Nakon socijalne i političke diskriminacije u Njemačkoj i prisilnog
izgnanstva u Sjedinjene Američke Države, Hannah Arendt u pismu svojemu
učitelju i prijatelju Karlu Jaspersu od 29. januara 1946. ovim riječima
opisuje prve utiske iz Amerike: ”Ovdje zaista postoji tako nešto kao
sloboda i snažan osjećaj kod mnogih ljudi da bez slobode nije moguće
živjeti. Republika nije prazna zabluda, a činjenica da ovdje ne postoji
nikakva nacionalna država i nikakva prava nacionalna tradicija… stvara
slobodarsku ili barem ne fanatičnu atmosferu. Tome treba dodati da se
ljudi ovdje u velikoj mjeri osjećaju saodgovorni za javni život, što
meni nije poznato ni u jednoj evropskoj zemlji. Ovdje postoji veliki
političko-praktički razum (grosse politisch-praktische Verstand), kao i strast da se stvari dovedu u red (Dinge in Ordnung zu bringen) – to straighten things out – i da se ne trpi nepotrebno siromaštvo, da se usred prave ubojite konkurencije sačuva smisao za fair chance… Temeljno protivrječje zemlje je politička sloboda pri društvenom ropstvu”.
Kasnije, povodom pisanja knjige o revoluciji, kada se Hannah Arendt
bolje upoznala s američkom nezavisnošću, oduševljeno piše Jaspersu u
pismu od 16. novembra 1958. o američkoj revoluciji i tvorcima ustava i
republike, kao što su bili James Madison, Alexander Hamilton, Thomas
Jefferson i John Adams.
Interesantno je da utemeljenje američke republike nije privuklo veću
pažnju u Njemačkoj. Tako Carl Schmitt, s pozicije njemačkog mišljenja
državnog prava, piše: ”Američkim ustavima 18. vijeka nedostaje prava
teorija ustava. Najznačajniji historijski izvori za teorijsko
utemeljenje ovog ustava, Federalist, obavještavaju samo o
praktičkim pitanjima organizacije”. Poznato je da je kritika ”američke
ideologije” započela veoma rano u njemačkom kulturnom krugu i da je
dosegla takav intenzitet koji se nije mogao naći u ostalim evropskim
sredinama. Hannah Arendt, kao učenici Martina Heideggera, bilo je duboko
poznato ovo raspoloženje prema Americi. Ona smatra da je uzrok takvog
stava u površnom poznavanju Federalističkih spisa, kao i u
tadašnjem boljem poznavanju ”antičke i moderne svjetske mudrosti”
tvoraca američkog ustava u odnosu prema njihovim kolegama iz starog
svijeta. Kada je Hannah Arendt bila pozvana da povodom proslave
dvjestote godišnjice nezavisnosti Sjedinjenih Američkih Država održi
uvodno predavanje na minhenskom Geschwister-Scholl-Institutu za
političke nauke odbila je ponudu, s obrazloženjem da u Njemačkoj ne
poznaju republikansku historiju i njene principe. U pismu Nikolausu
Lobkowiczu, tadašnjem rektoru minhenskog univerziteta, od 6. avgusta
1975, ona piše: ”Koliko ja znam Federalist do danas nije
preveden, a kamoli čitan u Njemačkoj. Trebalo bi, dakle, početi sa
stvarima koje su za nas samorazumljive pretpostavke, a za to ja nisam
primjerena i nemam volje”.
U čemu zapravo Arendt vidi razliku između američkog tipa političkog
mišljenja naspram političkog mišljenja proizašlog iz evropske
humanističke tradicije? Prije svega i iznad svega u lišenosti
metafizičke aure svojstvene političkom mišljenju evropske humanističke
tradicije. Naime, temeljna karakteristika djelovanja ”političkih”
intelektualaca u humanističkoj tradiciji jeste spajanje politike i
filozofije, odnosno prenošenje metafizičkih kategorija na ovozemaljski
život. Filozofija je bez sumnje mišljenje realnog, ali društvena
realnost i realnost filozofije nisu jedno te isto. Društvo je pluralno,
prepuno različitosti i specifičnosti, a predmet filozofije tendira
jednostavnosti i jedinstvenosti, pa je mnoštvo samo po sebi smetnja umu i
filozofskom mišljenju. Aristotel će se tako zapitati: ”Jer zašto je
postalo bezbroj stvari, a ne samo jedna: um je naime jedan” i biti
zbunjen aporijom da jeste mnoštvo, a ne samo jedno. Prema evropskoj
humanističkoj tradiciji, zadatak intelektualca je uređivanje politike
prema uvidima mišljenja i filozofiranja. No upadljivo je, na primjer, da
filozofski stavovi o Jednom i mnoštvu nisu baš adekvatni za stvaranje
demokratskih vrijednosti. Naime, Jedno kao princip politike, budući da
mnoštvenost u društvu ipak ne može biti sasma eliminirana, zahtijevat će
da dijelovi budu jednaki cjelini, što je za Hannah Arendt jedna od
mogućih definicija apsolutnog totalitarizma. S druge strane, filozofija
i kao izravna refleksija o društvu i politici izriče da ono opće, dakle
država, kolektiv, klasa ili nacija, prethodi pojedincima, odnosno
dijelovima. Humanistička tradicija je prije svega ”diskurs općeg dobra”
kojemu su pojedinačna dobra samo odrazi, slike ili derivati onog
univerzalnog i nemaju vrijednost po sebi. Drugim riječima, pojedinac
postoji onoliko koliko participira u onom općem.
Hannah Arendt veoma dobro zna da je od raznih ”nacionalnih” shvaćanja
vrijednosti slobode, shvaćanje koje je najbliže filozofskoj tradiciji,
ono naime koje smatra da je sloboda socijalna odgovornost, odnosno
predavanje samoga sebe cjelini, upravo njemačko shvaćanje (za razliku,
na primjer, od francuskog, koje slobodu povezuje s jednakošću, ili
engleskog koje povezuje s mobilnošću i privatnošću, ili pak američkog
koje u slobodu postavlja skepsu prema državi i svakom paternalizmu).
Dakle, shvaćanje one nacije koja je u modernoj Evropi imala najjače
razvijeno filozofsko mišljenje i koja je takoreći zavičaj humanističke
tradicije. Kako je ustvrdio njemački kulturni antropolog Werner
Schiffauer u eseju Asocijacije slobode (Assoziationen der Freiheit), za Nijemce vrijedi upravo filozofsko samorazumijevanje čovjekove slobode: ”U slobodnu razmjenu, u kojoj se iskristalizirala volonté générale
(opća volja), može stupiti samo onaj koji je sposoban biti odgovoran…
Tek kad je ono opće internalizirano, može se i smije biti slobodan… Isto
tako, mora ono opće biti realizirano u individuumu”. Pri tome
anglo-saksonski socijalni poredak, stvoren izvan kontinentalne
humanističke tradicije, za njemačkog humanističkog intelektualca izgleda
kaotičan i neuređen, budući da ne proishodi iz jednog stožera: ”Dok
francuski odnos individuuma i države izgleda kao konstruiran i
racionalan, britanski izgleda kao naprosto ponikao i nepregledan:
sastoji se od niza partikularnih prava, lokalnih posebnosti”. Tako je,
na primjer, njemački filozof Ernst Troeltsch u djelu Njemački duh i zapadna Evropa (Deutscher Geist und Westeuropa, 1924) primijetio da je engleski ustav ”iracionalan”, ”nepregledan” i da se sastoji od običajnih prava.
U američkoj pak ”ideologiji”, odnosno sistemu kulturnih vrijednosti,
koji se najmanje napajao humanističkom tradicijom i filozofijom, opće
dobro može se postići samo u slobodnoj razmjeni nezavisnih socijalnih
subjekata, dok se regulacija i ograničenje preko osiguranja, što
odgovara evropskim pojmovima socijalne države, smatraju paternalizmom i
ograničenjem slobode, a kulturna raznolikost uzima se kao garancija
jakosti i obnove, nikako kao znak slabosti. Zato James Buchanan u svojimGranicama slobode (The Limits of Liberty) može i dati
ovakvu tipičnu definiciju: ”Živimo zajedno zato što socijalna
organizacija raspolaže dovoljnim sredstvima za postizanje naših
individualnih ciljeva, a ne zato što nam društvo nudi sredstva za
dostizanje transcendentalnog općeg blaženstva (transcendental common blis)”. Osim toga, kako ističe njemački filozof Thomas Peterson u instruktivnom djelu Opća i partikularna volja (Volonté Générale und Volonté Particulière),
”supstancijalno shvaćeno ‘opće dobro’, koje bi formulirali na primjer
eksperti… smatralo bi se u Sjedinjenim Državama baš opasnim… Rousseau je
razlikovao volonté générale od mnogih volja koja se empirijski pojavljuju. Tako može volonté générale
poslužiti ponajprije intelektualcima pohlepnima za moći da opravdaju
svoju diktaturu koju sprovode pozivajući se na – dakako samo diktatorima
poznate – ‘prave interese naroda”’.
Hannah Arendt po pitanju opće volje izvjesno nije gajila nikakve iluzije. U svom dvotomnom posthumno objavljenom Dnevniku mišljenja (Denktagebuch) zapisala je: ”U volonté générale svako u stvari postaje svoj vlastiti krvnik”.
Važna poduka za nas ovdje i sada: sve dok našim političkim mišljenjem
bude vladala humanistička tradicija, dok su Država, Kolektiv, Klasa,
Nacija… metafizička bića, svoje političke probleme rješavat ćemo –
metafizičkim sredstvima, poništavanjem realnosti, dakle krvnički.
Preuzeto sa prijateljskog portala Peščanik.net