o bezbroj lica, pustih snova i izneverenih očekivanja, koja su nam dobro poznata. Nametnuti kriterijumi vrednosti, tržišna ekonomija, tehnokratija, banke, stambeni krediti, razni oblici pretnji iucena,te masovni gubici posla, samo su neka od brojnih gorkih naličja sveprisutne stvarnosti, nama veoma dalekog modela američkog sna.
Glavni junak komada, Vili Loman se „budi” iz jednog takvog sna u kojemje sve bilo podređeno diktatu psihološkog pritiska, davno postavljenog uslova o jedino mogućem putu ka uspehu. Diktat iluzije, ma koliko bio masivan ima svoju suprotnost, diktat stvarnosti, koja na kraju surovo razobličava sve zablude ineistine.
Drama progovara i o sudaru sa zakonima tržišta, sumnjivim kriterijumima vrednosti, masovnim gubicima posla. Kako se snaći u ovakvim smutnim vremenima?
Smutna vremena?! Kakvi smo ljudi, takva su nam i vremena.Da li je nojeva glava u pesku pronašla utočište za ostatak tela koji viri „na izvolte”? Znam da je nemoguće, ali kada bi svako sebi postavio pitanje: „Šta ja to dugujem životu?” a ne: „Šta to život duguje meni”,mnogo toga bi se pokrenulo nabolje. Valja se samo zapitati, a to je najteže.
„Smrti trgovačkog putnika” zapravo je priča o sudbini sasvim obične, prosečne porodice. Koliko je porodica danas u krizi?
Siromaštvo i sveopšta oskudica koja kod nas traje nenormalno dugo direktno sabotira porodicu i najveći je krivac za stanje apatije, dezorijentisanosti i beznađa. Naravno, nije uvek sve ni u novcu, ali jedini kontinuitet koje naše društvo poznaje jeste kontinuitet nametnutog dobra, loše ekonomije i zaglavljenosti u strahu od gubitka egzistencije. Život i opstanak porodice u ambijentu svakodnevnih frustracija doveo je do gubitka samopouzdanja i vere u druge ljude, te emocionalne nestabilnosti. Kada govorimo o porodici često nam promakne da nju čine ljudi, da se u njoj rađaju i vaspitavaju deca koja će sutra biti nosioci društvene odgovornosti, kako se to popularno kaže. Kako će traumatizovana porodica,koja nije više u stanju da trpi i prikriva, koja je izgubila kontrolu nad vlastitim životom, razdražena, zlovoljna u kojoj je zavladao strah i netrpeljivost, uspeti da odneguje odgovornu i stabilnu ličnost?
Popularnost ima i dobru i lošu stranu. Vas, ipak, kvalifikuju kao begunca od javnosti?
Popularnost je širok pojam ali ova o kojoj me pitate ima mnogo loših strana, a vrlo malo dobrih i može da bude veoma opasna, čak smrtonosna. Ima primera koji govore o tome da popularnost spada u vrstu grabljivica koja je u stanju da odnese razum neopreznima, a zagorča i obesmisli svakodnevicu malo opreznijima.
Ja negujem vlastiti ritam, svoju dijalektiku punog i praznog, vodeći računa da ne opterećujem nikoga. Sve što radim, trudim se da radim najbolje što mogu i umem, koliko moji limiti dozvoljavaju. Nisam nikakav begunac ni od čega već često nemam vremena za mlaćenje prazne slame,a ponekad je u pitanju samo mera dobrog ukusa.
Glumačka profesija spada u rizično i neizvesno zanimanje. Na čemu insistirate u svom pedagoškom radu, budući da ste profesor glume na FDU?
Glumački poziv je po mnogo čemu specifičan. Ni jedna umetnička profesija ne pokreće toliko kontroverzi i moralnog sumnjičenja koliko umetnost glumca. Još od vremena Tespisa i sablažnjenog Solona (534 god.p.n.e.) ne prestaje hipokritski odnos prema glumcima. Čestose javnost glumačkog poziva zloupotrebljavala u raznim vrstama društvenih igara,a glumac prokazivan u jeftinim populističkim manipulacijama, neretkostavljan u poziciju javne mete prema kojoj je dozvoljeno gotovo sve. Ukratko rečeno, rizičan posao ali za glumce jedino moguće zanimanje.
Moj metod rada sa studentima glume, bazira se na prijateljskoj pomoći mladim kolegama u aktivnom savladavanju nastavnog programa. Kao takav, on nije represivan ine sadrži nagradu i kaznu kao regulator bilo čega, već otvara mogućnost dijaloga, da se na konkretna pitanja daju konkretni odgovori. Da se radom stigne do sebe, pokrene kreativna energija, razbudi uobrazilja ipravilno razvija talenat u punoj snazi.Insistiram na tome da studenti sa kojima radim nisu „moji” nego „svoji” ida moja očekivanja prema njima daleko prevazilaze sve ono što sam postigao baveći se glumačkim poslom.
Pozorište je ostvarenje emocija kojih se stidimo. Da li pozorište gubi na snazi, odnosno da li je stid iščezao sa ovih prostora?
Ne, stid nije iščezao sa ovih prostora, ljudi se stide mnogo čega, a najviše da pokazuju emocije što podstiče efekat zaštitne maske.
Maska koja prikriva ne prolazi u pozorištu jer, po svojoj prirodi pozorište funkcioniše pod maskom koja otkriva sve ono osetljivo, unutrašnje i lično. Svaka umetnost pa i umetnost pozorišta pronalazi svoj najdublji smisaou našoj iskonskoj potrebi da ovladamo tananim impulsima koji lebde između jave i sna, to je ono što daje život, što ga održava i uzdiže. Zato pozorište ne gubi na snazi iako tehnološki mnogo zaostaje u odnosu na film i televiziju.
Tekst jepreuzet iz Politike