Prošle sedmice mediji su objavili da Vlada Federacije priprema izmjene i dopune Zakona o porezu na dohodak koji bi mogao dodatno opteretiti primanja građana većeg bosanskohercegovačkog entiteta.
Radna grupa Vlade FBiH pripremila je materijal u kojem se predlažu tri stope oporezivanja. Trenutno rješenje je takvo da se sve plaće, bez obzira na iznos, oporezuju s deset posto od ukupnog neto iznosa. Novo rješenje predviđa istu stopu, deset posto, za plaće do 800 maraka. Onima koji zarađuju između 800 i 4.000 maraka taj procenat bi iznosio 15 posto, a za plaće više od 4.000 maraka, porez bi bio 20 posto. Ako prijedlog prođe proceduru, građanima koji mjesečno zarađuju 1.000 maraka od plaće bi se odbijalo 150 maraka, odnosno 1.800 maraka godišnje.
FRANCUSKI PRIMJER
Haos je svuda oko nas, Bosna i Hercegovina uz sve te globalne lomove poprište je i lokalne, originalne političko-ekonomske krize koja ne jenjava već 16 godina, pa se sasvim logičnim čini da vlast pribjegne nepopularnoj mjeri kakva je povećanje poreza. Iste poteze, kao što svakodnevno možemo vidjeti, poduzima i većina vlada u svijetu. Međutim, činjenica je da bosanskohecegovačke vlasti nemaju pravo na povećanje nameta građanstvu sve dok prije toga i sami ne realiziraju radikalne mjere štednje i odricanja.
Državi novac treba. U zemlji koja privrede gotovo da i nema, naravno da će se ići na poreze. Ali pogledajmo kako se ta svar s namicanjem novca može rješiti i na drugi način. Prije nekoliko sedmica kao prvorazredna politička bomba odjeknula je informacija o mjerama koje je u Francuskoj preduzeo predsjednik François Hollande. Ukinuo je sva (sva!) protokolarna vozila i prodao ih na aukciji. Prihod je namijenjen za izgradnju velikih infrastrukturnih projekata u neuređenim predgrađima. Svim državnim preduzećima slijedi oduzimanje službenih vozila. Hollande vjeruje da svaki privrednik koji zarađuje 600.000 eura godišnje, može kupiti automobil. Tako se štedi 345 miliona eura koji će biti investirani u istraživačke institute modernih tehnologija. I tako je osiguran posao za 2.560 mladih istraživača.
Za 75 posto povećao je porez svim porodicama čiji neto godišnji prihod premašuje 5 miliona eura. “Tim novcem, a da nije ni dodirnuo državni budžet, ove godine će zaposliti 59.870 nezaposlenih obrazovanih kadrova.” Crkvi je ukinuta potpora od 2,3 milijarde eura. To je novac kojim će se graditi 4.500 državnih dječijih vrtića i 3.600 osnovnih škola. Bankama koje investiraju u razvoj domaće privrede slijede poreske olakšice, a bankama koje se bave samo novčanim transakcijama – poreske otežice. Snizio je plate svim državnim službenicima za 25 do 33 posto, a visokim državnim službenicima koji zarađuju više od 800.000 eura godišnje za 40 posto.
Ko uradi nešto ovako ima puno moralno, političko i svako drugo pravo kresati primanja građanima. Istina je da su Hollandea mnogi proglasili demagogom koji – štedeći milijarde – prodaje maglu i stiče jeftine političke poene! Ako je jeftini politički poen kada dramatično srežete političko rasipništvo i uštedite četiri, ili sedam milijardi eura, može li nam iko objasniti šta je onda skupi politički poen?
Nemojmo zaboraviti da je i federalni premijer Nermin Nikšić svojevremeno pokušao uraditi nešto slično, doduše u neuporedivo manjim razmjerima. Na početku mandata uveo je onaj autobus koji je Vladu razvozio na sjednice po Federaciji, što je u pogledu goriva i drugih troškova ipak predstavljalo uštedu. Pokušao je premijer promovirati novi način političkog razmišljanja i ponašanja, ali je taj pokušaj neslavno propao. Javnost je njegov autobus brutalno ismijala, što zbog sopstvene gluposti, odnosno nespremnosti da se političarima prizna da ponekad ponešto urade i dobro, a što zbog Nikšićevog gafa sa zaposlenjem brata, što je više nego stari način ponašanja i razmišljanja, kakvom nikakav štedljivi autobus ne može pomoći.
MOSTARSKI I DUBROVAČKI PRIMJERI
Otići ćemo na trenutak još dalje u prošlost. U drugoj polovini pretprošle decenije gradonačelnik Mostara Safet Oručević pokušao je biti avangardan, Hollande prije Hollandea, pa je za sopstvene gradonačelničke potrebe kupio Škodu Feliciju, jedan skroman, jeftin i u svakom pogledu anemičan automobil. I njega su Mostarci brutalno ismijali, iako je čovjek štedio javni, dakle njihov novac. Suočen s takvom porugom, Oručević je brže bolje odbacio Škodu i kupio limuzinu kakvu su siromašni Mostarci očekivali od njega. I ruganje je prekonoć prestalo.
Nasuprot rijetkim pokušajima domaćinskog raspolaganja javnim novcem, stoje – rasipnost, neodgovornost, pljačka. Prosječno informiran novinar zna mali milion zgoda o rastrošnosti bh. političke elite. Dođe vozač u prodavnicu auto-opreme i kaže daj mi sedam guma, četiri državi, dvije meni i jedna tebi. Ili, dođe jedna potpuno nelogična i neprirodna politička pojava iz Kiseljaka i u ekskluzivnom sarajevskom restoranu skrka 2000 vaših i naših maraka. Ili, jedan bivši premijer BiH, zadnji kokošar u duši, dođe na recepciju preskupog dubrovačkog hotela i kad mu recepcioner kaže da je račun 400 eura, on kaže: piši 1200, 200 tebi, 600 meni. Premijer! Sve ove i još hiljadu sličnih primjera trebalo bi dolmiti novcima iz povećanih poreza na plate građana. Odgovornost političkih struktura za javni dinar apsolutno ne postoji. Čitamo izvještaje o „nenamjenskom trošenju sredstava“, ali nikom ništa.
Zato Vlada Federacije BiH i premijer Nermin Nikšić nemaju pravo na planirane mjere. Nek prvo srede svoje ponašanje i uštede sve što se uštedjeti može, pa tek onda nek razmisle o eventualnim porezima. U suštini postoje dva koncepta društva, jedan po kojem je politika vlast i vladanje, i drugi, po kojem je ona servis. Pouzdan razlikovni znak je odnos prema novcu. Tamo gdje strukture porezima discipliniraju građane, a da prethodno sebe nisu podvrgle vrhunskom režimu štednje, discipline i rigorozne kontrole, ne radi se ni o čemu drugom do o golom vladanju, lišenom odgovornosti i osjećaja za javnost i javno dobro.
E baš da vidimo koji će od ponuđenih modela Nermin Nikšić izabrati.
Tekst preuzet sa Žurnala
Od istog autora : Ozren Kebo:Ne gori vatra da spali šume, nego da pokaže kakvu vlast imamo