Teško da se za 19 godina Festivala evropskog filma, koji se svakog
jula održava na Palićkom jezeru, tamo obrelo više od nekoliko gostiju
koji su među novinarima bili traženi koliko prošlog meseca naša
sagovornica. U festivalskoj pres službi se moglo čuti da su u prvih par
dana trajanja najcenjenijeg domaćeg filmskog festivala dobijali i po
desetak zahteva za intervjue sa Mirom Furlan.
To ne čudi. Kada
je ’91. napustila Jugoslaviju imala je 36 godina, skoro isto toliko
filmskih uloga, dve pulske Zlatne arene (za “Kiklop” Antuna Vrdoljaka i
“Lepotu poroka” Živka Nikolića), a njena Ankica Vidmar je bila jedan od
glavnih likova u kanskom Zlatnom palmom nagrađenom “Ocu na službenom
putu” Emira Kustuice.
Takođe je u to vreme, kako pre par godina
reče njena glumica-veteranka Sonja u filmu “Turneja”, “nosila repertoar
beogradskog, a i zagrebačkog kazališta” (na šta joj partnerka u toj
sceni, mlada nesigurna glumica Jadranka, odgovara: “Nosi ga na
hemijsko!”). Uprkos takvom saldu za samo deceniju rada u SRFJ, za nju se
tada govorilo kako joj najbolji dani tek slede.
A onda je
jedna od najboljih glumica jugoslovenskog pozorišta, filma i televizije –
nestala. Sa mužem, rediteljem Goranom Gajićem (“Kako je propao
rokenrol”, “Video jela, zelen bor”), otišla je u Ameriku “iz političkih
razloga”. To je bio eufemizam za izmicanje od hajke koju je od ’90.
protiv nje vodila hrvatska štampa, jer je tih godina zbog veze sa
Gajićem, takođe rođenim Zagrepčaninom, sve više vremena provodila u
Beogradu. Lov je uspeo: Mira Furlan je dobila otkaz u matičnom Hrvatskom
narodnom kazalištu, u Zagrebu joj je oduzet porodični stan i narednu
deceniju je bilo gotovo izbrisana sa hrvatske javne scene. Posle kratkog
emigrantskog restoranskog staža u Njujorku (“bila sam najlošija
konobarica”), u Americi se proslavila ulogom u SF seriji “Babylon 5”. Od
tada sa Gajićem, sa kojim ima 14-godišnjeg sina, živi u Los Anđelesu,
glumi za tamošnju televiziju (“Lost”, “Navy CIS”…) ili pozorište
(“Antigona”).
U Jugoslaviji se prvi put pojavila 2002. kod Rade
Šerbedžije u “Medeji” na Brionima. Na domaći film se vratila 2004. sa
“Diši duboko“ Dragana Marinkovića, pa su sledili “Ostavljeni” Adisa
Bakrača, “Cirkus Kolumbija” Danisa Tanovića i “Turneja” Gorana
Markovića. Na Paliću je premijeru imao omnibus “Istambule, ne zaboravi
me” u kome takođe igra jednu od glavnih uloga u priči Stefana
Arsenijevića. Na kratko se pre par godina pojavila u serijama “Vratiće
se rode” i “Najbolje godine”, a 2010. je izdala knjigu „Totalna
rasprodaja“, zbirku eseja i kolumni iz pokojnog „Ferala“
Ne
treba, dakle, da čudi što su na Paliću novinari toliko tražili glumicu
ovakve biografije. Iako ona nije tipična medijska haubica: odgovori su
joj odmereni, imena retko pominje, više komentariše utiske nego što
opisuje događaje oko sebe, pa nikom onda ne pada na pamet da joj
postavlja pitanja: “A jelte, molim vas, viđate li često Toma Kruza i
kakav je Bobi de Niro privatno”.
Mira Furlan je na Palićkom festivalu bila predsednica žirija za
glavni takmičarski program koji je prvu nagradu dao turskom filmu “Iza
brda” Emina Alpera. Ovaj intervju je nastao u polusatnom razgovoru u
Vinariji “Zvonko Bogdan” kod Subotice, a nastavio se u dopisivanju
mailom.
Po kojoj seriji ste vi danas poznatiji u Americi? “Lost” ili “Babylon 5”?
Mira Furlan:
Obožavatelji serije “Babylon 5” su specijalna vrsta ljudi i ekipi koja
je to snimala oni ostaju vjerni godinama. Što se za publiku “Losta” i ne
može reći. Mislim, SF ima posebni status u Americi, to je poseban
svijet i ta lojalnost traje godinama, desetljećima. Kad sam došla u
Ameriku sve to me je zaprepastilo, taj paralelni science fiction svijet.
Evo, upravo prije Palića sam bila na jednoj konvenciji ljubitelja
“Babylon 5” u Pragu – to se sve i dalje odvija. Potpuno nevjerojatno,
ali lijepo i vrijedno poštovanja.
Kakvo iskustvo nosite sa snimanja “Losta”, pošto je to jedna od najskupljih TV serija ikada?
Kao i mnoge stvari u životu, i to je počelo jako dobro, a završilo se s
blagim osjećajem razočaranja. Rad na “Lostu” je samo učvrstio glavnu
životnu lekciju o tome da je najbolje nikada ništa ne očekivati. Bila je
to dobra, zaista dobra uloga za mene, a dobre uloge se pojavljuju vrlo
rijetko. Pa sam, što je donekle razumljivo, imala veće ambicije nego što
sam zapravo mogla ostvariti u tom ogromnom projektu, toj vrsti mamutske
mašine u kojoj su ljudi bili odstranjivani zbog milion razloga.
Naravno, publika je uvek mislila da su duboki dramaturški razlozi u
pitanju, a zapravo je sve bilo puno banalnije. Recimo, netko je dobio
drugi posao. Svakako, za mene je rad na “Lostu” bio poučan, a ono čega
ću se uvijek sjećati su čarobni havajski otoci koje sam, zahvaljujući
seriji, imala prilike bolje upoznati.
Vaša Danijel
Ruso je jedna od centralnih likova misterije u “Lostu”. Da li su vas,
kada je serija počela da se emituje i donosi one brojne misterije, ljudi
u stvarnom životu zapitkivali o raspletima?
Da, neprestano
su pitali šta to sve skupa znači i šta ja mislim o tome. A ja nisam
bila redovni gledalac te serije, gledala sam redovno samo prvu sezonu
koja je bila izvrsna i koja je obećavala nešto zaista novo na američkog
televiziji. Ja nisam gledalac televizije i, na primjer, momentalno uopće
nemam televizor.
Pretpostavljam da to nije slučajno?
To je vjerojatno moja reakcija na život u Americi. Agresija slika i
zvukova, medijskih vijesti i senzacija je tolika da je logična potreba
za povlačenjem, izoliranjem, neučestvovanjem. Zbog toga sam postala
pasionirani čitalac, mislim da možda nikad nisam više čitala nego sad u
Americi.
Danijela Ruso u “Lostu” i Mira Furlan u
životu imaju nekih podudarnosti. Ono što je za Danijelu ostrvo i susret
sa ljudima posle 16 godina samoće, za vas bi moglo da bude Balkansko
poluostrvo. Da li su scenaristi znali išta o vama kada su pisali taj
lik?
Ne, bila je to čudna podudarnost. Kao, uostalom, i sa
mojom ulogom u “Babylon 5” u kojoj je moj lik, Delen, pokušao miriti
zavađene strane.
Malopre ste pomenuli ambicije.
Nedavno je jedna mlada beogradska glumica pričala o tome kako je na FDU
studirala na Šekspiru i Čehovu, a onda dve godine posle diplome uglavnom
snima audio adaptacije stranih TV reklama. Kako ste se osećali kada ste
iz jugoslovenskog filma i pozorišta uskočili u Ameriku i “Babylon 5”, u
jedan sasvim drugačiji svet?
Naravno, to su ogromni lomovi
u životu svakog čovjeka, a glumca pogotovu. Ti zapravo gubiš svoj
identitet, više ne znaš tko si. I dalje si u svojoj koži, a zapravo i
nisi, pitanje je tko si uopće. Science fiction je meni tada, na početku
mog američkog iskustva, bio nepoznat žanr. Mislim, jesam prije toga
čitala glavne SF pisce i volila sam, recimo, Reja Bredberija ili Artura
Klarka. Ali o “Zvijezdanim stazama” i uopće o SF-u na televiziji nisam
znala mnogo. U “Babylonu 5” sam se morala naviknuti na ogromnu količinu
šminke, prihvatiti svoje novo lice, pitala sam se tko sam, gdje sam tu
kao glumica sad kad sam ostala bez svog lica. Onda vremenom čovjek
shvati da se kao glumac može izraziti i na druge načine, kroz druga
sredstva.
Na primer?
U “Babylonu 5” je
igrao Andreas Katsulas, jedan fantastičan glumac, pravi glumac, koji je
na žalost umro prije pet-šest godina, bio je porijeklom Grk rođen u
Misuriju. Imao je vrlo respektabilnu filmsku karijeru u Americi, glumio
je, recimo, kod Ćimina u “Sicilijancu” ili u trileru “Bjegunac” sa
Harisonom Fordom. A i 15 godina je igrao u kazalištu sa Piterom Brukom.
Dakle, jedan ozbiljni filmski, kazališni i televizijski glumac. I tako,
kad smo snimali pilot “Babylona 5”, ja sam u toj svojoj maski na plus
dvjesta miliona stupnjeva strašno patila. I onda mi u jednom momentu on
priđe i kaže: “Samo se sjeti – gluma i teatar su počeli sa maskama.
Pokušaj naći slobodu u tome, u toj restrikciji”. “Ok, let's do it!”,
rekla sam sama sebi. I odjednom sam se osjetila kao da sam opet na
Akademiji, da ponovno učim kako je to biti glumac, samo sada u novim
okolnostima. Strašno mi je to pomoglo! Drugu stvar koju mi je rekao je
bila je: “Remember the old country”. Dakle, sjeti se kako su stare žene u
Grčkoj i na Balkanu na plus četrdeset stalno u crno zamotane, pa eto
sada i ti imaš novu masku, gumu na glavi, kostim od pet slojeva, ali te
hladi znoj i super je.
Kako vam je u početku bilo igrati na engleskom?
Pa, jako teško, to je posebna disciplina, to je nešto o čemu bi možda
trebalo napraviti knjigu: kako se igra na stranom jeziku i koji su to
izazovi. Do čega ti uopće možeš doprijeti u tom drugom jeziku, koje su
to restrikcije, kakvo je ograničenje tvoje slobode i tvog izraza. Često
sam se osjećala kao da mi je netko stavio lanac na noge i rekao – trči!
Strahovita je frustracija ne moći biti onoliko brz i spretan kao na
vlastitom jeziku. S druge strane, ogromna je sreća kad čovjek uspije
savladati barem neke od prepreka te vrste.
Kako vam je
svih ovih godina izgledao Balkan iz američke perspektive?
Pretpostavljam da ste po prirodi stvari bili zainteresovani za ovdašnji
“nacizam malih razlika”, a s druge strana ta geografska distanca i
američko okruženje uvek nameću potrebu za jednostavnim slikama o dobrim i
lošim momcima…
Da. Amerikanci su potpuno
nezainteresirani za te male razlike. Oni hoće brza riješenja, hoće
videti tko su good guys, tko bad guys i to je to. Detalji i nijanse,
koji su – kako znamo – bitni, zapravo nikoga u Americi ne zanimaju.
Šteta. Amerikanci imaju izvrsnu izreku: “Devil is in the details”.
Znači, i oni to znaju! Ali tu mudrost ne primijenjuju na daleke strane
zemlje.
A vi? Da li ste vi Balkan počeli da doživljavate drugačije nego pre 15-20 godina
Proširili su mi se vidici, da upotrebim tu frazu. Iz daleka vidim
koliko se ljudi upinju u tome, kako kažeš, narcizmu malih razlika,
užasno im je bitno da pokažu da su bitno različiti i da su te razlike
nepremostive. A zapravo su svi vrlo slični, gotovo isti su problemi u
svim sredinama, slični animoziteti, slične opsesije. Ono što Slovenci
misle o Hrvatima, Hrvati misle o Srbima, a Srbi o Makedoncima i tako do
Egejskoga mora. Svatko ima onog drugog za koga drži da je južniji i
primitivniji.
Jutros je za stolom na doručku o vama
pričala grupa ljudi ovde na Paliću: kritičari, novinari, producenti… I
gotovo svi imaju utisak: da je vaš dolazak ovde zapravo podsetio koliko
neko poput vas nedostaje domaćem filmu.
Pa, lijepo je da
tako mislite. Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko
ničeg ne sjeća, da je sve zaboravljeno. A onda kad dođem ovamo ipak
vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova, papira, riječi, mnogo
minuta na televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji,
nekako mi se ipak čini da nisu bas sasvim uspjeli u tome i to mi daje
nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih ljudi ovdje. S druge
strane, vidim da je posljednjih godina i to sjećanje postalo roba, dobar
biznis. Često isti ljudi koji su se ’91. ili ’92. bavili sječom glava
zbog sjećanja na prošlost, sada zarađuju lovu trgujući tom prošlošću. A
zapravo je ista aktivnost u pitanju.
Kako stojite sa
prošlošću i sadašnjošću kada dođete ovde? Pokušavate li da uskočite u
tamo neku ’88. ili ste svesni da je sada ovo 2012. godina? Možda je
pitanje malo pretenciozno…
Nije pretenciozno, nego traži
malo preduboki filozofski odgovor za ovu priliku. Pokušaću da skratim:
jasno mi je da je prošlost izgubljena. Svi smo se promijenili, nitko se
više ne može vratiti u ’88. godinu. Recimo, ovaj posjet mi je jako
ugodan, ljepo mi je kad ljudi kažu – Miro, mi vas volimo! Ali se onda
pitam što to oni zapravo vole, možda samo svoje uspomene na vlastitu
mladost na koju ih podsjećam. Naravno, mladost se ne može vratiti, ali
je dobro podsjetiti se, barem s vremena na vrijeme, tko smo nekada bili i
što smo htjeli.
I vaša uloga u filmu “Istambule, ne zaboravi me” se tiče traganja za prošlošću, zar ne?
Da, moglo bi se tako reći. „Istanbul” je omnibus film, a ja sam
učestvovala u jednoj od priča u Stefanovoj režiji. Ono što je osobito
zanimljivo u filmu je to da su sve priče smještene u Istanbul režirali
stranci, nitko od režisera nije bio Turčin. Kao da je producent filma
Husein Karabej htio naglasiti nešto s čime bih se mogla složiti: da
čovjeku upravo pozicija stranca ili autsajdera daje šansu da bolje
sagleda istinu.
Do nas još nije došao ni vaš drugi ovogodišnji film “Venuto al mondo”. Kakve su to uloge?
U međuvremenu sam snimila još jedan film u Turskoj, po izuzetno dobrom
scenariju. Zove se „Seaburners” i režirala ga je mlada režiserka Melisa
Onel. Tu sam igrala glavnu ulogu. Film je imao žensku perspektivu što je
vrlo neuobičajeno u muškom svijetu u kojem živimo. „Venuto al mondo” je
rađen po zanimljivoj knjizi istog naslova spisateljice Margaret
Macantini. Tu mi je zadovoljstvo bilo igrati sa Penelope Kruz.
A kakve filmovi lično volite, one kojima se vraćate više puta?
Teško pitanje. Kad sam bila mlada, obožavala sam Bergmanove filmove i
sebe sam kao buduću glumicu zamišljala u toj vrsti dubokih, teških,
pametnih psiholoških drama. Čak sam i učila švedski, pa kasnije zbog te
svoje prve filmske ljubavi i živjela godinu dana u Švedskoj. Onda sam
otkrila Trifoa, Resnesa, Romera, Kurosavu, Tarkovskog, Žiku Pavlovića,
Fasbindera, Bunjuela, pa zatim ranog Skorcezea, uopće američke filmove
sedamdesetih… Rekla bih da volim priče o ljudima, stvarnim ljudima,
priče koje razumijem, koje me osobno pogađaju, koje mi se direktno
obraćaju, kao što mi se direktno obraćaju i dobre knjige. Nemam nikakvu
relaciju prema velikim holivudskim filmovima kojima smo momentalno
zatrpani. Ne zanimaju me superheroji, niti tehnološki komplicirane
mašine koje impresioniraju svojom veličinom i snagom. Čini mi se da u
tom obožavanju superheroja, tako savršenih i tako udaljenih od naših
običnih života, postoji element fašizma. Ubermensch mi je antipatičan i
bojim ga se. Mali izgubljeni čovjek koji traži smisao mi je blizak i
želim ga gledati na ekranu kako se muči sa samim sobom. Njegovi problemi
me se tiču. „Transformersi” me se apsolutno i nimalo ne tiču!
A koji su vaši omiljeni filmovi iz grupe onih u kojima ste igrali važne
uloge? Ima li na toj listi onih koji su našoj publici i danas važni: „U
raljama života”, „Kiklop”, „Otac na službenom putu”, „Lepota poroka”,
„Video jela, zelen bor”…?
Ne vraćam se svojim filmovima
i, uopće, svojoj prošlosti. Ne gledam sebe na ekranu, od onih sam
glumaca koji to teško podnose. Kad radim, radim predano i s punim
angažmanom, ali je za mene film gotov na zadnji dan snimanja. Filmove
koje ste spomenuli ne mogu procjenjivati objektivno jer mi se u sjećanju
miješaju nebitni detalji mog osobnog iskustva koji s kvalitetom tih
filmova nemaju nikakve veze. Ukratko, ne rangiram filmove u kojima sam
igrala, niti ih procjenjujem i ocjenjujem. Oni su svi dio mog životnog i
radnog iskustva. Često sam više uživala u poslovima koji nisu donijeli
naročite rezultate nego u poslovima koji su se završili nagradama i tzv.
uspjehom. Pozicija glumca je takva da on ne može imati uvid u tzv.
veliku sliku. Osim toga, neki glumci – tu bih svrstala sebe – rade
„iznutra”, tako da je suočenje s vanjskom slikom uvijek problematično, a
često i bolno.
Ipak, da li je rad sa Vrdoljakom,
Grlićem, Kusturicom ili Nikolićem ostao u prijatnom sećanju? Da li ste
bili zadovoljni tim ulogama?
„Otac na službenom putu“ je i
dalje na samom vrhu mog glumačkog rezimea, to je zaista izuzetno dobar i
lijep film. Vrdoljak mi je dao prvu filmsku ulogu u „Kiklopu“ za koju
sam dobila prvu Zlatnu arenu. Kod Rajka Grlića sam igrala dva puta što
mi se u životu nije dešavalo, barem koliko se sjećam, a sve se slabije
sjećam. Glumice se najčešće tretiraju kao roba za jednokratnu upotrebu,
tako da je dvokratna upotreba nešto što treba cijeniti. Nikolić je bio
neobičan i divan čovjek, pravi umjetnik u starinskom smislu te riječi.
Moram da vas pitam i otkud vi tih 80-ih u filmovima kao što su “Ćao,
ispektore”, “Poltron” ili “Špijun na štiklama”, dok istovremeno igrate u
filmovima koji pobeđuju u Kanu ili Puli, u JDP-u, HNK-u ili Gaveli,
istovremeno sarađujeći sa alternativnim muzičarima?
Nemam
pojma, mora da mi je trebalo novaca. Sjećam se jedne mudre rečenice Bate
Živojinovića koji me je tješio na snimanju jednog od spomenutih
filmova. Rekao je: “Radi se samo o tome kako iznijeti živu glavu”. To
sam zapamtila za cijeli život. Čovjek radi svasta, ali je bitno upravo
to: iznijeti živu glavu.
Koliko su se promenili vaši lični stavovi o filmu nakon što se počeli da radite u Americi?
Sad sam još više protiv komercijalizma, sentimentalizma, plastičnih
botoksiranih ljudi i obožavanja tehnologije kao glavne vrijednosti. To
je valjda reakcija na sve ono što me okružuje u Americi.
Kako Amerikanci doživljavaju evropsku kinematografiju? Kakvi filmovi su poželjni u tamošnjem bioskopu?
U glavi mi je davna rečenica nekog američkog poznanika: „I love foreign
movies”. Ta me rečenica tada šokirala. Što su to za jednog Amerikanca
„foreign movies”? Što sve u to spada? Ta je rečenica pomalo rasistička,
ona priznaje „naše, američko” i sve ono drugo, neameričko, sve potrpano u
istu vreću, nerazumljivu i pomalo sumnjivu. U toj vreći su i velikani
kao Fellini, i debitanti iz Pakistana ili Estonije. Samo uz neopisivu
reklamu, „strani” filmovi uspijevaju skrenuti pažnju prosječnog
američkog gledaoca. Inače su osuđeni na najviše tjedan dana prikazivanja
u nekom opskurnom malom kinu gdje u gledalištu sjedi samo nekoliko
pomalo izdosađenih gledalaca.
A da li ste pre odlaska preko okeana ikada priželjkivali rad u Holivudu?
Možda, ali je to bio Holivud Bili Vajldera, Hauarda Hoksa, Orsona Velsa
kojeg, usput rečeno, Holivud nije volio. U to doba je Ingrid Bergman,
strankinja, mogla biti glavna zvijezda. Sada je to gotovo nemoguće, pa
čak međunarodno uspješnim glumicama kao što su to Penelope Kruz ili
Merion Cottillard.
Malo povišenim tonom ste upravo
rekli “pravi glumac”. Da li ste u Americi, kao duboko formirana glumica,
o svome zanatu naučili nešto novo i dobro, nešto što do tada niste
imali u sebi?
To je dobro pitanje, odlično pitanje o kojem
zbilja moram razmisliti…. Mislim da odgovor nije baš tako
optimističan. Što se tiče samoga zanata, rekla bih kako sam u američkom
kazalištu radila u komercijalnim uvjetima, probe su samo tri tjedna, što
je apsolutno ništa, na televiziji proba uopće ne postoji kao
kategorija, sve je instant, instant produkcija. Pa, eto, rekla bih kako
sam tamo naučila raditi jako brzo, što s druge strane često znači i
površno.
Čak i u slučaju dobrih glumaca?
Da, čak i u
slučaju dobrih glumaca. Razmišljanje američkog glumca je otprilike
ovakvo: već si odradio školu, svoj proces učenja, svim tim kompliciranim
stvarima kao što je glumački proces, već si se pozabavio na pravi,
ozbiljni način i sad je vrijeme da to upotrebljavaš, prodaš. Naravno, ta
upotreba i ta prodaja imaju svoje posljedice. Ono pravo, onaj glumčev
centar, to je krhko. I često se nakon te rasprodaje čovjek osjeća
ispražnjenim, kao da su mu oduzeli njegovu bit. Glavno je pitanje kako
samog sebe sačuvati, odnosno, da se opet vratim na Batinu rečenicu,
“kako iznijeti živu glavu”.
Zašto vas više nema na domaćem filmu?
Ne znam zašto je tako. Čini se da ovdje vrijedi stara izreka „daleko od
očiju, daleko od srca”. Na ovim prostorima se ionako činilo sve da se
izbriše svako sjećanje koje nije u interesu novim državama i njihovim
režimima. Ja donekle spadam u ta izbrisana sjećanja.
Kada ste se ono 2002. pojavili na Brionima kod Šerbedžije u “Medeji”,
Rajko Grlić je rekao otprilike kako je “lijepo što je Mira Furlan u
Istri, ali njoj i Radi Šerbedžiji je mjesto na velikoj sceni HNK”.
Ha! Nisam znala da je to rekao. A HNK – što tu da kažem? Pa, na
primjer, da tokom svih ovih godina nikada sa te strane nije postojao
nikakav poziv ili pokušaj kontakta. Tako da ja, a za to mi je malo duže
trebalo, sada konačno shvaćam da se to nikada i neće desiti. To je
prošlost u koju se vjerojatno ne treba vraćati, to je gotovo, to je sve
iza mene. Čovjek prirodno želi neko razriješenje, pobjedu takozvane
pravde, nešto kao katarzu, ali ona postoji samo u dobroj drami a u
životu je uglavnom nema. U životu stvari najčešće završavaju
antiklimaktičnim zaboravom. I to je sve.
Ovo pitanje
je iz ladice “šta bi bilo da je bilo”. Da li ste sa sobom tamo negde
krajem 80-ih imali posebne drugačije planove. Recimo da krenete u režiju
ili pisanje?
Režija ne, ja nisam ta osoba. Režiser je
čovjek koji donosi odluke u svakom trenutku. Ja sam čovjek koji ne može
nijednu odluku donijeti lako, svaka mu teško pada, čini mi se da je to
moj životni problem. Kada ispred sebe imam problem, teško mi pada
preuzimanje odgovornosti pri donošenju bilo koje odluke, sve varijante
mi se čine zanimljivim i vrijednim isprobavanja. Pa bi tako snimanje
filma ili rad na predstavi vjerojatno trajali u nedogled. Tu je i
pitanje autoriteta, nametanje svoje volje drugima. U svim tim sferama ja
nisam najsigurnija.
A pisanje da! Napisala sam tri scenarija,
jedan kazališni komad, razne stvari sam pokušala pisati. Sad, drugo je
pitanje šta je od toga dovoljno dobro da bi izašlo u svijet. Nisam se
bavila, kako bih rekla, prezentacijom tih tekstova, to me zapravo ne
zanima. Kako su me javni nastupi počeli stašno zamarati, pisanje me sve
više zanima kao privatna aktivnost.
Ako se ne varam, sada pišete neke autobiografske skice i to pišete za svog sina…
Na početku pisanja sam zamislila da to radim za njega, tako sam našla
adresata, što mi je kao piscu-amateru vrlo korisno: da znam kome se
obraćam.
Hoćete li to objavljivati?
Rado,
ali to je dugotrajna stvar i sebi sam dala vremena za to. Nemam nikakve
rokove, nikud mi se ne žuri. Pišem o temama koje su dominirale mojim
životom i zanimljivo mi je time se baviti, iz psihoterapeutskih razloga.
Drugo, imam sina od 14 godina koji živi u Americi i zapravo ne zna
ništa o tome što se ovdje dešavalo, ne zna zapravo tko smo mi, pa sam
imala potrebu da mu to ostavim kao dokument.
Ne zna šta je Krleža, ko su Idoli?
Ne, ne zna, tko zna da li će to ikada saznati. Ali zna tko je Tajler,
The Creator. Ne znaš tko je on?! Novi, vrlo važni reper, neki valjda
zanimljiv tip.
Živite sa porodicom u LA, a sve češće ste u Evropi, na Balkanu. Kako slažete glumačke i privatne rasporede?
Teško je, biti razdvojen je jako teško. Naš sin je sad mali tinejdžer i
sada je sve to lakše uklopiti nego kada je bio beba. Goran je takođe
radio ovdje i želio bi raditi ovdje. Negdje, mislim, postoji želja da se
vratimo onome što smo bili i što jesmo. Osjećaj iskorjenjenosti i
osjećaj nepripadanja – to su neizbrisive, bitne činjenice našeg života,
ali je teško tako živjeti i negdje postoji želja za time da se vratiš i
da zapravo shvatiš, da sagledaš šta si ti zapravo u svemu tome. Druga je
stvar je li to uopće moguće.
Ako i ovo pitanje nije suviše privatno, kako izgleda vaša svakodnevica u LA?
Živim vrlo mirnim životom, okružena sam prirodom, posjećuju nas razne
zanimljive divlje životinje: od kojota i divljih mačaka do zmija
zvečarki. Sve je to jedan potpuno drugačiji život od onog koji sam
živjela ovdje, na ovim prostorima. Za mene je najveća sreća boraviti
među drvećem, gledati nebo i promatrati kolibrija kako pije nektar iz
cvijeta.
Ne, nisam
internet osoba. Nisam se modernizirala. Nije tako samo tamo, u Americi.
Tako biva i ovde. Ovog ljeta sam sebi obećala da nikakve novine neću
kupovati, čak ni kada je moj intervju unutra. Nemam nikakvog problema da
ostanem vjerna tom obećanju.
Znate li ko je Aleksandar Vučić, Tomislav Karamarko, Milorad Dodik, je li znate tko su ti ljudi?
Znam tko je Dodik jer smo u Republici Srpskoj snimali “Turneju”. Ostala
imena su samo nejasno poznata, ali po čemu – to ne bih mogla reći. To
je taj osjećaj: što manje znaš, to se manje uzrujavaš. Stari dobri
eskapizam.
A, npr, Srđan Valjarević ili Ante Tomić?
Valjarevića jako volim, imam mnoge njegove knjige, mislim da je odličan
pisac. Ante Tomić je također dobar i duhovit pisac kojeg ponekad čitam.
Jesam prošla na testu?
Odlično, čista petica! A kad
smo kod pisaca, da li je istina da ste vi i Gajić konkurisali u
Hrvatskoj za film po romanu Dubravke Ugrešić “Ministarstvo boli” i da
ste odbijeni?
Da, to je istina. Zašto je projekt odbijen,
to treba pitati komisiju koja je odlučivala, ne mene. Mislim da je
knjiga Dubravke Ugrešić izuzetna i da bi bilo važno snimiti film o ratu
iz perspektive onih koji su sa ovih prostora morali otići.
Kada sumirate svoj život i rad, smatrate li se uspešnom osobom?
Moj život i moj rad? Prvo bismo morali da definiramo uspijeh. Neke
stvari su se postigle, neke nisu. Neke do kojih mi je bilo stalo nisu, a
neke koje me nisu zanimale jesu. Mislim, život je uopće čudan, moj je
kaotičan. To se dijelom tiče okolnosti, a dijelom mog karaktera.
Razmišljate li o definitivnom povratku u Srbiju ili Hrvatsku?
Razmišljati je jedno, odluke su drugo. Čovjek se zamori od tzv. velikih
odluka. Osobito ako spada u vrstu ljudi kojoj je teško donositi odluke.
Prije 20 godina, u vrijeme rata, donijela sam odluku – ili su je,
točnije, donijeli drugi – koja mi je promijenila život. Za tu vrstu
odluke je potrebna velika snaga. Nisam sigurna da li je još uvijek imam.
A zašto se ne vratite? Na Paliću ste imali priliku da vidite koliko vas ljudi vole. Tako je i na mnogim drugim mestima.
Da li da to shvatim kao poziv? Hvala vam! Susreti s ljudima, puni
iskaza ljubavi i poštovanja, zaista su me usrećili. Trudit ću se da to
ne zaboravim
Da li ste već bili članica nekih filmskih žirija? Kako vam se čini taj posao?
Vrlo se nerado prihvaćam te dužnosti jer ne vjerujem u takmičenja kad
je umjetnost u pitanju, niti smatram da imam sposobnost da objektivno
procjenjujem i rangiram umjetnička djela. Jednom davno sam bila
predsjednica žirija Filmskog festivala u Valenciji i tada sam shvatila
koliko je nezahvalan taj posao. S nelagodom se sjećam kako su neki –
nenagrađeni, naravno! – filmski autori bili nesretni pa čak i ljuti
nakon što je žiri pročitao svoje odluke. Nakon svega, ja sam se osjećala
loše, kao da sam namjerno nekoga povrijedila. Ali čovjek u toj poziciji
može i mora biti vođen samo svojim osobnim doživljajem filmskog djela.
Sve drugo, uključujući i sve moguće pritiske, treba zaboraviti i
zanemariti.
Kako ste doživeli poziv da dođete na Palić? Šta ste do tada znali o ovom festivalu?
Stefan Arsenijević, u čije mišljenje imam potpuno povjerenje, pričao mi
je o festivalu na Paliću kao o predivnom mjestu okupljanja zanimljivih i
kreativnih ljudi, a kasnije sam mnoge pohvale festivalu i ljudima koji
ga organiziraju čula i od Svetozara Cvetkovića. To su ljudi kojima
vjerujem i čiji senzibilitet dijelim, pa sam sa najvećim zadovoljstvom
prihvatila poziv. Osim toga, prikazuje se film „Istambule, ne zaboravi
me” u kojem sam učestvovala i taj rad mi je ostalo u izuzetno lijepom
sjećanju. Najviše zahvaljujujući dragim ljudima, režiseru Stefanu
Arsenijeviću i producentu Huseinu Karabeju.
Kakvi su utisci posle svega? O Paliću i naročito o festivalskim filmovima?
Predivno mjesto, čarobno, bajkovito, nestvarno. Ljubazni domaćini,
prekrasna hrana, dobro vino. Dočekalo me toliko ljubavi i poštovanja od
svih ljudi, što filmskih, što tzv. običnih, da sam ostala bez riječi.
Filmovi su bili izuzetno dobri, selekcija izvanredna, tako da smo svi u
žiriju morali pristati na mnoge kompromise da bismo došli do neke odluke
na koju su svi članovi mogli pristati.
Tekst preuzet iz beogradskog Statusa
Foto: Nikola Tumbas
Internet