Kolektivisti se oduševljavaju
progresom, gaje naklonosti prema sirotinji, imaju vatreni osjećaj za nepravdu i
nagon za velikim djelima, što u posljednje vrijeme nedostaje liberalizmu.
Međutim, njihova je znanost zasnovana na dubokom nesporazumu… i, prema tome,
njihove akcije su duboko destruktivne i reakcionarne. Dakle, ljudska srca su
slomljena, njihova svijest podvojena, njima je ponuđen nemoguć izbor.
Valter Lipman
To je uvijek bila strategija
pobune protiv slobode – “iskoristiti osjećanja, a ne trošiti energiju u
uzaludnim naporima uništiti ih”.
Najvrednije ideje humanista često
su bučno odobravali njihovi smrtni neprijatelji koji su, na ovaj način,
prodirali u humanitarni tabor pod maskom saveznika, uzrokujući nejedinstvo i
potpunu konfuziju. Ova strategija je često bila vrlo uspješna, što pokazuje činjenica
da mnogi pravi humanisti još duboko poštuju Platonovu ideju
“pravičnosti”, srednjovjekovnu ideju “kršćanskog”
autorita-rizma, Rusoovu ideju “opće volje” ili Fihteove i Hegelove
ideje “nacionalne slobode”.
Štaviše, ovaj metod prodiranja u
humanitarni tabor, njegovog razjedinjavanja i zbunjivanja, kao i formiranje izrazito
bezobzirne i stoga dvostruko djelotvorne intelektualne pete kolone, dostigao je
svoj najveći uspjeh pošto se hegelizam utemeljio kao osnova istinski humanog
pokreta: marksizma, dosad najčistije, najrazvijenije i najopasnije forme
historicizma. Primamljivo je zadržati se na sličnostima između marksizma,
hegelskog lijevog krila i njegovog fašističkog duplikata. Ipak, bilo bi sasvim
nekorektno ne vidjeti razliku između njih. Mada je njihovo intelektualno
porijeklo gotovo identično, nemože biti dvojbe u humani impuls marksizma. Osim
toga, oprečno Hegelovom desnom krilu, Marks je pošteno pokušao primijeniti
racionalne metode na goruće probleme društvenag života. Vrijednost ovog
pokušaja nije umanjena činjenicom da je njegov rezultat, kao što ću pokušati
pokazati, bio u velikoj mjeri neuspješan. Znanost napreduje kroz pokušaje i
pogreške. Marks je pokušao, mada na pogrešan način u svojim glavnim doktrinama,
ali ne uzalud. On je otvorio i izoštrio naše oči u mnogim pravcima. Povratak
predmarksovskoj društvenoj znanosti je nepojmljiv. Svi moderni pisci duguju
Marksu, čak i ako to ne znaju.
Ovo osobito važi za one koji se
ne slažu s njegovim doktrinama, kao što ja činim; spremno priznajem da moj
odnos, naprimjer, prema Platonu ili Hegelu, nosi pečat njegova upliva. Ne
možemo biti pravični prema Marksu ako mu ne priznajemo iskrenost. Njegovo otvoreno
mišljenje, njegov smisao začinjenice, njegovo nepovjerenje prema verbalizmu,
osobito moralizatorskom, učinili su ga jednim od najutjecajnijih svjetskih
boraca protiv hipokrizije i farizejstva. On je gorio od želje pomoći
potlačenima, i bio je potpuno svjestan potrebe dokazati sebe na djelu, a ne
samo na riječima. Pošto je njegov glavni talenat bio smisao za teoriju, on se
beskrajno posvetio naporu da iskuje ono za šta je vjerovao da će biti
znanstveno oružje u borbiza dobrobit velike većine ljudi. Njegova iskrenost u
traganju zaistinom i njegovo intelektualno poštenje izdvajaju ga, vjerujem,od
mnogih njegovih sljedbenika (mada, nažalost, ni on nijesasvim izmakao
podmićujućem uplivu odgoja u atmosferihegelske dijalektike, koju je Šopenhauer
opisao kao “destrukciju svekolike inteligencije”. Marksov interes za
društvenuznanost i socijalnu filozofiju bio je, fundamentalno,
praktičaninteres. Znanje je za njega imalo značenje samo u onom smisluu kome
ono pomaže čovjekov progres.
Zašto, onda, napasti Marksa? Uprkos
njegovim zaslugama, Marks je bio, vjerujem, lažni prorok. On je bio prorok
historijskog toka i njegova proročanstva se nisu obistinila; ali ovo nije moja
glavna optužba. Mnogo je važnije što je on obmanuo izaveo mnoštvo inteligentnih
ljudi u vjerovanju da je historijsko proricanje znanstven metod pristupa
društvenim problemima. Marks je odgovoran za pustošeći upliv historicističkog
metoda mišljenja na one koji su željeli dati svoj doprinos otvorenom društvu. Je
li istina da je marksizam čisti historicizam? Nema li u marksizmu nekih
elemenata društvene tehnologije? Činjenica da je Rusija pravila smjele i često
uspjele eksperimente u društvenom inženjeringu dovela je mnoge do zaključka da marksizam,
kao znanost ili vjera koja leži u osnovi eksperimenata u Rusiji, mora biti neka
vrsta društvene tehnologije ili, barem, pogodna za to.
Ali niko ko išta zna o historiji
marksizma ne može napraviti takvu grešku. Marksizam je čista historijska teorija,
teorija čiji su ciljevi predviđanje budućeg ekonomskog razvoja, političke moći
i, osobito revolucije. Kao takav, marksizam sigurno nije bio osnova za politiku
ruske Komunističke partije poslije njena uspona do političke vlasti. Budući da
je Marks praktično zabranio svaku društvenu tehnologiju, koju je proglasio
utopijskom, njegovi ruski učenici zatekli su se, u početku, potpuno nespremni
za velike zadatke na polju društvenog inženjeringa.
Kao što je Lenjin brzo shvatio,
marksizam je bio nemoćan pomoći u oblasti praktične ekonomije.”Ne znam
nijednog socijalistu koji se bavio ovim problemima”, kazao je Lenjin,
pošto je preuzeo vlast: “o takvim stvarimaništa nije bilo napisano u
udžbenicima boljševika i menjševika”. Poslije perioda neuspjelog
eksperimenta, tzv. “perioda ratnog komunizma”, Lenjin je odlučio
prihvatiti mjere koje znače ograničen i privremen povratak privatnom preduzeću.
Ovata kozvana NEP (nova ekonomska politika) i kasniji eksperimenti –
petogodišnji planovi itd. – nemaju ništa s teorijom “znanstvenog
socijalizma”, koju su predložili Marks i Engels. Ni jedinstvena situacija
u kojoj se Lenjin našao prije nego što je uveo NEP, niti njegova dostignuća ne
mogu biti ispravno shvaćeni bez pravog razmatranja ovog problema. Marksova široka
ekonomska istraživanja nisu dotakla probleme konstruktivne ekonomske politike,
npr. ekonomsko planiranje.
Kao što Lenjin priznaje, teško je naći i jednu riječ
o ekonomiji socijalizma u Marksovom djelu – izuzev takvih nekorisnih slogana
kao što su “od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome premanjegovim
potrebama”. Razlog je u tome što je Marksovo ekonomsko istraživanje bilo
potpuno podređeno njegovom historijskom proročanstvu. Morali bismo reći: čak i
više. Marks je odlučno isticao opreku između svog čistog historicističkog metoda
i bilo kojeg pokušaja pravljenja ekonomskih analiza radi racionalnog
planiranja. Takve pokušaje on je optužio kao utopijske i nelegitimne.
Posljedica toga bila je ta da marksisti nisu čak ni proučavali ono što su tzv.
“buržoaski ekonomisti” postigli na ovom polju.
Svojim obrazovanjem oni su bili
još manje pripremljeni za konstruktivan posao nego sami “buržoaski
ekonomisti”.Svoju specifičnu misiju Marks je vidio u oslobođenju socijalizma
od njegove sentimentalne, moralističke i vizionarske pozadine. Socijalizam je
trebalo razviti od njegovog utopijskog do njegovog znanstvenog stupnja; on je
trebalo da bude zasnovan na znanstvenom metodu analiziranja uzroka i posljedica
i na znanstvenom predviđanju. Pošto je Marks pretpostavio da predviđanje u
oblasti društva treba biti isto što i historijsko proricanje, znanstveni
socijalizam je trebao biti zasnovan na proučavanju historijskih uzroka i
učinaka i, najzad, na proročanstvu njegovog vlastitog dolaska.
Marksisti se, kada osjete da su
njihove teorije napadnute,često povlače na stanovište da je marksizam primarno
metod, a manje doktrina. Oni kažu da čak i kada bi neki pojedinačni dio doktrine
K. Marksa, ili nekoga od njegovih sljedbenika, bio pre- vaziđen, njegov metod
bi ostao nepobitan. Vjerujem da je sasvim korektno insistirati na tome da je
marksizam, u osnovi, metod. Ali pogrešno je vjerovati da marksizam kao metad
mora biti bezbjedan od napada. Jednostavno, ko god poželi suditi o marksizmu,
mora ga kritizirati kao metod, što znači da ga mora mjeriti metodološkim
mjerilima. On mora pitati da li je to plodan ili siromašan metod, tj. da li je
u stanju unaprijediti zadatak znanosti. Mjerila pomoću kojih moramo procijeniti
marksistički metod su, dakle, praktične prirode. Opisujući marksizam kao najčistiji
historicizam, nagovijestio sam svoje uvjerenje da je marksistički metod zbilja
vrlo siromašan.
Marks bi se složio s takvim
praktičnim pristupom kritici-njegovog metoda, jer je i sam bio jedan od prvih
filozofa koji je razvio gledišta što su kasnije nazvana
“pragmatizam”. Do ovog stanovišta došao je, vjerujem, svojim
uvjerenjem da je praktičnom političaru bila potrebna znanstvena pozadina što
je, naravno, značilo socijalističkom političaru. Znanost, mislio je on, mora
dati praktične rezultate. Uvijek gledaj na plodove, praktične posljedice
teorije! Oni nešto govore čak i o njenoj, znanstvenoj strukturi. Filozofija ili
znanost koje ne daju praktične rezultate, samo interpretiraju svijet u kome
živimo; ali one mogu i moraju učiniti više; one moraju promijeniti svijet.
“Filozofi su”, pisao je Marks” na početku svoje karijere,
“samorazličito tumačili svijet, ali stvar je u tome izmijeniti ga”.
Možda je ovaj pragmatistički stav
omogućio Marksu predvidjeti važnu metodološku doktrinu kasnijih pragmatista, po
kojima najkarak-terističniji zadatak znanosti nije pribaviti znanje o prošlim činjenicama,
nego proreći budućnost.Ovaj naglasak na znanstvenom predviđanju, po sebi važno
i progresivno metodološko otkriće, odveo je Marksa, nažalost, na pogrešan put,
jer naizgled prihvatljiv argument da znanost može predvidjeti budućnost samo
ako je budućnost već predodređena ako je budućnost prisutna u prošlosti, u njoj
sadržana – odveo je Marksa do pogrešnog vjerovanja da strogost znanstvenog
metoda mora biti zasnovana na strogom determinizmu.
Marksovi “neumoljivi
zakoni” prirode i istorijskag razvoja otkrivaju uplivla plasovske
atmosfere i francuskih materijalista. Ali vjerovanje da su pojmovi
“znanstven” “deterministički”, ako ne sinonimi, ono bar
neodvojivo povezani, može biti jedno od sujevjerja vremena koje još nije sasvim
prošlo. Pošto sam zainteresiran uglavnom za pitanja metoda, sasvim je
nepotrebno ulaziti u raspravu koja se tiče metafizičkag problema determinizma.
Jer ma šta bilo posljedica takvih metafizičkih kontroverzi, kao na primjer to
da Kvantna teorija počiva na “slobodnoj volji”, jedna stvar je, rekao
bih, riješena.
Nijedna vrsta determinizma, bilo
da je izražena kao princip jednoobraznosti prirode ili kao zakon univerzalne
uzročnosti, više se ne može smatrati za neophodnu pretpostavku znanstvenog
metoda; jer je fizika, koja je najviše napredovala od svih znanosti, pokazala
ne samo da može bez ovih pretpostavki nego i da im, do izvjesnog stupnja,
proturječi. Determinizam nije nužan preduvjet za znanost koja je u stanju predviđati.
Zato ne možemo tvrditi da je znanstveni metod sklon prihvatanju strogog
determinizma. Znanost može biti strogo znanstvena i bez ove pretpostavke.
Marksa, naravno, ne možemo kriviti
zbog toga što je imao oprečno mišljenje, jer su najbolji znanstvenici njegovog
vremena činili isto.Mora se primijetiti da Marksa na pogrešan put nije odvela apstraktna,
teorijska doktrina determinizma nego, prije, praktičan upliv ove doktrine na
njegovo shvatanje znanstvenog metoda, na njegovo poimanje ciljeva i mogućnosti
društvene znanosti. Apstraktna ideja o “uzrocima” koji
“određuju” društveni razvoj, kao takva, sasvim je bezopasna sve dok
ne vodi u historicizam. I zbilja, nema razloga zbog kojeg bi nas ova ideja
vodila prihvatanju historicističkog stava prema društvenim institucijama,
sasvim oprečno očigledno tehnološkom odnosu, koji prihvataju svi, a osobito deterministi, prema
mehaničkim ili električnim mašinama.
Nema razloga zbog kojeg bismo
vjerovali da je, od svih znanosti, sociologija jedina sposobna za realizaciju
vjekovnog sna o otkrivanju onoga što nam je budućnost spremila. Ovo vjerovanje
u znanstveno predskazivanje sudbine nijeu temeljeno samo na determinizmu,
njegov drugi osnov je nerazlikovanje znanstvenog predviđanja, kakvo nam je
poznato iz fizike ili astronomije, od širokog spektra historijskog
proročanstva, koje u širokim potezima predskazuje glavne tendencije budućeg
razvoja društva. Ove dvije vrste predviđanja su vrlo različite (kao što sam
pokušao pokazati na drugom mjestu) iznanstveni karakter prvog nije argument u
korist znanstvenog karaktera drugog.
Marksovo historicističko
shvatanje ciljeva društvene znanosti veoma je uzdrmalo pragmatizam koji ga je
prvobitno odveo do isticanja predskazivačke funkcije znanosti. To ga je
natjeralo modificirati svoje ranije gledište, prema kojem znanost treba i može
promijeniti svijet. Jer ako to treba biti društvena znanost i, prema tome,
historijsko proročanstvo, glavni tok historije mora biti predodređen, pa ni
dobra volja ni um nemaju moćda ga izmijene. Sve što nam je ostavljeno kao
mogućnost razboritog sudjelovanja jeste, pomoću historijskog
proročanstva,uvjeriti se u predstojeći tok razvoja i ukloniti najveće teškoće
na njegovom putu. “Čak i ako je neko društvo” piše Marks u Kapitalu
“uspjelo ući u trag prirodnom zakonu svoga kretanja… ono ne može niti
preskočiti niti naredbama ukinuti faze prirodnog razvitka. Ali porođajne bolove
može i skratiti i ublažiti”. Ova shvatanja odvela su Marksa dotle da
optuži kao “utopiste” sve one koji su na društvene institucije
gledali očima društvenog inženjera, smatrajući ih podložnim ljudskom razboru i
volji im ogućim poljem racionalnog planiranja. Ovi “utopisti”
izgledali su mu kao neko ko pokušava krhkim ljudskim rukama upravljati ogromnim
brodom društva protiv prirodnih struja i bura historije.
Sve što znanstvenik može uraditi,
mislio je on, jeste unaprijed predvidjeti vihore i oluje. Praktična korist koju
bi on mogao dostići ograničila bi se na izdavanje upozorenja o slijedećoj buri
koja prijeti da skrene brod s pravog kursa (pravi kurs je, naravno,lijevo!) ili
na savjetovanje putnika o tome na kojoj bi strani broda bili bezbjedniji.
Stvarni zadatak znanstvenog socijalizma Marks je vidio u najavi predstojećeg
socijalističkog milenijuma. Samo putem ove najave, mislio je on, znanstveno
socijalističko učenje može doprinijeti realizaciji socijalističkog svijeta,
čiji dolazak ona može podržati čineći ljude svjesnim predstojeće promjene i
uloga koje su im dodijeljene u predstavi historije. Prema tome, znanstveni
socijalizam nije društvena tehnologija; on nas ne uči načinima i sredstvima
građenja socijalističkih institucija. Marksovo shvatanje odnosa između
socijalističke teorije i prakse pokazuje čistotu njegovih historicističkih
gledišta.
Marksovo mišljenje bilo je, u
mnogim aspektima; proizvod njegovog vremena, kada je sjećanje na tako veliki
historijski potres, francusku revoluciju, još bilo svježe (to sjećanje
oživljeno je revolucijom iz 1848). Takvu revoluciju, osjećao je Marks, nije
mogao planirati i režirati ljudski um. Ali nju je mogla predvidjeti
historicistička društvena znanost; i pronicljiv uvid u društvenu situaciju
otkrio bi njene uzroke. Da je ovo isto historicističko stanovište tipično za
ono doba, može nam pokazati sličnost između Marksovog i Milovog historicizma
(ovo je analognosličnosti između historicističkih filozofija njihovih
prethodnika Hegela i Konta). Marks nije imao visoko mišljenje o
“buržoaskim ekonomistima, takvima kao što je bio Dž. S. Mil”, kojega
je smatrao za tipičnog predstavnika “neukusnog i tupavog
sinkretizma”. Mada je istina da na nekim mjestima Marks pokazuje određeno
poštovanje prema “modernim tendencijama filantropskog ekonomiste”
Mila, izgleda mi da postoji dovoljno jak posredan dokaz protiv pretpostavke da
je Marks bio pod direktnim uplivom Milovih (ili, prije, Kantovih) shvatanja
metoda društvene znanosti.
Suglasnost između Marksovih i
Milovih shvatanja je, zbog toga, upadljivija. Prema tome, kada Marks kaže u
uvodu u Kapital: “krajnji cilj ovog djela jeste da razotkrije zakon…
kretanja modernog društva, možemo reći da on iznosi Milov program:
“Osnovni problem… društvene znanosti je naći zakon prema kome bilo koje
stanje društva proizvodi stanje koje ga nasljeđuje i, preuzima njegovo
mjesto”. Mil je sasvim jasno razlikovao mogućnost onoga što je on zvao
“dvije vrste sociološkog istraživanja”; jedna odgovara onome što ja
nazivam društvena tehnologija, a druga historicističkom proroštvu (on je zauzeo
ovo stanovište) koje je Mil okarakterizirao kao “opću Znanost o Društvu
koja ograničava i nadgleda zaključke drugih ispecijalnih istraživanja”.
Ova opća znanost o društvu zasnovana je na principu uzročnosti, u suglasnosti s
Milovim shvatanjem znanstvenog metoda; ovu uzročnu analizu društva opisuje
kao”Historijski Metod”.
Milova “stanja društva”
s “karakteristikama… promjenjivim… od jednog perioda do drugug”,
tačno odgovaraju marksističkim “historijskim formacijama”, a Milova
optimistička vjera u progres liči na Marksovu, mada je, naravno, mnogo naivnija
nego njen dialektički duplikat (Mil je mislio da tipkretanja “prema kome
se ljudski poslovi moraju podesiti… mora biti… jedno ili drugo” od dva
moguća astronomska kretanja, “or- bitno ili trajektorno”.
Marksistička dijalektika je manje sigurna u jednostavnost zakona historijskog
razvoja; ona predstavlja kombinaciju oba Milova kretanja – nešto kao talas ili
pokret vadičepa). Postoji više sličnosti: između Marksa i Mila; na
primjer,obojica su bili nezadovoljni laissez-faire liberalizmom i obojica
supokušali obezbijediti bolje temelje za praktično djelovanje temeljne ideje
slobode.
Ali u njihovim shvatanjima metoda
sociologije postoji jedna veoma važna razlika. Mil je vjerovao da se
proučavanje društva, u posljednjoj instanci, mora reducirati na psihologiju; da
se zakoni historijskog razvoja moraju objasniti pojmovima ljudske prirode,
“zakona mišljenja” i, osobito, njegovog napretka. “Napredak
ljudske rase je”, kaže Mil, “temelj na kome je bio… podignut
metod… društvene znanosti, daleko nadmoćniji od… prethodnih…
načina…”
Teorija da sociologija, načelno,
može biti reducirana na socijalnu psihologiju, bila je široko prihvaćena od
mnogih mislilaca, mada teškoća takve redukcije može nastati zbog komplikacija
koje potječu od interakcije bezbrojnih individua; zbilja, to je jedna od
teorija koja ječesto, jednostavno, prihvatana kao činjenica. Ovaj pristup
sociologiji nazvat ću (metodološkim) psihologizmom. Mil je, vidimo sada,
vjerovao u pshologizam, Marks je tome prkosio. “Nipravni odnosi”,
tvrdio je on, “ni oblici države ne mogu se razumjeti… iz takozvanog
općeg razvitka ljudskog duha”. To što je doveo u pitanje psihologizam,
možda je najveće dostignuće Marksa kao sociologa. Tako je on otvorio put prodornijem
shvatanju specifičnog područja socioloških zakona i sociologije koja je, bar
dijelom, bila samostalna.
U narednim poglavljima objasnit
ću neka mjesta iz Marksovog metoda i, pri, tom, svaki put pokušati istaći ona
njegova gledišta za koja vjerujem da imaju trajnu vrijednost. Prema tome, kao
slijedeće, pozabavit ću se Marksovim napadom na psi-hologizam, tj. njegovim
argumentima u prilog samostalnosti društvene znanosti, koja se ne može reducirati
na psihologiju.Kasnije ću pokušati pokazati sudbonosnu slabost i razorne posljedice
njegovag historicizma.
Karl Poper “Otvoreno društvo
i njegovi neprijatelji”, Plima proročanstva. Hegel, Marks i posljedice