Dolazim pred vatrogasnu stanicu u Trebinju. Sa komandirom sam dogovorio prevoz do Poljica, sela ugroženog požarom koji već treći dan hara tim krajem. Na parkingu, vatrogasnim bojama ofarban „Dajc“ iz 72 godine. Iza, sjede dva mladića dvadesetih godina. Jedan se upravo vratio s požarišta, garav i umoran. Drugi, čeka da ide. Student informatike dnevnicu zaradjuje radeći kao pripadnik civilne zaštite.
– 25 KM je dnevna, objašnjava kasnije Joca, a 40-50 KM noćna smjena.
Joca priča da je radio i prije tri dana. Požar je u selu Staro Slano skoro dohvatio kuće.
– Ja sam tad „crko“ od umora, ne znam kako ovi vatrogasci mogu. Oni ne staju. Cijeli dan se penju po kršu, kroz šumu. Gore dole. Odspavaju sat na zemlji, ujutro oko 5 kad je kriza najveća, ustanu i nastave da gase.
Komandir nas je uputio u selo Sedlari. Ipak krećemo putničkim autom. Moj saputnik nije potpuno siguran kako da dodjemo do sela. Idemo prema Poljicama, selu koje se od vatre odbranilo prethodnog dana.
Kakva je situacija, pitam jedinog čovjeka kojeg srećemo. Na licu mu sijedi brkovi, osmjeh i tragovi šezdesetak ljeta,
– Jučer je bilo to strašno, al sada je već bolje, odgovara. Objašnjava nam da su Sedlari susjedno selo, zaželi sreću i mahne na odlasku.
Poslije nekoliko minuta dolazimo do Sedlara. Vatra je na brdima iznad sela. Srećom, rastinje nije mnogo visoko pa je i vatra manja. Ipak, spušta se, napreduje prema prvim kućama. Vatrogasna cisterna stigla je do zadnje kuće u selu. Odatle se prema požaru razvlače vatrogasna crijeva.
– Odakle si? pita me čovjek sa plastičnom vrećom od 25 litara na ledjima, dok se probijamo prateći crijevo, kroz granje i trnje i penjemo strmim kršem.
– Iz Sarajeva.
– Kako se zoveš?
– Aldin
– Kako?
– Aldin
– Brat Musliman? Ima gore i jedan brat Hrvat. Moj drug.
A ja sam Srbin, kasnije će mi reći značajno. Stižemo do požara. Tu je još nekoliko ljudi. Jedan nosi uniformu vatrogasca. Ostalo su mještani. Pomoću crijeva i vreća s vodom na ledjima promjenili su smjer dva kraka vatre i spojili ih u jednu liniju.
– Sad kad su u liniji biće lakše, pojašnjava vatrogasac.
Nad selom gusti dim. Na susjednom obronku nekoliko vatrenih mjesta. Selo je sada u opasnosti sa druge strane. Vatrogasac komanduje i rasporedjuje civilnu zaštitu i mještane. Crijeva se rastavljaju i nose dole u selo, kako bi se ponovi sastavila uz susjedno brdo.
Pri dnu sela, dvije gospodje i mladić koji je na prethodnom brdu bio medju gasiteljima. Sjede, zapalili cigaru. Obje su gospodje sijede, jedna ima kovrdžavu kratku kosu a druga naočare.
– Je li vi živite ovdje? pitam.
– Ne, mi smo svi došli iz Trebinja. Šta ćeš, moraš kuću branit, pojašnjava jedna gospodja.
– A niko ne živi u selu?
– Ma mi ne damo reći da niko ne živi, al samo par kuća ima da su tu preko cijele godine, objašnjava druga gospodja.
Selo u blizini prve ratne linije. Sve mlado i pokretno se pokrenulo prema većim gradovima.
– A Švabo se ne boji, obraća mi se jedna od gospodja, glavom značajno pokazujući prema Mercedes džipu njemačkh registracija.
– Što? , pitam ne razumjevajući šta mi govori.
– Obezbijedio se on dobro tamo, završava gospodja trač o komšiji.
Penjem se na drugi obronak opet prateći crijevo. Vatra je veća nego na susjednom. A teren strmiji. Na drugom kraju crijeva zatičem vatrogasca i tri mještanina. Fotografišem gašenje na par mjesta. Iako je vatra samo nekoliko metara daleko, ne primjetim paniku. Samo brzinu. Lijevi krak je ugašen. Opet ista procedura. Rastavi crijeva, smotaj, nosi na desni krak. Pala je noć a vatra se spustila na pedesetak metara od prve kuće.
Ispred kuće, nekoliko starijih komšija i dva vatrogasca. Jedan od njih, komandir.
– Znaš kad je ovo počelo? 11.jula. A koji je danas?
– 26. avgust, odgovaram
– Eto vidiš koliko to traje. Svaki dan požari. A 37 vatrogasaca u Trebinju.
– Kakva vam je oprema?
– Ma nemamo ništa. Vidiš i sam. Nemamo čak ni vreća da ljudi gase
Prisluškujem razgovor komšija. Nadrealna situacija. Sjede i pričaju, smiju se i šale, a iznad kuća, dim i vatra. Kažu da se vatre ne boje kada su vatrogasci tu.
– Rek'o predsjednik da su svi požari pod kontrolom, započinje temu jedan komšija.
– Kad?- pita drugi
– Danas
– Ne može se iz fotelje vid'iti da nisu.
– Kako može vojska reći da nema goriva za helikoptere za gašenje?, dodaje treći komšija
– A ima za ministrov helikopter, jel ?- dodaje komšinica. Da se voza tamo ‘vamo.
Komandir vatrogasaca objašnjava da će vatru zaustavljati preprekama. Isjeći će rastinje i vodom pokušati presjeći vatrenu liniju.
– Koliko je opasan i komplikovan ovaj požar?, pitam
– Komplikovan jeste jer je širok. Al završićemo mi to, zaključuje komandir.
– Ih da si bio preksinoć, govori njegov kolega. Luk od vatre sa dvije strane puta, opisuje. Onim žutim autom kroz vatru sam prošao. Znaš kakvu bi sliku imao, smije se.
Vraćam se u Trebinje, vatrogasci ostaju na dežuri. Po dolasku u grad saznajem da je Predsjednik danas bio tu. Obećao je i dva helikoptera za gašenje požara. Al dogodine.
Vezani tekstovi :
Dramatično upozorenje stručnjaka: To nije požar, to je apokalipsa!
Dodik: RS će kupiti dva helikoptera ali slijedeće godine