„Bila su to najgora vremena…“
Za današnju Bosnu i Hercegovinu, tu prestaje citat velikog engleskog klasika.
Država je u kaosu. Ogroman broj građana je nezaposlen. Privreda stagnira ili se, pak, u pojedinim sektorima urušava. Državni prihodi hrane beskrajni birokratski aparat. Nacionalizam i fundamentalizam pokretači su i artikulatori političkih i inih diskusija. Državnički kolektiv manipulira etno-nacionalnim odrednicama, dok se široke narodne mase grčevito drže onoga što ih razdvaja.
To je politička stvarnost Bosne i Hercegovine, u kojima pomenute etno-nacionalne odrednice, naizgled, čine državnu zajednicu neodrživom. Federacija BiH i Republika Srpska države su u svemu osim u imenu. Potpisuju specijalne sporazume sa susjednim državama. Plaćaju strane lobiste. Otvaraju sopstvena predstavništva. Sukobljavaju se i razilaze u bitnim pitanjima koja bi po rješavanju mogla doprinijeti građanima, te poboljšati njihov životni standard. Ističu svoje ovlasti i podgrijavaju nesklad na državnoj razini. Nesklad im pogoduje; ukoliko Republika Srpska više promovira svoju međunarodno nepriznatu državnost, utoliko federalni dužnosnici lakše pronalaze krivca, lakše nalaze u koga uprijeti prstom prije nego se neko sjeti njihovog dijela krivice. Ukoliko Federacija BiH glasnije protestuje protiv neprihvatljivih i destruktivnih izjava republičkih zvaničnika, utoliko je lakše Miloradu Dodiku i njegovim kohortama poistovjetiti se sa srpskom etno-nacionalnom skupinom i ustvrditi da udar na politički vrh predstavlja podmukli udar na srpstvo.
Takva Bosna i Hercegovina ne može opstati.
Takva Bosna i Hercegovina, uzavreli kotao sukobljenih interesa, može nastaviti egzistenciju samo u formi u kojoj će tim interesima biti udovoljeno. To je, jasno, razjedinjena forma, održavljenje Republike Srpske, Herceg-Bosne i, sudeći po većinskom opredjeljenju Bošnjaka da bošnjaštvo poistovjećuju sa islamskom vjeroispoviješću, Bosanske Džamahirije. U republičkosrpskom zajedništvu cvjetat će žar Nemanjića, svaka institucija od vrtića do vlade imat će svoju slavu, srpsko življe pružit će žudne ruke materi Srbiji, koja ih vjerovatno neće prihvatiti (koji će im klinac fukara, kad ima i više no dovoljno domaće?). U hercegbosanskom puku drmat će i operirati Čovićev HDZ, fratri će se birati za načelnike, lokalni Hrvati sanjat će sinje more i prisajedinjenje sa maticom, koja ih vjerovatno neće prihvatiti (koji će im klinac gomila kamena i horda HDZ-ovog kadra?). U Bošnjakistanu će burke za aerodromskim šalterima ljubezno klimati glavama pridošlim iranskim disidentima, ezan će odjekivati od Baščaršije do Vranduka, a negdašnji miljenici stranih diplomata tucat će kamen u svim kutovima državice i dodavati ga neimarima međunarodne zajednice koji će ga ćutke ugrađivati u zid kakvim će međunarodna zajednica opasavati potencijalni teroristički stožer.
Šta drugo preostaje u toj surovoj političkoj stvarnosti? Čemu se drugom nadati, i kako drukčije posmatrati budućnost Bosne i Hercegovine, u kojoj egzistiraju dvije škole pod jednim krovom, u kojoj vjerski velikodostojnici sa oltara i nimbera propagiraju politiku, u kojoj etno-nacionalizam ne dopušta usaglašavanje ni o onome što je korisno, u kojoj Jovan zabranjuje Jeleni da hoda s Mariom, a Zuhra i Safet sa širom rodbinom rogobore nad Enesinom sklonošću ka Milanu?
Pesimisti će reći da ne preostaje ništa drugo.
Optimisti će reći da preostaje ona druga stvarnost, tanana, daleka, drhtava poput svijeće za koju se čini da joj treba tek lahor da se zauvijek ugasi.
To je moralna, suštastvena i moguća stvarnost koja živi u nekolicini, pa samim tim ima potencijal da jednom zaživi u množini.
To je stvarnost zajedništva koja još uvijek opstaje u uskim krugovima, i koja u istima nalazi hranu, hranu sazdanu od razumijevanja i prihvatanja, sazdanu od tolerancije i različitosti, hranu sačinjenu od svega što je oprečno mržnji. A mržnja, iako glasnija, neizostavno jenjava, dok tiha i uporna naklonost ostaje dosljedna sebi.
To je stvarnost u kojoj država Bosna i Hercegovina nadjačava etno-nacionalne utopije, u kojoj srž religije nije u otporu drugoj, u kojoj se ne slavi odbojnost, nego se slave praznici, i slave se zajednički, u kojoj su i Jovan, i Jelena, i Mario, i Zuhra, i Safet, i Enesa i Milan uhranjeni, sretni, zadovoljni, ispunjeni mirom i blaženstvom, u kojoj su obrazovani, svjesni i znaju šta birati, a šta ne, znaju šta je dobro, a šta je zlo, znaju šta je tegoba izbora, ali posjeduju i sposobnost da izaberu ono što je konstruktivno, što je korisno, u kojoj je pragma nadjačala dogmu, a ljubav nadjačala mržnju. To je stvarnost u kojoj Bosanci i Hercegovci različitih davnih korijena prepoznaju svoj interes, onaj interes za kojeg ne mare ni Srbija, ni Hrvatska, ni Turska, i koji se sastoji u prosperitetu, progresu, obilju, oživotvorenju ideala zasnovanih ne na krutim religijskim principima, ne na nekim iluzornim identitetima koji nas dočekaju i kvare za života, nego na blagim i prihvatljivim postulatima humanosti koji opstaju i čije se natruhe nalaze u najvećem kaosu, u najbolnijim i najbrutalnijim okolnostima.
To je ujedno moguća i potrebna stvarnost.
A budući da je moguća, treba ju htjeti, i treba ju njegovati u onima koji u nju vjeruju.
A budući da je potrebna, treba ju održavati u njenim uskim okvirima i gledati kako polagano curi u bolnu, tešku i od pokvarenjaka ustanovljenu političku stvarnost kojoj kao da je cilj pregaziti ljudskost.
Neće je pregaziti.
To je obećanje malih glasova koji neće prestati vikati, a u toj dosljednosti, i toj upornosti, i toj tišini sred koje viču, naći će svoj odjek.
Taj odjek je nada za budućnost.
Od istog autora : Bosna i Hercegovina je, kažu, i bošnjačka, i hrvatska, i srpska