Sada više nema nikakve sumnje – Bosna i Hercegovina bezglavo srlja u dužničko ropstvo dobro poznatom i utabanom stazom kojom su prije desetak godina krenule Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španija (članice takozvane PIGS skupine).
Posljednjih dana bh. dužnosnici ponizno pregovaraju sa MMF-om o novom kreditnom aranžmanu, dok se entitetske vlade – i pored toga – nekontrolisano zadužuju emisijom obveznica, trezorskih zapisa i nepovoljnim kreditima kod međunarodnih finansijskih institucija.
I službena statistika svjedoči o ovom trendu. Prema podacima Direkcije za ekonomsko planiranje BiH, javni dug naše zemlje je na kraju 2010. iznosio 9,2 milijarde KM, a projekcije kažu da će do kraja 2012. javni dug narasti na 10,1 milijardu KM. No, treba napomenuti da je to tek službena procjena jedne državne institucije i to iz vremena kada se nije znalo za novi aranžman sa MMF-om, što praktično znači da će stvarno stanje na kraju najvjerovatnije biti puno gore. Jer, recimo i to, nedavno je objavljena informacija da se federalna Vlada za samo posljednjih šest mjeseci zadužila 417 miliona KM kroz obveznice, trezorske zapise i kredite kod banaka, što je dakle za samo “stotinjak” miliona KM manje od iznosa kojeg ta ista vlada očekuje od novog stand by aranžmana. Da li je ova informacija, koju su prenijeli svi mediji veoma bliski federalnoj izvršnoj vlasti, tačna ili ne teško je procijeniti. Međutim, činjenica je da je do danas niko iz federalne Vlade nije demantirao.
Dakle, Bosna i Hercegovina se potpuno nekontrolisano zadužuje. Problem sa zaduživanjem u osnovi i ne bi bio nerazuman da se taj novac koristi za kapitalne investicije, odnosno za infrastrukturu ili pokretanje domaće privrede i proizvodnje. Međutim, on se koristi za krpljenje budžetskih rupa, što je ekonomski nerazumna opcija. Jer i laiku je jasno da će svi ti krediti brzo doći na naplatu a da će, bez jake domaće ekonomije, rupe u budžetu biti samo trenutno zakrpljene te da će se one opet pojaviti čim se pare od kredita potroše. A tada ćemo već biti opterećeni otplatama prethodnih kredita.
Direkcija za ekonomsko planiranje BiH naprimjer procjenjuje da će se za otplatu javnog duga BiH već 2013. izdvajati više od milijardu KM godišnje (tačnije 1,083 milijardi KM), a BiH ovih dana pregovara sa MMF-om o novom dvogodišnjem kreditnom aranžmanu od 830 miliona KM. Dakle, ako MMF odobri kredit, BiH će u naredne dvije godine dobiti 830 miliona KM, a već naredne godine za otplatu javnog duga će joj trebati milijarda KM! Osim toga, krediti MMF-a se vraćaju na slijedeći način: dvije godine su grace period a glavnica se vraća u naredne tri godine na tri jednake rate. Ostaje nejasno od kojih se sredstava misle vraćati te rate? Novim zaduživanjem?
Na našu veliku žalost, izgleda kao da trenutno niko u BiH i ne razmišlja o problemima ovakvog nekontrolisanog zaduživanja. Vladama na svim nivoima je sve to prilično uredu, pa se čak i hvale novim kreditom kao nečim pozitivnim i dobrim, jer su svjesni činenice da će sve te kredite ionako vraćati neke naredne vlade, odnosno svi građani BiH. Uostalom, već u pismu namjere MMF-u bh. vlasti najavljuju brojna smanjenja, od recimo koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnim uvjetima, preko smanjenja osnovice za obračun plata do revizije korisnika boračkih prava i izdvajanja iz budžeta za penzione fondove.
No, pravi će haos nastati tek kada rate kredita počnu pristizati na naplatu i kada se BiH više ne bude mogla tako lako zadužiti. Tada će uslijediti rast svih poreza, administrativnih taksi, svih cijena državnih usluga i slično. Nažalost, to će vrijeme doći veoma brzo, već u narednih nekoliko godina. Stoga je potpuno u pravu ekonomistica Svetlana Cenić koja je na novinarsko pitanje da li je BiH previše zadužena jednostavno rekla: “Pitat ću ja vas, kad bude došlo do vraćanja kredita MMF-a, jesmo li više ili manje zadužena zemlja, jer će novac prvo ići njima, da se plati dug, pa onda ono što ostane ćemo dijeliti.”
Međutim, osim svega pomenutog, postoji i još jedna jako važna stvar u cijelom ovom konceptu beskrajnog zaduživanja, a o kojoj niko i ne razmišlja. Joseph Stiglitz, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, bivši potpredsjednik Svjetske banke i ekonomski savjetnik američkog predsjednika Billa Clintona, tvrdi kako globalne finansijske institucije – dakle MMF i Svjetska banka – smišljeno zadužuju siromašne zemlje širom svijeta kako bi ih se na kraju natjeralo da privatiziraju svu svoju imovinu i nacionalna bogatstva. Zbog toga nije nevažno ni to što je MMF već prilikom pregovora o prvom stand by aranžmanu sa bh. političarima tražio da se ubrzaju pripreme za privatizaciju telekom-operatora, elektroprivreda, izvorišta pitke vode i tako dalje.
I na kraju zaključimo. Bosna i Hercegovina bezglavo srlja u dužničko ropstvo i to, nažalost, nikoga previše ne brine. Samo rijetki ekonomisti govore o tome, dok velika većina akademske zajednice o tome preplašeno šuti, očekujući mrvice od cijelog dužničkog kolača. S druge strane, ljudi iz naše zemlje bliski međunarodnim finansijskim institucijama težište cijele ove priče elegantno prebacuju na tezu da naša zemlja “nije previše zadužena”, ukazujući da je učešće duga u bruto domaćem proizvodu na nivou ispod 35 posto, što bi, prema njima, značilo da se možemo još slobodno dodatno zaduživati.
A da li je neka zemlja previše zadužena ili ne, to dobro znaju ekonomisti, ne zavisi samo od učešća duga u bruto domaćem proizvodu nego i od strukture i jačine domaće ekonomije, privrede i lokalne proizvodnje. Možda možemo pomenuti i slijedeće poređenje da bismo vidjeli jesmo li previše ili premalo zaduženi. Nedavno je, naprimjer, objavljen podatak da su ljudi sa prostora bivše Jugoslavije u prosjeku danas po glavi stanovnika jedanaest puta više zaduženi nego nekadašnji građani SFRJ prije raspada te zemlje. Uostalom, sačekajmo samo nekoliko godina pa ćemo svi skupa na svojoj koži osjetiti jesmo li previše zaduženi ili ne. I to bez obzira imate li kredit u nekoj banci ili ne.
Tekst preuzet iz Oslobođenja