Dok većina crkava od gladi, od smijeha crkavaju stručnjaci za egoizam u federalnoj vladi, koja je godinu u kojoj se patimo proglasila godinom ekonomskog oporavka najavivši da će se rast nastaviti i u preostale dvije godine njihove vladavine.
Iako godina nije prošla i iako još uvijek ne znamo tko to vlada nama i našim komadima zemlje, ni krivi ni dužni živimo u godini ekonomskog rasta. I dok svatko normalan u svemu tome vidi kako raste samo njihov panični strah od pada s funkcije u život običnih ljudi, oni dobro znaju da je život s onu stranu udobnog naslonjača daleko od normalnog života. Zbog toga se ne odvajaju od mekanih fotelja.
Istovremeno, ista ta vlada, kojoj se od rasta ega ponekad učini da raste nešto drugo, poput ekonomskih pokazatelja, vlasnica je dijela firme koja je dužna 13 milijuna maraka. Radnici, koji rade za tu istu firmu, dijelom za tu istu vladu, nisu dobili čak 78 plata, a brižna vlada, koja vidi da nešto raste, dignut će kredit od pola milijuna maraka. Time će prekinuti neobični rekord, za neko vrijeme ušutkati gladna usta i ubilježiti rast još jednog duga.
No, razjapljena usta vatrenih stihija, koji ovih dana gutaju sve pred sobom, čini se, nema tko ušutkati. Na požarištima se prevrću kamioni koji su zanimljivi samo onima koji snimaju filmove smještene u davna vremena. U gradovima dežuraju vatrogasci koji imaju opremu za ukras, a u hangarima miruju helikopteri.
U isto vrijeme, zgodno je da se vatra iskoristi za ubiranje političkih poena, pa se tvrdi kako nema novca zbog čega letjelice, koje redovito padaju, leže pokvarene i bez goriva. Duga strana pak tvrdi kako država ima novca za kanadere, ali da ih ne možemo nabaviti jer nemamo pilota koji će ih voziti. Trajanje obuke za pilota kanadera premašuje vrijeme vladavine sadašnjih plašljivaca od pada iz fotelje. Zbog toga će se to prepustiti nekoj drugoj vlasti.
Osim, ako ovi ne planiraju vladati do kraja svijeta. Jer, uvjereni su, izgleda, da kraj svijeta nastupa s danom njihova odlaska s vlasti, ako je suditi prema tome kako se nose s titulama i prema njihovim mozgovima. Onim mozgovima, jednom provozanima u autobusu, koji su slušali loše režiranu priču ‘vođe puta’ o tome kako ga je zaustavio policajac. I kako mu je tražio dokumente. I kako ga je pustio kad ga je prepoznao. Jer mi, puni prepoznatljivog humora u svjetskim razmjerima, još uvijek pušimo viceve o policiji. Možda, jer nam je policija obični vic.
Isti su to provozani mozgovi, slučajni putnici, koji sad ne odlučuju u istom sastavu i koje je rastavio jedan potpis. Ustvari to nije bio potpis. Ali je stručnjak rekao da je to potpis; ali taj stručnjak se, u zemlji, koja je izgubila original svog ustava, a da nitko nije ni mrdnuo, ne pika. Kao što se ne pikaju tisuće stručnjaka i budućih stručnjaka pobjeglih preko granice, koje ćemo poslije zvati pod svoju zastavu, u zamjenu za šuplju priču o ljubavi prema zemlji.
I to zemlji, u kojoj na stranim televizijama moraš gledati kako ima i lijepih stvari, i kojoj je potpis tolika misterija – a bilo je raznih potpisa – da se svodi na lakrdiju ‘nisam-jesi’. U zemlji u kojoj je i popis tolika misterija. I zbog potpisa i popisa stojimo još 20 godina u mjestu. Kao da ne postoje sva ona u miru i na europskom putu rođena djeca, koje čekaju poluvrtići, poluškole, poluučitelji, polutable i poluklupe. Koju čekaju poludekani, poluasistenti i poluprofesori; one sretnije – poluposao, polugazda i poluplata, i sve ostalo na pola. Jer njihovi roditelji ne mogu birati. Ni život ni vlast ne mogu izabrati. Jer kad izaberu, njima se ne sviđa kako izaberu. Jer mi, poznati u svjetskim razmjerima po bratstvu i slozi, poznati nadaleko po pameti, tako pušimo vic o demokraciji.
Djeci, upaloj u neizvjesna naručja, u koju će se zakleti sva ona lažljiva usta na državnim jaslama, ne trebaju šume koje gore, niti onih 78 plata. Ne treba im ni rijeka koja se zagađuje, a za koju ne odgovara ni zagađivač, ni ministarstvo ni agencija za ovaj ili onaj sliv. Njima ne trebaju parkovi zbog kojih se prosvjeduje niti zrak, koji se smije zagađivati samo u BiH pod ucjenom da će ionako gladan grad postati još gladniji.
Važno je da na ekranima gledamo kako se reži pred žrtvama i u ime žrtava. Važno je da gledamo kako se obilježavaju počeci i krajevi bitaka, koje upravo zbog toga nikada neće imati kraja. I onda, okrenuti iz prošlosti, za predah, u sadašnjost, i gledati vatru kako divlja dok ju gasi vojska bez krila i vatrogasci s cisternama iz kototamopeva filmova. Jer mi, koji smo puno toga imali dok su drugi bili nazadni, tako pušimo priče o stvarnosti.
Budućnosti nema. Važno je da jedni reže, a da drugi začepljenih usta s bajkom od 78 plata šute dok stručnjaci za egoizam biraju između mekog, mekanog i mehkog naslonjača.
Zato bi najbolje bilo da ova zemlja izgori. Ionako će brzo kraj njihovoga svijeta. Naše svjetove su ionako odavno uzeli pod svoje, kad mi sami ne možemo.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala Bitno.ba