Zagreb se ispraznio, oni koji mogu i imaju otišli su na more, na sve strane sve je puno mjesta za parkiranje, a gradske vlasti vrijedno rade na izgradnji fontana i popločavanja Cvjetnoga placa, koji – kažu nam – više neće biti cvjetni, jer su trajno uklonjene i one dvije posljednje cvjećarnice ispred bivše knjižare Mladosti. Kada se za mjesec i pol Zagrepčani vrate s mora, neće prepoznati svoj grad: vodoskoci kao u Ženevi, a Preradovićev trg, bivši Cvjetni plac, pretvorit će se u prošireni i nadozidani ulaz u Horvatinčićev trgovački centar, koji nam uza sve te preinake, nadogradnje i prilagodbe počinje sličiti uzornome krematoriju. Od jeseni će austrijski general pjesnik, kao uzoran Hrvat srpskoga roda, koji je na žalost vrlo slabo poznavao naš jezik, upućivati građane u svoj krematorij, među jeftinu austrougarsku konfekciju, i u onaj pariški kafe, gdje je donedavno, također, radila jedna knjižara. I tako će, kada se vrate s mora, Zagrepčane dočekati jedan novi, drukčiji, ljepši i za jedno teško, vrelo i mučno ljeto stariji Zagreb.
Oni koji su, međutim, morali ostati, neće primijetiti ništa, već pomalo naviknuti na svoju sirotinju. Ali hoće primijetiti jedan zanimljiv fenomen oko kojeg bi se valjalo raspitati u komunalnim službama: specifične mirise grada! Svaki grad, kao što, vjerojatno, znate, ima svoje specifične mirise: Dubrovnik je jednom davno, prije trideset i koju godinu, na Stradunu, bliže Orlanda, mirisao na vanili šećer i kolače iz slastičarnice Cele, Beč oko carskih i kraljevskih konjušnica vonja na ugodnu konjsku balegu, u Puli se “čuje” luka, a neki drugi, orijantalniji balkanski gradovi opijaju mirisom roštilja, pljeskavica, ražnjića, telećega i svinjskog mesa, koje se prži na drvenom uglju, kao što se ono, prije četrdesetak ljeta, ljudetina u Vijetnamu i Kambodži pržila na napalmu. Ali Zagreb ljeti, u nekim dijelovima grada, vonja na kanalizaciju, na odsvuda pritekla i pristigla ljudska govna, pomiješana s raznom drugom, jednako ekspresivnom nečisti.
Spomenimo neke lokacije intenzivnijeg mirisa: Utrina, pa niz Balokovićevu ulicu, zaudara paklenim smradom, dijelovi Zapruđa, uz Bundek, ali i Koranska, bliže željezničkoj pruzi, pa dijelovi najužeg središta grada, oko Gundulićeve i Tesline, zasmrdjeti znaju u ova ljetna vremena, ali sve češće i tokom godine, čim zapuše jugo, da se čovjeku zanebesa od te iskonske, starozavjetne senzacije čula. Naša civilizacija je, naime, započela sa smradom i u smradu će svome, pretpostavljamo, i skončati, samo što se nismo nadali da će to biti tako skoro.
Naravno da postoji mogućnost da iza ovoga ljetnog dojma stoje njušne halucinacije, pomalo već izazvane i zavišću što ne pripadamo onoj povlaštenoj i bezbrižnoj skupini morskih avanturista, ali ako nije tako, ako ne haluciniramo kad nam nešto smrdi i ako je istina da je svakoga ljeta sve smradnije i smradnije, tada Zagreb ima neki ozbiljan problem. Možda se, naime, događa ono što je već opisano u književnosti, fikcionalnoj i nonfikcionalnoj, da to grad prerasta kapacitete vlastitoga organizma i svoga podzemnog probavnog i urinarnog trakta. Istina, Zagreb ne raste, još uvijek nije ni blizu milijun stanovnika, ali dok se grade fontane i popločavaju trgovi, dok se tranzicijsko društvo razvija u svojoj pomalo nastranoj inačici prvobitne akomulacije, koja se umjesto na teškoj industriji ili, barem, proizvodnji automobila i vešmašina, zasnovala na sitnom ugostiteljstvu i samoposlugama, trunu i iznutra se urušavaju ostaci infrastrukture koja je građena i posljednji put obnavljana u nekim davnim vremenima, još u režimu zasnovanom na društvenoj solidarnosti.
Budućnost ovoga grada, kako nam se učinila u ove vrele ljetne dane, takva je da bismo, možda, uskoro mogli imati impresivne vodoskoke, ali će ulicama pokraj vodoskoka teći govna. Nemojte misliti da je to samo literarna figura ili proizvod mašte uznemirene visokim temperaturama, jer takva društva i takvi gradovi u stvarnosti postoje: u Indiji, recimo, ali i bliže, po istočnoj Europi, gdje god se iz socijalizma nije prešlo u sustav koji će biti temeljen na barem takvoj i tolikoj društvenoj solidarnosti kojom bi se solidarno gradila i popravljala kanalizacija.
Ali u drugoj polovici kolovoza i u rujnu, kada se Zagrepčani vraćaju u svoj grad, obično malo zahladi, od Medvednice zapušu sjeverni i sjeverozapadni, bečki i peštanski vjetrovi, smire nam se probave uznemirene salmonelom srpanjskih sladoleda, svi smo opet zajedno i zajednička nam bude sudbina, sve do novoga pražnjenja grada, kada socijalne podjele ponovo bivaju vidljive, a komunalni problemi izraženiji. Nakon što se to dogodi, opet će gradske vlasti – koje god bile – graditi nove fontane, rastjerivati cvjećarice, rovati trgove na čiju smo se ružnoću tek bili navikli, i raditi sve ono što nipošto ne bi smjeli. I nama će se tada opet, u panici izazvanoj teškim i hudim kanalizacijskim isparenjima, učiniti da srljamo u sigurnu propast.
Uostalom, zar o tome ne piše ono dvoje-troje preostalih hrvatskih novina i jedna – kakva takva – televizija? Sprema nam se propast, sprema nam se grčki scenarij, nastupa pakao krize… I onda u strahu uvlačimo glavu među ramena, da nam je ne odsjeku. I ne pada nam na um da negdje, ne tako daleko od Hrvatske, žive ljudi kojima bi propast bila kada bi im gradske vlasti gradile fontane umjesto da popravljaju kanalizaciju.
Tekst preuzet sa www.jergovic.com