U
međuvremenu je za predsjednika Srbije izabran bivši Šešeljev najbliži
suradnik Tomislav Nikolić, dok je predsjednikom HDZ-a postao Tomislav
Karamarko. Je li to doista povratak devedesetih na ove prostore?
– Ideja da se devedesete vraćaju podrazumijeva da su one u međuvremenu
negdje bile nestale, što je samo djelomično točno. U predgovoru knjige
koju spominjete pokazao sam da se u popularnoj kulturi devedesete dobro
drže. A u to se lako možemo uvjeriti, na primjer, svaki put kad
nogometni navijači dobiju priliku pokazati svoje rodoljublje, držeći u
rukama slike ratnih zločinaca iz devedesetih. Kad je riječ o politici,
mnogi političari koji su se pojavili u to vrijeme i danas su na vlasti,
uključujući i one koji su pridonijeli da devedesete steknu neslavnu
reputaciju desetljeća razaranja, pljačke i ratnih zločina. Ali ovi
političari se nisu vratili na vlast, nego su tu sve vrijeme bili, tako
da naša politika, a mislim i na Srbiju i na Hrvatsku, već više od dva
desetljeća čuva sasvim solidan kadrovski kontinuitet.
Ali, s druge strane, točno je da su neki od ovih kadrova stasalih
devedesetih – a vi spominjete dvojicu – danas izbili u prvi plan. Neki
od njih su danas na važnijim položajima nego što su bili ranije. Takvih
najviše ima danas u Srbiji. Pored novog predsjednika Nikolića, to se
odnosi i na novog potpredsjednika vlade Aleksandra Vučića i na novog
premijera Ivicu Dačića. Ali, ni ovaj njihov uspon ne govori o današnjem
povratku devedesetih.
Ne treba zaboraviti da je Dačić i u prethodnoj vladi, koju je predvodila
Demokratska stranka Borisa Tadića, bio zamjenik premijera i ministar
policije, odnosno imao veću moć nego u vrijeme kad je bio Miloševićev
omladinac i glasnogovornik. Zato mu se može vjerovati kad kaže “nema
povratka u devedesete”. Ako je u Srbiji došlo do povratka devedesetih,
onda se to dogodilo mnogo ranije, još prije skoro deset godina, poslije
ubojstva Zorana Đinđića ožujka 2003. godine. Tada je počela restauracija
devedesetih, kako je to razdoblje srpske politike definirao Teofil
Pančić.
Koliko se današnje srpsko društvo razlikuje od onog iz 90-ih
godina? Odnosno, koliko je doktrina Slobodana Miloševića još uvijek
prisutna u srpskom društvu?
– Milošević nije imao neku svoju doktrinu. On je sredinom osamdesetih
preuzeo ideologiju i politički program srpskih nacionalista i s njima
sklopio neku vrstu neformalnog saveza. Na istom, nacionalističkom valu
plovili su tada i mnogi drugi politički lideri, među njima i Šešelj i
Drašković, a kasnije će, poslije Đinđićeve smrti, tim putem nastaviti
Koštunica. Miloševića je Srbija uglavnom zaboravila, pa i njegov đak
Dačić, sve ga rjeđe spominje, tako da on uglavnom mirno počiva u svom
grobu ispod lipe u Požarevcu.
Ali doktrina, to jest jedna verzija etničkog nacionalizma, koju je i on
prihvatio, ne stoji tako loše i ne počiva u miru. Ta doktrina čini skoro
uzaludnim pokušaje da se spozna i prihvati odgovornost za zločine
počinjene devedesetih, jer prema njoj nacija stoji iznad svega, i ništa
što je učinjeno u borbi protiv neprijatelja nacije ne može biti zločin.
Dozvoljava se mogućnost da su se među naše rodoljube infiltrirali neki
kriminalci i pljačkali i ubijali civile, i mi ćemo se ispričati zbog tih
zločina, ali i to ćemo učiniti samo pod uvjetom da se i druga strana
ispriča za zločine učinjene nad našim ljudima. Ali, ja vjerujem da se u
Srbiji, kao uostalom i u drugim zemljama naše regije, gdje se nerado
govori o ratnim zločinima, odnos prema ovoj temi mora promijeniti. To je
bar moja prognoza, hajde neka ne bude dugoročna, neka bude
srednjoročna, pa ću možda i ja doživjeti njeno ostvarenje.
Što je s Kosovom? Je li se srpsko društvo pomirilo s gubitkom
tog dijela teritorija? Je li Kosovo još uvijek važna društvena, odnosno
mitološka tema u Srbiji? Koje teme i mitovi danas prevladavaju u srpskom
društvu?
– Nemam sasvim svježe podatke o istraživanju mišljenja srpske javnosti o
Kosovu. Prije nešto više od godinu dana u listu “Politika” objavljeni
su rezultati jedne ankete u kojoj je postavljeno pitanje o podjeli
Kosova. Skoro polovina ispitanika bila je za podjelu, a oko jedne
trećine protiv toga. To pokazuje da se od nekad nezamislive ideje da
Kosovo može biti izvan Srbije danas došlo do ideje da bi bilo dobro da
se zadrži makar i samo njegov sjeverni deo. I to ne ide uz do jučer
neprikosnovenu parolu “Kosovo je srce Srbije”. A poseban problem
predstavlja to što su ovakve ideje u suprotnosti sa slovom srpskog
ustava, u čijoj preambuli – koju je smislio Vojislav Koštunica – piše
da je Kosovo neotuđivi dio Srbije.
Drugi, noviji podatak koji govori o gubitku intenziteta kosovske teme u
srpskoj politici je relativno mali prostor koji je u srpskim medijima
dobila ove godine proslava Vidovdana (28. lipnja) u medijima. U
izvještajima s proslave našla se i groteskna scena u kojoj patrijarh
Irinej, uzdignutim prstom i spominjući “sveto mjesto srpske historije”,
pokušava smiriti okupljene Srbe. Oni se pred njim guraju goli do pojasa i
skandiraju imena Mladića i Karadžića uz povike “Dajte nam oružje”,
ljuti što ih je kosovska policija natjerala da skinu gornji dio odjeće,
navodno iz razloga sigurnosti.
Ovakva marginalizacija i trivijalizacija kosovskog mita u medijima ipak
ne sprečava vodeće političare da ga i dalje evociraju u visokom,
herojskom maniru. Tako je Vuk Jeremić, bivši ministar vanjskih poslova
Srbije, a sada predsjedatelj Generalne skupštine UN-a, nedavno izjavio
da će on svoju novu poziciju u ovom međunarodnom tijelu, koje je – ne
mogu da se toga ovdje ne sjetim – drug Tito zvao Asambleja – iskoristiti
da spriječi sve pokušaje da se Kosovo tamo pojavi kao nezavisna država.
Ali nije on to rekao tako, u prozi, nego u junačkom, epskom stilu.
Kosovo može u UN, isprsio se Jeremić, “samo preko mene mrtvog”.
Naravno, ima ovdje u Srbiji i drugih političkih mitova, a to je u dobroj
mjeri postao i govor o Europi. Ipak, daleko smo od “euroze”, kako je
moj prijatelj Mitja Velikonja nazvao teror propagande koja je, ne
prezajući ni od čega, nagovarala Slovence da glasaju za priključenje
Uniji. U stvari, ja se tom teroru mita o Europi potajno nadam, da se bar
malo odmorim od raznih Mladića-Jeremića-Obilića.
U već spomenutoj knjizi “Za njima smo išli pevajući“ opisujete heroje
90-ih, od srpskih akademika do nogometnih huligana. Jesu li svi oni, po
vama, jednako odgovorni za ono što se događalo 90-ih?
– Jednako odgovorni sigurno nisu. Kao što je poznato, zapovjedna
odgovornost je veća od odgovornosti onih koji griješe slušajući
komandante. Ali, ni tu se takozvani lanac odgovornosti ne završava, jer
ni komandanti ne komandiraju na svoju ruku, nego osluškuju šta kažu
žreci, šta kažu ideolozi, “čuvari zavjeta”, oni koji proizvode i
distribuiraju ideje u ime kojih se komandira, a zatim komanda izvršava.
Hoću da kažem da kad govorimo o odgovornosti za zločine, iza zapovjedne,
ali i iza političke odgovornosti, treba uočiti i ideološku odgovornost,
koja se obično previđa. A ideje ubijaju. Naslov knjige Amina Maalufa o
politici identiteta – “Ubilački identiteti” nije puka igra riječima.
Ovaj francuski pisac imao je prilike da u Libanonu, zemlji svog
porijekla, vidi krvavu stranu nacionalnih identiteta.
Postoje li razlike, i kakve, između narodnih heroja iz doba socijalizma i novih heroja iz 90-ih koje opisujete?
– U komunističkoj Jugoslaviji postojao je državni kult heroja. To su
najprije bili samo ratni heroji, koji su dobivali orden narodnog heroja
ustanovljen ožujka 1943. Postojale su njihove kanonske biografije, nalik
na kultne spise svetaca, a uspomenu na njih čuvali su spomenici i
škole, tvornice, društva i drugi kolektivi koji su nosili njihova imena.
Prvi narodni heroj nije bio Tito, ali taj je propust kasnije ispravljen
tako što je jedino on bio tri puta proglašen herojem. Poslednji put je
ovaj orden dodijeljen 1991., kada je njime odlikovan major JNA Milan
Tepić, koji je rujna 1991. poginuo u skladištu oružja pored Bjelovara,
koje je podigao u zrak ne želeći da ga preda hrvatskim snagama.
Ništa slično nije postojalo u toku devedesetih. Junaci koje sam ja
opisao bili su to neslužbeno, njih su slavili mediji, narodni pjevači,
guslari, nogometni navijači, a država se ustezala da ih službeno prizna,
jer su mnogi bili iz svijeta kriminala. Koristila je njihove usluge, a
kad joj više nisu bili potrebni, odbacila ih je, pozatvarala, a neke
likvidirala. Nedavno sam u nekom hrvatskom mediju vidio vijest da se
priprema uspostavljanje ordena Junaka Domovinskog rata. Ne znam šta je u
međuvremenu s tim bilo.
U istoj knjizi na kraju postavljate pitanje treba li Srbiji neki
novi patriotizam? Kako biste danas odgovorili na ovo pitanje? I
naravno, treba li i Hrvatskoj neki novi patriotizam?
– Moj odgovor je i danas isti. Ne treba spašavati čast patriotizma čiju
su reputaciju kompromitirale hulje koje su, kako se često kaže, od njega
napravili svoje posljednje utočište. Teško se od patriotizma može
napraviti nešto bolje. On se, kako sam pokušao objasniti, hrani ljudskim
mesom i nijedan drugi jelovnik mu ne prija. Ako hoćemo afirmirati
vrijednosti pravde, solidarnosti, bratstva, tolerancije, odgovornosti i
uopće građanske vrline, ne treba nam patriotizam. Zato sam ja vrlo
zadovoljan time što se te vrline u osnovnim školama u Srbiji, a ako sam
dobro obaviješten, od ove godine i u Hrvatskoj, uče pod imenom građansko
vaspitanje, odnosno građanski odgoj.
Novi ministar kulture u Srbiji Bratislav Petković izašao je s
programskom izjavom da umetnost u Srbiji mora biti patriotska. Naravno,
time on nije htio kazati da umjetnost treba pružiti utočište huljama,
ali izgleda da ovaj patriotski nastrojeni ministar ne misli da patriot
treba nešto učiniti za svoj narod i državu, jer su novinari iskopali
podatak da on duguje državi porez u iznosu od oko osamdeset hiljada
eura. Tako se i on, kao čovek koji izbegava platiti porez, savršeno
uklopa u gore spomenutu lošu reputaciju patriotizma.
Kao autor knjige “Balkan – teror kulture“, smatrate li da Balkan
doista pati od manjka kulture, kako se to često navodi u zapadnoj
historiografiji? Drugim riječima, jesmo li mi Balkanci doista nedovršeni
Europljani?
– Moja dijagnoza je da Balkan pati od viška govora o kulturi, od
velikog, idolatrijskog klanjanja nacionalnoj kulturi, od religiozne
vjere da je kultura medij naših malih nacija. Zato sam već u naslovu
knjige najavio da ću se u njoj obračunati sa stereotipom koji Balkan
slika kao prostor s manjkom kulture. Naše deklarativo precjenjivanje
kulture i pokušaj da se njome nadoknade svi nedostaci, i manjak posla i
manjak zdravlja i manjak demograski i manjak financijski, ne udaljava
nas od Europe, ali nas vezuje za jedno stanje duha karakteristično za
Europu iz vremena romantizma. U tom smislu mi kasnimo, i čudimo se što
nas Europa ne razumije, mada život dajemo, a ponekad ga dugima uzimamo,
boreći se za nacionalnu kulturu, za Volksgeist i Voksseele, za stvari
koje smo od Europe baštinili i od njih načinili osnovu naših nacionalnih
identiteta. Mi smo dovršeni Europljani, ali Europljani starog kova,
Europljani nacionalisti. Europa je otišla dalje. I našim
nacionaleuropejcima ostaje tanka nada da će se ona, kako kažu, “vratiti
sebi“.
Što je s bibliotekom “XX. vek“? Koju ste knjigu zadnju objavili, a koja je sljedeća u planu?
– Hvala na pitanju. Dobro je. Poslednji naslov, knjiga pod brojem 202 je
zbornik eseja Zdravka Zime pod naslovm “Adam i Eva u raju“. Za jesen
pripremam novih pet naslova: oglede njemačkog etnologa Klausa Rotha o
svakodnevnoj kulturi u istočnoj Europi pod naslovom “Od socijalizma do
Europske unije“, “Historiju antropologije“, francuskog autora Roberta
Deliegea, knjigu antropologa Marka Živkovića, profesora Univerziteta u
Alberti (Kanada) o imaginariju Miloševićeve Srbije, koja se zove “Srpski
sanovnik“, zatim knjigu također intrigantnog naslova – “Nebeska
Jugoslavija“, o interakcijama političke mitologije i pop-kulture, čiji
su autori slovenski antropolog Mitja Velikonja i Vjekoslav Perica,
nekadašnji Splićanin, danas profesor povijesti na Sveučilištu u Rijeci
i, konačno, novo izdanje znamenite knjige ruskog folkloriste Vladimira
Propa “Morfologija bajke“. Sve će to biti predstavljeno na Petom
međunarodnom sajmu Biblioteke XX vek, koji će biti održan 25. oktobra u
Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Pa, izvolite.