“U svim revolucijama, Francuskoj, Oktobarskoj, pa i u našoj, bile su nužne žrtve. Obračun s neprijateljem je bio nekompromisan, uključujući najstrože, smrtne kazne. Likvidacija osuđenih na smrt pripala je meni. Krcun me je odabrao. Zavoleo sam taj posao vremenom i radio sam ga s voljom.” Ovo kaže Vidan, glavni junak potresnog romana “Dželat” Slobodana Gavrilovića, koji je upravo objavio “Albatros Plus”. Roman je dat u obliku zastrašujuće ispovesti čoveka koji je, kako sam kaže, likvidirao više od 2.000 ljudi, a sve u ime navodne pravde i ideje.
Gavrilović je široj javnosti poznat kao autor niza studija o političkom totalitarizmu, o žrtvama Staljinovog terora, demokratiji, zapažen je i kao veoma principijelan učesnik na našoj političkoj sceni, a poslednjih godina izuzetno je uspešan direktor “Službenog glasnika”.
Šta je bio povod da napišete ovo svoje prvo beletrističko delo?
– Istraživanje o Živojinu Pavloviću, predratnom revolucionaru i intelektualcu je neposredni povod da nastane, u velikim unutrašnjim mukama, ovaj roman. Najteže je stradati od svojih drugova. A to je sudbina Živojina Pavlovića. On ustaje u odbranu optuženih u Moskvi. Iznosi u javnost još 1940. godine “Bilans sovjetskog termidora”. Istinu o Staljinovom teroru. Naveo je činjenice, imena i krvnike, završio s metkom u potiljku. Istovremeno ga je gonila Specijalna policija Kraljevine Jugoslavije i Komunistička partija Jugoslavije. I jedni i drugi hteli su da ga ubiju. S različitim motivima. Idući za istinom o Živojinu, došao sam i do tih oporih i neumitnih činjenica… A onda se tu našao i dželat, kako je jednom dosta davno rekao Ljubomir Simović: “Dželata će uvek biti”. Mene je zanimao odnos dželata i vladaoca, kao lica i naličja svake vlasti, a posebno autoritarne i totalitarne.
Prvi čitači vaše knjige primetili su da u njoj ima mnogo autentičnog. Da li je i glavni junak rađen prema nekoj stvarnoj ličnosti?
– Ničega nema u umetnosti, pa ni u literaturi, a da nije pre toga bilo u životu. Od Markiza de Sada do danas. A sigurno i pre njega. Ono čemu život da beleg, pa i onda kada se ne pozivate na konkretne događaje, naći će svoje mesto u umetnosti, bilo kojoj i bilo kad. Ali to nije puko slikanje realnog života, jer bi to onda više ličilo na neku naučnu ekspertizu, ili u najboljem slučaju na esej, a ne na roman. Roman je i fikcija, i mašta, i realnost. Ali, izmešano, udrobljeno na poseban način, što daje autorsku autentičnost, koja se nikada ne može svesti samo na život. Svi šahisti sveta igraju sa šesnaest, odnosno trideset dve figure, ali svaka je partija posebna, za sebe. Koliko je tek kombinacija u životu?
“Kako čovek postaje zver?”, pita se u jednom trenutku Vidan. I to je, čini se, jedna od glavnih tema koju pokreće roman?
– Zlo je jako, žilavo, moćno. Dobro je krhko. Ono ne može da laže, ono se ne služi mučenjem, ubijanjem, ali istrajava. Dobro je istina, božja i ljudska. Da li pobeđuje? Kroz čitavu nama poznatu ljudsku istoriju zlo se poigrava dobrim. Mučenje trpljenjem. Ubijanje postojanjem. Smrt životom. Ljudska zver čovekom. Ishod, bar nama poznat, je da svaka vlast u krajnjoj instanci je težnja za mučenjem i ubijanjem. Menjaju se forme, ali spirala ciklične istorije filozofije je neprekidna. Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” to ubedljivo pokazuje.
Čitaoci u romanu nisu šokirani zločinima (jer ih u ratovima uvek ima) već životinjskom bestijalnošću kojim su izvođeni…
– Ja bih rekao više mirnoćom njenih neposrednih izvršilaca i naredbodavaca, pa tek onda i ljudskom bestijalnošću. Ne životinjskom, već insistiram ljudskom. Ne znam da li životinje mogu da uživaju u mučenjima, kao što mogu ljudi. Do Lorencovih istraživanja i ja sam smatrao da su životinje samo odbrambeno agresivne. Posle Lorenca, ne znam šta da mislim! Ljude kao da više privlači zlo, nego dobro. Ili to đavo kuša čoveka?
Vidan nema nikakav osećaj krivice. On ubijanje shvata kao zadatak koji je morao da se obavi.
– Dželat je i zanimanje. Recimo, poslednji dželat u Francuskoj je umro 1939. godine. Nekoliko meseci je javnost pisala o njemu. Maltene, da je izumitelj, da je imao inovacije na giljotini, koje su civilizacijske. Ljudi su sve do devetnaestoga veka, pa i ovde na Karaburmi, u Beogradu dolazili da gledaju ubijanje osuđenih ljudi. Hiljade ljudi i žena. Ovacije, uživanja, navijanja, kao u rimskim gladijatorskim borbama. Pa gde smo to došli? Odakle idemo? Gde ćemo se skrasiti? Možemo li?
MOĆNA PROZA
Ističući, na predstavljanju “Dželata”, da od Gavrilovića niko nije očekivao ovakav roman, Jagoš Đuretić, direktor “Albatrosa”, je rekao: “Dogodila se eksplozija talenta sa odloženim paljenjem”.
– Veličanstven rukopis, koji vraća veru u snagu literature. Možda sve tamo od romana “Kad su cvetale tikve” Dragoslava Mihajlovića u našoj književnosti nije bilo tako moćne proze koja čitaoca pogađa kao maljem – rekao je Goran Babić.
Bio sam opčinjen ponorima tog stravila za kojim često tragamo među drugima dok ono vreba u nama. Posle čitanja ove knjige siguran sam da će se svako osetiti promenjenim, istakao je Jovica Aćin. Ovaj roman je, prema mišljenju Gojka Tešića, istorija užasa jedne “ljudske duše” koja prerasta u simbol bezdušnosti, mračna priča koju glavni junak kazuje s jezivom strašću.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti