Model bosanskohercegovačke demokracije – realno gledajući.
Udžbenički bi se pojednostavljeno kazalo da je Bosna i Hercegovina demokratska država uređena po modelu predstavničke (reprezentativne) demokracije – narod vlada putem legalno izabranih zastupnika / delegata u zakonodavnoj vlasti (skupštine, zastupnički domovi, domovi naroda), a njihovi „izabranici“ u njihovo ime i uz njihovo ukazano biračko povjerenje kasnije postavljaju izvršnu vlast. Istina, dakle, jest da na izborima demokratski, tajno, slobodnom voljom svaki pojedinac s pravom glasa (građanin Bosne i Hercegovine) zaokružuje „svoje“ partije i kandidate, one za koje sam misli da su najbolji, najpošteniji, u borbi za ljudska prava najvatreniji. Takvi kasnije (partije i izabrani kandidati), uz pretpostavku da ih je kao takve prepoznala većina građana, imaju priliku postati parlamentarnom većinom, a to znači i priliku da neposrednije i pouzdanije ispune očekivanja svojih birača.
I tu sa demokracijom ništa spornoga nema, barem u formalnom pogledu. Suštinski, pak, moglo bi se postaviti niz ozbiljnih pitanja, npr. koji to narod u „našoj“ demokraciji vlada – demos kao građani jedne zemlje ili etnos kao pripadnici etnonacionalnih zajednica; može li se ustvrditi da na izbore izlazi demos, da kasnije vlast konstituira etnos (sve po ključu!), a da suštinski vlada (etno)politička oligarhija; šta je sa „…kratijom“ naroda (ma u kojem od kazanih značenja) nakon demokratskih izbora; gdje se izgubi građanin (prava pojedinca) u slučaju etnokracije (vladavine etničkih kolektiviteta); da li parlamentarnu većinu u pravilu čine partije i pojedinci sa najviše osvojenih glasova?
„Demos“ i „kratija“ u poimanju (prosječnog) bosanskohercegovačkog čovjeka.
Uprkos proklamovanom demokratskom uređenju, valja imati na umu da Bosna i Hercegovina, kao svakojako kompleksna državna zajednica, nužno jest i odveć komplicirana zemlja (što objektivno, što zbog subjektivnih slabosti). Odvajkada je takva bila. I, nažalost, izgleda takva ostala. Nije onda čudno da je bosanski demos svašta kroz povijest preko glave „preturio“. Čini se zato ponekad da političke nedaće, pa i osobnu patnju predobro podnosi – razumijeva to kao usud, gotovo kao genetsku predispoziciju koja se otjelotvoruje i prenosi s generacije na generaciju – katkad istinski (autentično bosanski: takav nam grah pao!), katkad u formi sjećanja (ni dedi mi ni babi nije bilo bolje). Otuda je, valjda već po inerciji, bosanski čovjek (kao pripadnik demosa, ma koje nacije i vjere) u stalnom iščekivanju boljega sutra (bit će, ako Bog da!) tradicionalno sklon proklinjanju ovoga danas (nikad gore nije bilo!), tješeći se povremeno veličanjem onoga jučer („pusto nekad!“). Tako se, praktično, počinje miriti sa životom od danas do sutra: kutariše se socijalizma i jednoumlja „poganog“ komunizma, obraduje se višestranačju, potom počne žaliti za Titinim vremenima pa s pravom povjeruje u socijaldemokraciju kao jedinu, kolokvijalno kazano, „vadionu“ za državu, narod i čovjeka, i taman kad pomisli da će novi dan donijeti novu nafaku, smrkne mu se. I tako ukrug, kao mjesečeve mijene. Danas već, čini se, počinje gubiti nadu da će ikad postati JA (individua osobnoga identiteta, ravnopravan građanin imenom i prezimenom) umjesto bezimene brojke u diferencijaciji MI i ONI (u kolektivnim identitetima: nacionalnim, vjerskim, političkim, statističkim). Današnjica bosanskome čovjeku tako dugo dobra nije, a on i dalje neumorno očekuje bolje sutra makar da u njega više i ne vjeruje. Kivan je na politiku i političare, ljut na sebe što je po ko zna koji put na izborima loše „tipovao“. I traži danas istovremeno čovjeka u politici i sebe u obećanome čovjeku, pa kad ne nađe ni jedno ni drugo, počne žaliti što se nije (s)našao u dojučerašnjem (svome) etnosu na koji je jednako bio ljut, znajući pritom da bi i opet ljut bio kad bi se danas vratilo nekakvo ili ikakvo jučer.
Politika i čovjek.
Ima li, zbilja, čovjeka u politici? Šta se to (sve glasnije se danas narod pita) desi sa ljudima koje građanin, brižljivo promišljajući, zaokružuje na izbornim listama? Kažu neki da narod zna, a kako sam se nekad i sama to pitala, danas se usuđujem iskustveno ustvrditi da narod ne zna. Ne znaš ukoliko (ili sve dok) i sam ne budeš u prilici zaviriti u politiku „iznutra“. No taman kad se u poštenoj nakani odlučiš iskreno boriti za boljitak (bez ikakvog ličnog interesa, čak i bez plaćenog stvarnog rada, jer ima nas i takvih u politici unatoč svim stereotipima o političarima i unosnim političkim poslovima) – zorno se susretneš sa sintagmama: partijska disciplina, stranačka odgovornost, partijska privrženost, stranačka lojalnost ili poslušnost i tome slično. Pod pritiskom takvih sadržaja (naročito u slučaju „pozicije“; mnogo je lagodnije opoziciji) i političar prestaje biti čovjek (individua) – on postaje dio tima. I to je (pod uvjetom da ne prestane biti i insan) normalno, očekivano je, društveno prihvatljivo. Naravno, sve dok su svi članovi tima podjednako informirani, ravnopravno u igru uključeni, ljudski respektirani, s pravom i obavezom da misle svojom glavom i tako doprinesu timskim rezultatima, a neko im pritom „odozgo“ daje samo smjernice, nudi taktiku i obrazlaže svoje zamisli kako bi opravdao cilj (ne isključujući ni vještinu uvjeravanja ako je cilj interesno odveć ličan). Tako bi, čini se, trebalo da jest. A nije, ni izbliza.
Problem, dakako, nastaje kad trebate šutnuti loptu na vlastiti gol (ići protiv sebe), a neće vam niko od politički nadređenih čak ni nagovijestiti zašto je to navodna kolektivna korist, opće dobro. Pa i kad vlastitim očima vidite da je pogrešna taktika ili da je, ne daj Bože, utakmica prodata – ne smijete se (za svoje ili to tobožnje kolektivno dobro) usprotiviti, otkazati partijsku poslušnost, glasati po svojoj savjesti. Štaviše, nije uputno ni puno pitati, ne samo zato što ionako (pravog) odgovora neće biti, već i zato što u timu uvijek ima onih egzistencijalno za politiku zainteresiranih i u svrhu prikupljanja poena spremnih „neposlušne“ špijunirati, svakojako diskvalificirati, graknuti na njih, tračati, nisko podmetati, kaznu im osmišljavati.
Hoću reći, ne znam da za „partijski neposluh“ tipa neslaganja sa nepojašnjenim ili neprihvatljivim stavovima i nejasnim političkim nalozima postoje unaprijed utvrđene, propisane, javno obznanjene sankcije. Da ima, bilo bi možda i izbora – ovo prihvatam kao opravdan nalog iz nekog „vrha“, ovo ne mogu pa šta košta da košta.
Interno političko komuniciranje.
Danas je ukratko opisani način unutarstranačke komunikacije u bosanskoj politici gotovo znakovito uobičajen, zasigurno manje vidljiv ili manje izražen u opoziciji. Zato malo ko u Bosni vjeruje u značenje demokracije, još i manje u sadržinu pojma socijaldemokracija – slobode, ljudska prava, socijalna pravda. Potrošile se u nas te riječi, semantički devalvirale, terminološki izlizale. Reklo bi se: neusaglašenost teorije i prakse. Zato „demos“, čim se nakon izbora konstituira nova vlast, s debelim razlogom svaki put iznova posumnja u „…kratiju“. Kod većine građana već od tog trenutka započinje višestruka zbunjenost: i raznim koaliranjima (neprirodnim, matematičkim, kvaziprogramskim, neželjenim, neočekivanim), i parlamentarnim većinama i manjinama, i naknadnim prestrojavanjima, i iznevjerenim predizbornim obećanjima i, vjerovatno ponajviše, ponašanjem svojih, na izborima zaokruženih predstavnika posredstvom kojih je narod trebao vladati, a oni (nerijetko i sami zbunjeni), umjesto zalaganja za interese građana, svojih birača, u pravilu pristaju krčiti put stavovima partijskih šefova (od onog glavnog do općinskih odbora) čuvajući im pred javnošću leđa i po cijenu vlastitog obraza.
A onda, jasna stvar, narod protrlja oči (doduše, post factum, nakon izbora), pa prvobitna zbunjenost bude zamijenjena razočaranjem i iznevjerenim očekivanjima: obećane im promjene i boljitak, a umjesto lošeg dobili gore. Shvativši da je vladavinu demosa zamijenila liderokracija nekakvih četvorki, petorki, šestorki (kako kad) koji politiku (=upravljanje državom) vode na raznim političkim sjedeljkama, iz institucija vlasti izmještenim i tek teritorijalno ravnomjerno raspoređenim (Sarajevo, Mostar, Banja Luka) – mnogi građani zapadaju u apatiju, u beznađe, nerijetko kriveći sami sebe (tradicionalno smo valjda takvi) uz spremnost na obećanje (opet sami sebi) da nikad više neće glasati za one iste ili da više uopće na izbore izaći neće.
Greška, dabome, i šteta – za društvo (prepušta se osobnim interesima političara), politiku (dovodi se u pitanje izgradnja države) i pojedinca (umanjuju se šanse za pozitivne promjene i nada u bolje sutra). I zna to narod, ali ne zna građanin pokorni šta mu je činiti. Ne zna jer ne razumije da suština problema leži u nedostatku pluralizma mišljenja, u zaboravljenom zdravom sučeljavanju stavova, u stvarnom pravu na proklamovana demokratska i ljudska prava i slobode (pravo na informiranje, recimo, ili sloboda govora). Praktično, malo ko razumije i malo ko je spreman dignuti glas protiv, uvjetno kazano, novokomponovanog demokratskog ili parlamentarnog komuniciranja, očito brižljivo osmišljavanog, razrađivanog i izgrađivanog.
Neodemokratsko komuniciranje – šuti i povlađuj!
Razumljiva je, naravno, ljutnja javnosti, pa i glasačka apstinencija, jer narod ne shvata suštinu uvriježene bh. političke prakse (značaj i značenje partijske discipline), a još manje originalne modele političke komunikacije:
1) one eksterne: ništa nije onako kako izgleda ili kako se javnosti predoči niti smije izgledati onako kako jest – zato se može sazvati sjednica po jednome dnevnom redu, pa silom nategnute većine sve iz temelja na licu mjesta mijenjati; i zato se može oficijelno izjaviti kako se nema vremena za zakonske procedure; i zato svaki u naša tri jezika može značiti bilo koji, pa proberi; i zato vlast može bez obrazloženja i argumenata smjenjivati njihove da bi postavljala svoje (kadrovska politika: samo nek je NAŠ, ko još pita za kompetencije) i
2) one interne: sloboda mišljenja znači „neka misli ko šta hoće“ (ko mu mater!), ali se slobodno govoriti može samo ono što ti je unaprijed odobreno; ako šta ne razumiješ ili nemaš informaciju – obavijesti se, brate: imaš portale, televiziju, novine. Samo pazi koje – zna se koji su naši, njihovima ne vjeruj! I ne daj ti Bože da ugroziš potrebnu većinu. Ima da se pojaviš na glasanju, boli me … (prostački će, pritisnut problemom tijesne većine, izreći kakav partijski šef) što neko ima upalu pluća, donesite ga ako treba na nosilima. To se zove partijska disciplina.
Ili: „Šef Kluba ima da zna kad ko u toalet ide!“, reče jednom jedna „visokopozicionirana zvaničnica“, što bi se trebalo smatrati pitanjem partijske odgovornosti. Ne znam je li se i zato politika imenuje najstarijim zanatom, ali znam: bude li ikome „ono što se zove“ partijska disciplina zvučalo danas bezazleno (štaviše, afirmativno jer asocira na odgovornost), mora znati da to s time nema praktično nikakve veze. Zapravo, dalo bi se zaključiti da su upravo na temelju te, semantički devijantne kolokacije zvane „partijska disciplina“, izrasli i sljedeći, u praksi detektovani principi političke komunikacije.
Riječ „mater“ kao ključna vrijednost političke doktrine.
Ova općeupotrebna riječ (mater) može biti, vjerovali ili ne, iskorištena kao ključna, gotovo terminološka vrijednost u iskazivanju nekoliko uhodanih političkih stavova – moguće aktuelnih i u drugim političkim strankama, mada o tome ovdje mogu svjedočiti samo na primjeru socijaldemokratskih manira. Riječ je, dakle, o internoj komunikaciji u kojoj se razaznaju tri međusobno povezana principa u funkciji (samo)potvrđivanja političke (nad)moći, koja su eksplicite sadržana (uz razumljivo izostavljanje ključnog glagola) u iskazima:
1) Ko im mater! – rezervisano za bodrenje unutar tima (= Ne brinite, ne mogu nam ništa!), pri čemu nije nužna niti se očekuje ikakva argumentacija.
2) Treba im mater! – usmjereno na poticaj za akciju (= Ne treba imati milosti, trenutak je da se obračunamo, neće oni s nama tako!), pri čemu se sve samo po sebi razumije i nema potrebe išta objašnjavati.
3) Ćemo im mater! – upotrebljivo za (konačni) obračun (=Krenulo je – samo podržite! Mi smo jači i nema čekanja.), pri čemu je samo važno „podijeliti oružje“ hrabrima i ambicioznima.
Navedena tri stava namijenjena su uglavnom političkim protivnicima, ali ima i vrlo konkretan četvrti stav namijenjen unutrašnjim neistomišljenicima i glasi, vrlo lično, u prezentu: Ti mater!
Svjedočim, dakle, za ovu priliku kao neko kome je u svome isprobanom kočijaško-damskom maniru psovku odaslala, na javnome mjestu (doduše polujavno – koliko da su mnogi lijepo mogli čuti) predsjednica Kluba Srba u Domu naroda F BiH. Ništa neobično, reći će neki, no ja sam ga iz ličnih razloga ovaj put prisiljena opisati kao studiju slučaja što je iskusih na vlastitoj koži.
Slijed događaja
Hitno zakazana vanredna sjednica Doma naroda. Bošnjaci negoduju: zašto ne ranije, bilo je vremena, prvi je dan Ramazana. Dolazim, naravno, bez pogovora (lojalnost) spremna da u ime partijske discipline podržim partijski nalog da se što prije izglasa zahtjev za smjenu predsjednika Federacije (iako, priznajem, ni sada ne razumijem zašto smo koliko jučer imali dijametralno drukčiji stav kad je euforično trebalo organizirati njegovo imenovanje). No, ne razmišljajući o „krupnim političkim odlukama“, potpisala sam peticiju i bila spremna glasati ZA smjenu. Međutim, nakon što sjednica puna tri sata protiče u pauzama, kaže mi na jednoj od pauza šefica partijskog kluba da podržim ono što će ona predložiti. I onda klasika: odvažim se upitati „a šta to?“, na šta dobijem odgovor: „Čut ćeš!“.
I sjednica napokon krene. Nakon bezuspješnih pokušaja da se utvrdi dnevni red, ista osoba (samo ovaj put u ulozi Predsjednice Kluba srpskog naroda) traži da se sjednica odgodi jer treba imati razumijevanja prema Bošnjacima koji poste. Idu nakon toga, naravno, reakcije i pitanja: zašto se o tome nije ranije mislilo, šta je sa ljudima koji su došli iz svih kantona, koliko to košta poreske obveznike itd. Zaključujem (u sebi) kako su primjedbe i pitanja zbilja na mjestu, te na temelju iznošenih argumenata, odlučim u glasanju biti suzdržana.
E tada slijedi energična politička reakcija i psovka: „… joj mater! Ova je luda!“ Čujem u bližem okruženju komešanje i ne vjerujem, ali mi drugi do u detalje kasnije potvrdiše: psovka je upućena meni – adresat sam bila Ja (zamjenica predsjednika u Klubu Bošnjaka); adresant predsjednica Kluba srpskog naroda. Naglašavam pripadnost klubovima isključivo zbog prostora u kojem se sve dešava – Dom naroda (sic!). Drugo je pitanje zašto? Zbog „uzdržanog“ glasa u izjašnjavanju o njezinom prijedlogu da se sjednica prekine, prijedloga koji je ionako prošao (i znala sam da hoće).
Činjenicu da se sve dešavalo na prvi dan Ramazana smatram posebno važnom radi moje majke koja je, isključivo zbog svoje nacionalno-vjerske pripadnosti, u 63. svojoj godini, zajedno sa svojom majkom (staricom od 92 godine) prije ravno 20 godina ubijena, a prije 5 pronađena u sekundarnoj masovnoj grobnici u Brčkom. No, dok me tegoba od tog petka (20. juli 2012.) još uvijek žestoko držala, već u ponedjeljak stiže obavijest: u utorak je ponovo hitna, vanredna sjednica. Kažu nastavak, no onu prvu (prije samo 4 dana) prekinusmo radi ramazanskog posta i razumijevanja prema Klubu Bošnjaka, kojima tako jednako prođe i prvi i peti dan Ramazana.
I šta poslije ovoga još reći o demokraciji na bosanski način, o partijskoj disciplini i demokratskom komuniciranju, o političkim principima i bosanskim političkim (ne)prilikama, pa i o ličnoj dubokoj povrijeđenosti?
Ništa, osim da parafraziram konstataciju iz jednoga prijeratnog (socijalističkog) udžbenika historije u kojem je, u lekciji o nekadašnjoj bivšoj Jugoslaviji (onoj prije II svjetskog rata), otprilike pisalo:
Za vrijeme stare Jugoslavije dovedeni smo na rub provalije; nakon toga smo, zahvaljujući novoj vlasti , krenuli krupnim koracima naprijed.
Učini li se nekome da ovo posljednje nema puno veze sa onim o čemu sam prethodno govorila, neka razmisli – možda baš ima. Jer, mogla sam ovo i drukčije parafrazirati, preinačeno, savremenom trenutku primjerenije ili bliže, možda razumljivije. I moglo se o savremenim bosanskohercegovačkim demokratskim vrijednostima još mnogo šta reći, no meni je to što opisah ionako (bilo) pogubno i nesnošljivo dovoljno.
Tekst preuzet sa prijateljskog Radiosarajeva
Autorica teksta, prof. dr. Hanka Vajzović, u politici je angažirana na neprofesionalnoj osnovi. Zastupnica je u Skupštini Kantona Sarajevo i delegatkinja u Domu naroda F BiH, a zaposlena je kao redovna profesorica na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.