Ne mislim ovdje na autore čija su djela prevedena na strane jezike, nego na one koji na jezicima koje su naučili kao odrasli ljudi pišu i stvaraju. Taj spisak je danas već prilično dug. Široj javnosti su od ovih pisaca najpoznatiji Aleksandar Hemon (koji piše na engleskom) i Saša Stanišić (koji piše na njemačkom), no oni, naravno, nisu jedini. U Bosni i Hercegovini je, recimo, relativno malo ljudi čulo za Alena Meškovića, no u Danskoj to definitivno nije tako. Mešković je rođen u Derventi 1977. godine, kao petnaestogodišnjak je najprije izbjegao u Hrvatsku, a koju godinu kasnije odlazi u Dansku. Na danskom jeziku je najprije počeo pisati poeziju, a prošle je godine njegov debitantski roman “Ukulele-Jam” bio jedna od najhvaljenijih i najpopularnijih knjiga u Danskoj.
Za ilustraciju Meškovićeve popularnosti u njegovoj novoj domovini možda može poslužiti i činjenica da je o njegovoj životnoj priči Danski državni radio napravio neku vrstu dokumentarne emisije. Emisiju je pravio poznati danski radijski novinar Claus Vittus, specijaliziran za priloge iz kulture, čovjek koji među svoje najzanimljivije razgovore, samo u prošloj godini, uvrštava one sa Dalaj-lamom i sa Woodyem Allenom. Upoznao sam Clausa i Alena kad su zimus boravili u Sarajevu, a naš se razgovor, valjda i logično, najviše doticao književnih i novinarskih tema. Kako je Alen bio kupio aktuelne brojeve Dana i Slobodne Bosne, Clausa je interesovalo kakve su to novine. Iznenadio se kad je čuo da se radi o sedmičnim političkim magazinima sa sjedištem u Sarajevu. “To je, ono, nešto kao njemački Der Spiegel?” – pitao je. “Pa, recimo.” – odgovorili smo Alen i ja. Po Clausovim riječima, a Alen mi je to potvrdio, u Danskoj takvog tipa novina uopšte nema, jer se smatra da malo jezičko tržište (od pet i po miliona ljudi) nema kapacitet za kvalitetan sedmični politički magazin. Treba, međutim, imati u vidu da su u Danskoj tiraži knjiga višestruko veći nego kod nas, a da isto važi i za dnevne novine, te znati da funkciju sedmičnih magazina u Danskoj obavljaju subotnji dodaci dnevnih novina.
Sjetio sam se razgovora sa Clausom i Alenom nakon što sam prije neki dan, u Hrvatskoj, čuo kako je ugašen zagrebački tjedni magazin Forum. Radilo se o političkom nedjeljniku u izdanju Večernjeg lista što se reklamirao sloganom “Tjednik od riječi. Nema senzacionalizma. Bez tračeva. Bez žutila. Činjenice, a ne spinovi. Nema nedodirljivih ni tabu-tema. Pišemo, ne prepisujemo.” Nije, naravno, u Forumu sve bilo savršeno kao u reklamnom sloganu, ali bila je to solidna novina. Štampala se na nešto jeftinijem papiru, pa je i finalni proizvod bio jeftiniji ne samo od sličnih hrvatskih proizvoda nego i od njihovih bosanskohercegovačkih pandana, ali je bila profesionalno uređivana i imala je širok spektar relevantnih saradnika, a i generalno je bila manje “desna” i konzervativna od Večernjeg lista. Ipak, Forum nije doživio ni prvi rođendan; ugašen je nakon jedanaest mjeseci izlaženja te četrdeset i kusur brojeva. Samo nekoliko sedmica prije Foruma, ugasio se još jedan hrvatski nedjeljnik, i to sa mnogo dužom tradicijom: Nacional. Imamo li u vidu koliko je Hrvatska generalno ispred Bosne i Hercegovine te činjenicu da ne samo da ima nešto veći broj stanovnika nego je i lišena entitetsko-etničkih podjela što su rak-rana bosanskohercegovačkog medijskog prostora, ovakve vijesti sa tamošnje medijske scene trebale bi, u najmanju ruku, i kod nas biti upozorenje.
Kriza u štampanim medijima generalno koja kulminira gašenjem pojedinih novina i magazina nije problem koji se tiče samo novinara. U likovanju pojedinih portaldžijskih žurnalista zbog lošeg stanja u tradicionalnim medijima ima ne samo zluradosti nego i kratkovidnosti. Isto važi i za one komentare što se najčešće formulišu anonimnoforumaški, a čija je suština u stavu: zašto bih davao pare za novine, kad sve imam džaba na internetu. Uređivačka koncepcija i generalni nivo pismenosti još uvijek su, barem kod nas, neuporedivo viši kod štampanih, nego kod (isključivo) internetskih medija. Većina najboljih novinara na gotovo svim internetskim portalima su oni što su zanat ispekli po tradicionalnim medijima. Nije, međutim, da novinski izdavači nemaju šta da nauče od vlasnika internet-portala. I portali, naime, imaju svoje vlasnike i ti vlasnici često vrlo brutalno koriste vlastiti medij za svoje sitnosopstveničke interese, međutim, o tome se, skoro kao u nekoj vrsti pseudokartelskog dogovora, ne govori. Također, ponajbolji ovdašnji portali svjesno “ciljaju” na cjelokupnu publiku BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, uključujući i dijasporu. Za tradicionalne je medije, prvenstveno zbog distribucije, dijaspora teško dostižna, no ne bi trebao postojati nikakav problem da se shvati da je lakše opstati igrajući na profesionalizam ako ti se potencijalna publika mjeri milionima, a ne maksimalno stotinama hiljada. Nazivi dva nedavno ugašena hrvatska nedjeljnika u tom smislu mogu biti simbolični. Ako ozbiljni štampani mediji nastave sebe doživljavati isključivo kao “nacional(ni) forum”, onda ovdašnjim nedjeljnicima (uz eventualni izuzetak Srbije, zbog većeg broja stanovnika) prijeti danski recept. U suprotnom, preostaje samo agonija ili sluganstvo, s tim što je i sluganstvo tek druga forma agonije, nešto duža i mnogo bolnija.
Tekst preuzet iz Oslobođenja