Uloga bivših šefova države u politici i društvu zemlje može biti
značajna ili beznačajna, ali su svi, bar na neko vreme, zbrinuti
paragrafima zakona. U Srbiji je devedesetih godina burno protestovano
protiv zakona o bivšim predsednicima, ponajviše zbog široke ruke
zakonodavca, pa je akt donet sledećom prilikom, po ugledu na zemlje u
okruženju i svetu.
Slobodan Milošević, prvi predsednik Srbije u višestranačju, otišao je u Hag, a za njim je kasnije krenuo i Milan Milutinović, piše Politika.
O Zoranu Liliću se pisalo kao o čoveku koji ima odlične odnose s
Muamerom Gadafijem, a vest dana je bila kada je obrijao brkove. Vojislav
Koštunica je, kao predsednik DSS-a, ostao aktivan u političkom životu
Srbije. Sada imamo još jednog bivšeg predsednika – Borisa Tadića.
U Srbiji predsednik Republike po odlasku s funkcije ima pravo na
počasni naziv „bivši predsednik Republike” (iako predsednik Tomislav
Nikolić misli da to nije odgovarajući naziv) i na naknadu plate (80
odsto od predsedničke plate) dok se ne zaposli ili dok ne ispuni uslove
za penziju, ali najviše šest meseci od kada mu je prestao mandat. Kada
se zaposli ili ode u penziju ima pravo na dodatak do 80 odsto
predsedničke plate. Sleduje mu i kancelarijski prostor, savetnik,
sekretar i službeni automobil s vozačem. Sve ove pogodnosti može
koristiti onoliko dugo koliko mu je trajao mandat. Može ga obezbeđivati
policija ili vojska godinu dana po prestanku mandata, ali to se može
produžiti ako postoje opravdani razlozi. Predsednik Republike koji je
razrešen dužnosti nema prava na ove pogodnosti.
Bivši predsednici i u drugim zemljama imaju slične pogodnosti.
„Doživotni bivši predsednik” – kako je sam sebe nazvao Stjepan Mesić,
posle dva petogodišnja mandata na čelu države, mogao bi zaista doživotno
imati sve privilegije koje mu obezbeđuje Zakon o posebnim pravima po
prestanku obavljanja dužnosti – kaže Milan Obrenović, dopisnik
„Politike” iz Zagreba.
„Najavljene su izmene tog zakona, čak je
pre tri godine podnesen i zahtev za ocenu ustavnosti, kalkuliše se o
ograničenju privilegije na rok od pet godina, posle čega bi bivši
predsednik postao penzioner, doduše sa nešto većim primanjima. Bez
obzira na sve Mesić i dalje uživa u luksuzu zagrebačke vile koja mu je
dodeljena na korišćenje, ima na raspolaganju službenika, automobil i
vozača, povlašćenu penziju, i sve to se plaća iz državne blagajne.”
„Predsednik nikada nije privatna osoba, pa ni kada mu istekne mandat.
Dolaze mi i bivši i sadašnji predsednici, ambasadori, ministri… Pozivaju
me na svetske konferencije da održim govor, a za to se ne mogu spremiti
u svojoj kuhinji”, govorio je Mesić.
Bivši hrvatski predsednik
ima pravo i na telohranitelja, sve moguće privilegije koristi trajno i
kada umre troškove sahrane snosiće Hrvatska. „Od porodice sam tražio
čvrsto obećanje da u mojoj sahrani država neće učestvovati. No, svi će
se načekati, jer imam nameru još dugo živeti i biti aktivan”, poručio je
Mesić svojim kritičarima.
Iako tvrdi da je prve godine posle
odlaska s funkcije potrošeno 100.000 evra za funkcionisanje Ureda bivšeg
predsednika, podaci iz državnog budžeta govore kako su troškovi bili
dvostruko viši. Prošle godine potrošeno je navodno više od 150.000 evra.
Problem će se pojaviti kada se pojavi još koji bivši predsednik, ali je
aktuelni predsednik Ivo Josipović najavio kako se vraća na Pravni
fakultet i predavanjima studentima.
U Sloveniji je drugačije.
Drago Balažič, novinar Radio Slovenije, kaže: „Janez Drnovšek je umro,
Milan Kučan je živ, ali su mu, prema odluci vlade, uzeli ured,
sekretaricu, automobil, nema više ni putnih troškova ni budžeta. On je
običan građanin, koji se tu i tamo pojavljuje, daje intervjue i na svaku
njegovu reč se pazi. Javnost bliža desnici preuveličava njegov uticaj.
Kučan je, kada mu je prestao mandat, osnovao Društvo Forum 21 u kome su
bili svi važniji ljudi, sada su neki otišli, neki postali tajkuni i više
ih nema toliko. Ali, Kučan ima uticaj i oglašava se kada su važne teme.
Dosta je aktivan, ide na javne događaje, okrugle stolove. Bio je u
središtu pažnje kada je podržao Zorana Jankovića na poslednjim izborima.
Kažu da je Janković bio Kučanov projekat.”
Balažič kaže da su u
Sloveniji srezane penzije svim bivšim funkcionerima, pa nemaju više
dodatke već čiste penzije. „Kučan lepo živi, mada je možda nezadovoljan
stanjem u zemlji. Za ljude levice i centra on je još veliki autoritet, a
za druge je izvor zla i u svemu vide njegove prste.”
„Zahvaljujući prvom američkom predsedniku Džordžu Vašingtonu, koji je
mogao doživotno da vlada, ali se povukao posle drugog mandata,
uspostavljeno je pravilo da niko ne može biti biran više od dva puta”,
kaže Milan Mišić, dopisnik „Politike” iz Amerike. „Predsednik može da
podnese ostavku pre isteka mandata, ali to je učinio samo Ričard Nikson
zbog Votergejta.”
U SAD se podrazumeva da se odlazeći
predsednik o svim bitnim odlukama konsultuje s dolazećim. Iseljenjem iz
Bele kuće, od momenta kada postanu bivši, mada zadržavaju titulu
predsednik bez prideva „bivši”, predsednici prestaju da se operativno
bave politikom i nemaju ni formalnu funkciju u partiji i sele se iz
Vašingtona. Odmah unajmljuju profesionalnog, ali anonimnog, pisca koji
im pomaže u sastavljanju memoara i prave planove za svoju predsedničku
biblioteku. Ostajući bez vlasti, bivši predsednici ne ostaju bez
uticaja, koji njihovi naslednici koriste u većoj ili manjoj meri.
Amerika danas ima četiri živa bivša predsednika: Džimi Karter (87),
Džordž Buš stariji (88), Bil Klinton (65) i Džordž Buš mlađi (66).
Aktuelni predsednik udružuje snage s bivšim kada mu je to potrebno. U
poslednje vreme Barak Obama koristi usluge Bila Klintona da osvoji drugi
predsednički mandat. Klinton je inače jedan od najaktivnijih bivših
predsednika u novijoj istoriji.
Svi živi bivši i aktuelni
predsednici su članovi neformalnog „Predsedničkog kluba”. Zajedničko im
je iskustvo, jer su bili najmoćnije ličnosti sveta, svi su sedeli za
istim stolom u Ovalnom kabinetu, spavali u istom krevetu i obedovali za
istim trpezarijskim stolom.