Ljudi su prije svega bliski po kulturi, po običajnostima koje kreira zemlja i tlo gdje su se rodili, a ne po naciji. Zato se i kaže, iako u pežorativnom smislu – svi su Bosanci isti. Danas je svima jasno da se netko s nama debelo poigrao i da su živote današnjih Stipa i Stevana, Anta i Abdulkerima, Mustafa, i Milovana, obilježile apsurdne i tragične devedesete.
„A, ča ćeš, di je puno lipih divojaka, uvik je ludih mladića. A u nas u Makarskoj uvik je plaža puna lipih divojaka. A naši ih domaći galebari vole, a i Bosanci ih vole! A, volio sam i ja lipe divojke, tko ne bi. A priko dana igraju baluna i picigina, e, onda se navečer ponapiju i pobiju. Nije ti to nacionalizam, to ti je muško dokazivanje.“ Tako je na gradskoj rivi komentirao postariji barba Tonči česte tučnjave Bosanaca i domaćih na mjestu gdje ljetuje najviše građana BiH – u Makarskoj.
Ima nešto u tome jer počesto sami Bosanci kažu da zbog srodnog vatrenog duha više vole Dalmatince od Zagoraca i Slavonaca. Međutim, i barba Tonči kaže da je nešto posebno šporko u zadnje vrijeme između Bosanaca i Makarana, nešto što nikad nije bilo. Pitali smo ga da nije možda nacionalna mržnja, a on će reći: „Ih, sinko, kad uprži sunce sve ti to u nas starih Dalmatinaca ispari, a kad zapuše bura sa mora sve otpuva. Nije mržnja, a bit će, možda, u ovih novih.“ Koji su to novi, pitali smo se? Barba Tonči kaže da je Makarska uvijek bila otvoreno mjesto za sve… i onda je devedesetih došao rat. „Sve se izmišalo, oni koji su bili gori sad su došli doli, a oni koji su bili doli ošli su gori. Ovi s mora ošli su u planine i ravnice, a oni ozgar se spustili nama na more.“ – tužno je ustvrdio barba Tonči koji se ponosi time da su mu otac i oba starija brata bili partizani.
Izrazito jak antifašistički duh Dalmatinaca devedesetih je zamijenio hrvatski nacionalizam. Devedesetih su makarski Srbi morali „pokupiti svoje prnje i otić ča“. A kuda? Rekli su im da idu svojima, u Srbiju. Kao da su zaboravili da je upravo jedan od najpoznatijih hrvatskih kantautora Arsen Dedić, od oca pravoslavca, skladao „najlipše klapske pisme“ posvećujući ih rodnom gradu Šibeniku. I sad onaj koji je čitav život proveo uz more, morao bi otići „svojima“ na kontinent, tamo gdje mu nije mjesto – a tzv. Srbe prečane Srbijanci nikada nisu smatrali posve svojima. Isto kao što ni Hrvati iz Hrvatske bosanske Hrvate nisu nikada smatrali posve svojima, s obzirom na mentalitetni kolorit – već su uvijek bili Bosancima. Jednom hrvatski Srbin, uvijek prečanin Srbin, jednom bosanski Hrvat, uvijek dotepenec Bosanac – govorili bi svejednako u Srbiji i Hrvatskoj kao da je riječ o narkomanima, sifilitičarima i gubavcima.
Također, poznato je da je HDZ popunjavao ispražnjena srpska sela po Slavoniji, Baniji, Kordunu… s bosanskim Hrvatima koji su im služili i kao glasačka mašinerija. Dakle, bili su ništa više od statistike na masnoj političkoj salveti Tuđmanovske i Miloševičevske mašte. Poznato je da su nakon nekog vremena, po tim mjestima, frustrirani starosjedioci ispisivali grafite – „vratite nam naše Srbe“. Upravo se u tom grafitu krije jednostavna istina: Ljudi su prije svega bliski po kulturi, po običajnostima koje kreira zemlja i tlo gdje su se rodili, a ne po naciji. Zato se i kaže, iako u pejorativnom smislu – svi su Bosanci isti. Danas je svima jasno da se netko s nama debelo poigrao i da su živote današnjih Stipa i Stevana, Anta i Abdulkerima, Mustafa, i Milovana, obilježile apsurdne i tragične devedesete.
Barba Tonči kaže da je u obližnjem Gradcu, po njemu, puknula prva partizanska puška u Drugom svjetskom ratu, a da su „ovi novi“ devedesetih pokušali u zrak dići partizanski spomenik „Galebovo krilo“ koji se ponosno, baš poput bijele golubice, još uvijek uzdiže ponad Podgore. I nisu uspjeli. Bijela golubica mira je imala prejake temelje. Rekli bi, tinja jaki duh antifašizma kod Dalmatinaca još uvijek, tinja ta vatrica, baš kao što se i maslina, kad se zapali, teško gasi. Kažu Makarani da korijen masline ne možeš lako ugasiti, da čak kad ga i hladnom vodom zaliješ – tinja danima. Bilo kakvo generaliziranje u smislu nacionalnih netrpeljivosti zbog tučnjava Makarana i Bosanaca na ljetovanju nije dobro. To jest objasnimo li imaginarnu mržnju Splićana prema Zagrepčanima i obrnuto, Hrvata koji ponekad mrzi Hrvata, shvatit ćemo i netrpeljivost nekih Makarana prema Bosancima, iako je to teško shvatiti.
U Makarskoj su izrazito vidljivi plakati sa likom haškog osuđenika Ante Gotovine na kojima velikim slovima piše: Ponosu Hrvatski! Barba Tonči potvrđuje da slike generala Ante po Makarskoj jesu slike hrvatskog nacionalizma, ali istom je uvjeren da je to maslo „ovih novih koji su se spustili sa planine, što su bili gori a sad su doli“. Većina je došla za vrijeme rata, i ostala. Međutim, i ovdje nije dobro generalizirati jer od priče o predrasudama o Bosancima dolazimo do priče o predrasudama o Hercegovcima. Međutim, barba Tonči se otvoreno buni: Gospe ti, oni iz Herceg Bosne su, e, kažem ti, veći katolici od pape.“
Možda je sav taj antagonizam između Bosanaca i Makarana započeo sa nekadašnjom TV-urednicom HRT-a Dijanom Čuljak, koja je prva, prije dvije godine u centralnom dnevniku svojem gostu postavila neprimjereno pitanje: „Koliki vam problem, recimo u Omišu i općenito na južnom Jadranu, predstavljaju jednodnevni gosti koji se spuste iz Bosne i Hercegovine, ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane, a zapravo zauzimaju mjesto na plaži koje pritom nisu niti platili?”
Novinarka se ispričala tvrdeći da je i ona porijeklom iz BiH i da nije mislila zlo. No, Dijana je poznata i po svojim nacionalistički obojenim reportažama iz Mostara za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba te bi se za nju moglo ponoviti duhoviti komentar barbe Tončija: Gospe ti, veći je katolik od pape. Ili, citirati duhovnog revolucionara iz Galileje: Oprosti joj Bože, nije znala šta čini!
Zatim je prošle godine ista tvrdnja bivše HRT-ovke ponovljena u Makarskom gradskom listu te su se ponovo podigle tenzije pa se Bosancima ispričavao i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Bez obzira na svu silu isprika i državnih i lokalnih vlasti, ironično se pitamo: ako su Bosanci prljavi i ostavljaju samo smeće po Makarskoj, kao što netko sugerira, zašto je njihov novac dobar, nije li i on prljav.
I doista, teško je presuditi, teško je osuditi… vrtimo se u začaranom krugu na mjestu gdje se „sve izmišalo“ pa više ne znaš koja riba grize hrvatski rep a koja tvrdu bosansku glavu. No svi ti novi i stari stanovnici širom bivše nam države morat će naći zajednički jezik bez obzira na sve smeće koje ostavljaju iza sebe. Ako to ne učine oni – učinit će to zemlja ili, u duhu Dalmacije, more. Naime, jesmo li ikada čuli za čovjekovu planinu ili čovjekovo more? Nismo! Čuli smo za planinskog čovjeka i čovjeka sa mora. Dakle, priroda oblikuje čovjeka, a ne obrnuto. Upravo je zato za očekivati da će svi ti „neki novi“ jednom biti oblikovani „u stare“, da će morska sol izgristi sve nakupine zla i oblikovati ih po svom ćeifu, pa ni barba Tonči više neće imati šta za prigovoriti.
Za primjer nam može poslužiti pjesma hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića: Moj se did sa zvizdan družija / i sa suncen i sa misecon. / Moj se did s tovaron i s kozon družija / sa svakin vitron, s’ mrazon i sa zviriman. / Jerbo se did moj o’ ditinjstva, / o’ ditinjstva vas zemji naminija. / I ka’ je bos na ledini zanimija / baba moja s jočiman o’ jastreba / ni mogla raspoznat nikako / njegove noge meu žilan o’ masline. / I tako je did moj uza Boga sta.
Miješajući prirodu i tegobe čovjeka da preživi kroz svakodnevnicu, Drago Ivanišević potvrđuje biofilski osjećaj dalmatinskog čovjeka. Veza sa prirodom didova je veza i sa Bogom. Dida čitav svoj život posvetio je zemlji u tolikoj mjeri da se u trenutku smrti stapa sa maslinom, sa prirodom, prizivajući moć elementarnih sila prirode.
Ako je more oblikovalo tvrde stijene dalmatinske obale, ako bura, kako kaže dragi barba Tonči, otpuva svaku mržnju, ako noge mogu postati kao „žilan o’ masline“, pa kako neće promijeniti i lošeg čovjeka, makar bio i veći katolik od pape. Uostalom, na ulazu u makarsku luku je kip apostola Petra koji drži ključeve raja u svojim rukama. Bijah Petrus, dakle stijena, a omekša me beskonačno more ljubavi – možda je to ponajbolji zaključak za tekst o netrpeljivosti Makarana i Bosanaca na ljetovanju.