Zatvoreni smo i opterećeni

Premda za sebe kaže da je nesiguran i poput zaigranog djeteta, glumac Nenad Cvetko omiljen je među kolegama i publikom, a u potresnoj ispovijesti otkriva kakav je otac troipolgodišnjem sinu Petru Samuelu te priznaje da je zbog problema s pićem bio dotaknuo dno

Pravi zagrebački dečko Nenad Cvetko po­sljednjih je nekoliko godina gradio status jednog od omiljenih glumaca ansambla Gavella kako među publikom, tako i me­đu kolegama. Ipak, otkako je postao otac troipolgodišnjeg Petra Samuela, u njegovu su se ži­votu prioriteti drastično promijenili. Ljubav prema glumi nikada nije bila upitna, no s obiteljskim živo­tom koji gradi s nevjenčanom suprugom Hrvojkom pred njega su postavljeni novi izazovi.

Mnogi smatraju kako je svaka umjet­nost, pa tako i gluma, poziv od kojeg ne možeš pobjeći.

Ne bih se složio. Možemo mi to nazvati po­zivom, ali je malo glupo jer i vodoinstalater svoj posao može doživjeti pozivom. Razlika je u tome što se baveći glumom lako možeš pokliznuti, lako možeš skrenuti s puta. Ima uloga koje zahtijevaju da se glumac preispituje, duboko uđe u svoju psihu i suoči se s najboljim i najgo­rim u sebi. I zato je to stresan posao. Jedan je od preduvjeta ovog posla, ako se uistinu ozbilj­no baviš njime, da si senzibilna osoba, što je uvijek sklizak teren.

Nedavno je Michelle Pfeiffer izjavila kako karakterne crte likova koje utjelovljuje če­sto izravno utječu na njezin privatan život. Imate li takvih iskustava?

Meni se to dogodilo kad sam igrao dvije ulo­ge tako da to u potpunosti razumijem. Kad smo radili ‘Let iznad kukavičjeg gnijezda’ (op. a. uloga Billyja Bibbita), prišao mi je čovjek iz Vrapča i rekao: “Ti nisi glumac.” Ostao sam zapanjen i odvratio mu: Kako to mislite? na što mi je odgovorio: “Ne, ti si to!” Bit ću toliko prepotentan i reći da su mi upravo kolege postali najbliži prijatelji poput Mujice (op. a. Mustafa Nadarević), Paola Magellija, profesora Ivančića, Same M. Streleca… Imao sam tu sreću biti okružen iznimnim osobama, a koju ne znam jesam li iskoristio ili je nisam znao iskoristiti za svoj razvoj.

Smatrate da niste uspjeli kao glumac?

Stao sam u razvoju negdje u petnaestoj godini, no ne mogu procijeniti je li to sreća ili nesre­ća. Katkad mi je užasno žao što se nisam psihički više razvio, nego sam ostao zaigran poput malenog djeteta. S druge strane, imam i tu fizionomiju zbog koje me ljudi ne mogu doživjeti ozbiljno. Osim na sceni, gdje me prepoznaje moja publika. Upravo me to ispunjava.

Pozornica vam imponira?

Ovo je jedna floskula, ali glumac živi od pljeska i premda je on katkad jači, a kojiput slabiji, tada je samo moj trenutak. Nikada ne mogu pobjeći od Cvetka.

Tko je Cvetko zapravo?

Nesiguran čovjek. Glupo zvuči, znam, ali svakom svojom ulogom doista počinjem ispočetka. Ispitujem sebe, suočavam se s nekim dijelovima svog karaktera koje zaboravim, potisnem, a u nekom trenutku oni na neki način neočekivano isplivaju na povr­šinu. Nekiput, da se razumijemo, isplivaju dobre stvari, ali češće loše. Cvetko je iskren čovjek, katkad previše, a dobro pamtim riječi Tončija Vrdoljaka nakon intervjua koji sam dao: “Nenade, Hrvatska je premala zemlja da bi čovjek bio iskren. Tada dobiva etiketu.”

Je li vam vaša emotivnost donijela više dobrog ili lošeg?

U poslu mi je sigurno donijela mnogo dobroga, što ne bih rekao za privatan život. Kad si emotivac, potpuno se otvoreno i iskreno prepu­štaš nekom odnosu, a tada si ranjiv. Čuješ stva­ri koje ne bi želio čuti, osjećaš stvari koje ne bi želio osjećati. Nema tu varijante na jedno uho unutra, a na drugo van. Tada mi jedino prolazi glavom -pa nisam to zaslužio. Nikada nisam nikoga namjerno povrijedio. Nekako mi se čini kao da sam sâm svoja nesreća.

Nije li čovjek sam kovač svoj sreće?

To su glupe floskule, nikada ili jako rijetko sam si kovač svoje sreće. Kad pročitam da ljudi na pitanje: Što bi promijenio u svom životu? kažu: Ništa! puknem od smijeha. Gluposti. Ja bih promijenio 90% toga, sebe, prilika koje ni­sam iskoristio, ljubavi koju dobijem, a ne znam je cijeniti… Prijatelje kojima nisam dao ni trećinu onoga što su oni meni dali. Ne znamo cijeniti ono što imamo jer smo zatvoreni i opterećeni.

Poznato je kako prije niste vjerovali u instituciju braka, jeste li s vremenom promije­nili mišljenje?

Jesam. Ljudi se trebaju vjenčati da bi se mo­gli razvesti kao ljudi jer je jako smiješno kada nakon zajedničkog života i provedenih zajedničkih godina kažu: Prekinuli smo, ono kao cura i dečko. Vjerujem da je moja bolja polovica (op. a. nevjenčana supruga Hrvojka) divna žena, majka i doista je bolja polovica našeg odnosa. To vidim po svom sinu. Kad kaže neke rečeni­ce, kojima me doslovno ostavi bez teksta, u pozitivnom šoku, tada vidim da je to njezina zasluga. Da, fizički više sliči na mene, ali inte­ligenciju i srce naslijedio je od majke.

Koliko je teško ili lako biti u vezi ili braku s glumcem?

Istina, nije lako. Veliki dio života glumca događaju se neposredno nakon probe ili pred­stave, sjedneš malo s kolegama, pričate, družite se, pogledaš na sat i već je dva ujutro. Tada druga strana -pati.

Kako ste vi to riješili s Hrvojkom?

Nisam.

Biste li vi mogli biti ta druga strana?

Malo je nezahvalno o tome pričati jer nisam u tom položaju. Ovako razmišljajući, apsolutno bih. Za to mora postojati razumijevanje, a mislim da ga imam.

Kako reagirate u suko­bima?

Povučem se, ne znam se sva­đati. Imam visok prag toleran­cije, ali ako me netko baš okine, nemam mjeru.

Vjerujete li u monoga­miju?

Kada bih prevario ženu, prevario bih sebe. Ne bih to mogao učiniti.

A oprostiti prevaru?

Bojim se da ne bih mogao jer ja to ne bih napravio.

Prema čemu ste tipičan muškarac, a prema čemu netipičan?

Tipičan sam po tome što baš svaki frajer ima potrebu dio dana, barem pola sata, u miru po­svetiti sebi. Bez obzira na to je li riječ o ispijanju kave i čitanju novina, odlasku u kladionicu ili nešto treće. A netipičan sam po tome što mi nije problem rasplakati se.

Čime se tješite kada ste povrijeđeni?

Katkad čašom dobrog vina, katkad dobrom knjigom, glazbom i poslom. Upravo je to pred­nost ovog posla jer na sceni mogu izbaciti iz sebe bijes, tugu i doživiš katarzu. Da, poslije toga si prazan, ali čist.

Jednom ste već u javnosti progovorili o svom problemu s alkoholom…

Teško je govoriti o tome. Smiješno je zapra­vo kako se redovito glumcima pripisuje alko­holizam, a nekako mi se čini da piju i liječnici i pravnici, zapravo svi u nekoj manjoj mjeri.

Jeste li smogli snage suočiti se s tim problemom?

Jesam. Da stvar bude smješnija, radim to svaki dan. Razmišljam stalno o tome kako izići iz te situacije. Nije lako, no postoje ljudi koji će ti pomoći. Posrnuo sam jednom, možda je prikladnije reći, dotaknuo sam dno. Prešao sam nevidljivu granicu koja te vuče u propast. I tada ljudi oko tebe pate i povrijeđeni su. Uspio sam se osvijestiti na vrijeme i potražiti pomoć. Tada su prijatelji stali uz mene, pomogli mi i shvatio sam da nisam sâm.

Je li vam bilo teško potražiti pomoć?

Ne libim se jer tada ne mogu sam. Labilna sam osoba. Za mene ne vrijedi ona poslovica: što te ne ubije, ojača te. Mene još više ubije.

Kada ste počeli piti?

Pred kraj prve godine Akademije. U tom mi je trenutku sve visjelo u zraku. Ali sve to vrijeme nisam prešao već prije spomenutu nevidljivu granicu. Najgore mi je kada me ljudi žale zbog alkohola jer to ne podnosim, nisam to zaslužio.

Zašto se ponovno vraćate alkoholu?

Najlakše je naći razlog za piće, bilo da si u lošoj životnoj fazi, bilo da nešto slaviš. To su besmislena opravdanja. Neprilično je što god kažem. Često se sjetim kako je Bobi Marotti govorio: “Koja je razlika izmeu pijanca i alkoholičara?
Pijanci doista uživaju!”

U kojoj biste kategoriju sebe svrstali?

Između, katkad. Bio sam u fazi kada je bilo teško jer sve je u redu kad piješ alkohol. Kada alkohol počne piti tebe, to je propast. Bio sam u toj fazi, no izvukao sam se.

Možete li sada nadjačati tu potrebu za alkoholom?

Da. Danas mogu popiti bevandu, pa tri dana ništa, pa ponovno čašu ili dvije, pa mjesec dana ništa. Mislim, zove me stalno. Na tebi je da si sam kažeš: Stari, bili smo već zajedno u problemu. Taj smo dio završili.

Koliko vas je rođenje sina promijenilo?

Trudim se maksimalno biti dobar otac, no to bi vjerojatno trebalo njega pitati.

Koji su se osjećaji probudili u vama tom očinskom ulogom?

Dvije godine kao da nisam vjerovao da sam tata. Trebalo mi je dosta da mi to dođe do glave. Ponos, neopisiva sreća, sigurnost, odgovornost…

Kako izgleda vaš idealan dan s obitelji?

Moj je zadatak čuvati njih dvoje. Veselio sam se kad je malo narastao i što nas dvojica možemo nekamo otići. Sjećam se našeg prvog ‘muškog druženja’ kada je imao pet mjeseci i odveo sam ga u park. Neponovljiv osjećaj.

Pamtite li neku situaciju kada vas je roditeljstvo uhvatilo nespremnog?

Nedavno me sin iznenadio. Bio sam tužan jer je upravo umrla Slavica Radović Nadarević, a u parku smo vidjeli uginulog vrapčića. Počeo sam plakati, a on mi je prišao, zagrlio me i rekao: “Tata, nama su otišla dva vrapčića.”

Bojite li se prolaznosti, smrtnosti?

Ne, jer smrt doživljavam vrlo iracionalno. Ali bojim se da neću doživjeti trenutak da mi sin nađe prvu curu. Bojim se da cu otići prerano, da neću stići sudjelovati u životu svog djeteta, moći ga usmjeriti i poslati u život.

Koje mu vrijednosti želite usaditi?

Da vjeruje u sebe i voli. Ostalo dolazi samo po sebi. Da bude sretan.

Tekst je preuzet sa Story.hr