Sloboda i ljubav riječi su koje za Zrinku Kolak Fabijan imaju najveće značenje. Sve čemu je pristupala, od stvaranja karijere glumice do uspješne ravnateljice Gradskog kazališta lutaka, pa do njene proživljene mladosti u Vukovaru, prve i jedine ljubavi koju je doživjela s pokojnim suprugom, fotoreporterom Novog Lista Ivanom Fabijanom, odnosa prema djeci, cijeli život obilježila je s te dvije riječi. U svojoj karijeri odigrala je brojne kazališne uloge za koje je bila često i nagrađivana, a pridružuju im se i one filmske, kao i one ostvarene u nekim epohalnim serijama poput »Velog mista«, »Libar« Marka Uvodića, »Najbolje godine«… Zrinka Kolak Fabijan i danas doživljava svijet kroz ta dva elementa, uvijek stvarajući prostor slobode kako za sebe, tako i za svoju okolinu. Ipak, i nakon svih uspješnica, još uvijek kaže da ima neispisanih stranica koje čekaju i brojne zadaće koje si je postavila. Konkretno, u svom trećem mandatu ravnateljice kazališta lutaka, željela bi do kraja ostvariti ideju o lutkarskim predstavama za odrasle, tim više što joj se nedavno u kineskom gradu Chengdu, gdje se održavao međunarodni lutkarski festival i kongres UNIMA-e, dodatno rasplamsala mašta i želja da dovrši započetu ideju. Stoga se početak razgovora nametnuo sam, doživljaji iz Kine gdje su riječki lutkari s predstavom »Slavuj« osvojili vrijednu nagradu, pretekli su sve ostale teme.
Nedavno ste se vratili iz Kine gdje ste sudjelovali na međunarodnom festivalu lutkarskih kazališta UNIMA i s predstavom »Slavuj« osvojili nagradu…
Bilo je to krasno iskustvo u kineskom gradu Chengdu u kojem se održavao festival. Sudjelovalo je 101 kazalište iz 45 zemalja svijeta, a među nagrađenim kazalištima našlo se i naše s prestižnom nagradom za izvanrednu igru.
Susret s Ivaniševićem
Osim vrijedne nagrade, kakve ste uspomene donijeli s tog dalekog puta?
Put je veselo započeo već u Amsterdamu, gdje smo morali čekati punih 6 sati let za Kinu. U zračnoj luci susreli smo Gorana Ivaniševića. Pozvala sam ga u naše društvo i u zajedničkom druženju kratili smo vrijeme… Bilo je duhovito, puno anegdota i viceva, smijeha do suza… Između ostalog, rekao nam je da je bio u Chengduu, ali nije baš o njemu puno govorio pa smo shvatili zagonetan smiješak na Goranovu licu…
Je li vas to prestrašilo?
Možda malo, iako smo već unaprijed znali što nas u Kini čeka. Znali smo kakva je klima, da će nas dočekati visoke temperature i velika vlaga i znali smo da dolazimo u grad od 15 milijuna stanovnika…
I kakav je bio vaš prvi dojam kad ste sletjeli u taj višemilijunski kineski grad na drugoj polutki zemaljske kugle?
Djelovao je dosta depresivno zbog smoga i loše vidljivosti, primjerice neboderi od tridesetak katova ne vide se dok im ne priđete barem na jedan kilometar. Prva slika nije bila baš obećavajuća, a kada smo počeli upoznavati ljude, stvari su postale zanimljivijima. Sva su kazališta dobila svog vodiča pa tako i mi, jednu preslatku i šarmantnu mladu Kineskinju koja nam je bila prvi kontakt s tom nepoznanicom pred nama.
Kinezi vrlo radoznali
Kako biste opisali Kinu u dvije riječi?
Zemlja velikih kontrasta… S jedne strane mramor i staklo, najskuplja vozila, a s druge strane sirotinja… Goleme razlike…Veliko bogatstvo i veliko siromaštvo. Mene su se više dojmili obični ljudi koji u borbi za egzistenciju stalno nekamo jure poput mrava da bi se prehranili, koji su tihi, radišni, ali srdačni i nasmiješeni.
Što vas je razveselilo?
Otkrivanje drugog i drugačijeg te doživljaj stanovite bliskosti. Ovdje Kineze nemamo prigode upoznati. Doživljavamo ih kroz njihove radnje i miris plastike koji se iz njih širi pa stvaramo paušalnu predodžbu. Tamo sam donekle shvatila i upoznala njihovu kulturu ponašanja, ophođenja, njihovu radoznalost, ljubav prema prirodi, mirnoću… Čovjek se obogati novim spoznajama u tom svijetu, drugačijeg načina mišljenja i životne filozofije. Stekla sam dojam da su iskreni i svakako vrlo radoznali. To sam posebice primijetila kod roditelja djece koji su dolazili na naše predstave, njihovu istinsku želju da vide nešto novo, za razliku od naših ljudi koji su sve više apatični i gube interes za svijet oko sebe.
Želite reći da je kod nas sramota biti infantilno radoznao?
Kod nas je sve manje mjesta za infantilnost jer je život postao težak, što duhu ostavlja premalo prostora. Ali Kinezi svoj duh održavaju i krijepe kroz tradiciju i naslijeđe izraslo iz drugačijih korijena, po čemu su jednostavno drugačiji od nas.
Je li vas još neki komadić svijeta dodirnuo kao Kina?
Svi udaljeni dijelovi svijeta u nama ostavljaju različite impresije. Južna Amerika na primjer, ili Australija, u odnosu na Kinu, dakako da imaju svoje posebnosti i obilježja koja su me fascinirala, ali Kina je najsvježije i posebno iskustvo.
Spoj ravnice i mora
Rođena ste Vukovarka i živite u Rijeci, volite ravnicu i more, kakav je to spoj?
Jako dobar spoj, jer ravnica nosi spokoj, mir i sigurnost. Što god zabodeš u zemlju, sve se trostruko vrati. Ovdje je zemlja škrta, ali more je prirodni biser očaravajuće ljepote, fascinantno i misteriozno u isti mah. Dobrim dijelom sam zaljubljena u njega, zbog čega sam tu i ostala. U Rijeku sam došla s namjerom tek odraditi stipendiju, a ostala sam.
Koje je to godine bilo?
Davne 1972. godine.
Znači, prije točno 40 godina, pa vi ove godine obilježavate važnu obljetnicu?!
Ha, ha, da, zvuči zastrašujuće, 40 godina! To govori o mom JMBG-u… ha, ha, ali ne osjećam te godine. Dok se okreneš, vrijeme te je preteklo.
I koliko imate godina, mislim ovih stvarnih, mladih?
Ha, vi se baš volite šaliti, znam ja koliko godina imam i na sreću kod kuće imam i ogledalo, ali te predivne godine ne osjećam kao teret, čak mislim da su one moj saveznik, osim što me katkad dovode u nepriliku.
Kakvu?
Primjerice, kad se javljam telefonom znam da imam ifoničan glas koji odaje mlađu osobu i da će se osoba s druge strane nemalo iznenaditi kad se sretnemo.
Ipak, Andrić je rekao ako želiš saznati nešto o nekome, razgovaraj s njim telefonom…
Jel’, nisam to znala! Ali znam da ljudi stvaraju drugačiju percepciju kroz telefonski razgovor, a onda ih iznenadi jedna punašna gospođa u godinama. Naime, od Janijeve smrti hranim se čokoladom i taj nadomjestak za sreću me je toliko usrećio da sam postala ovisnica!
… ali to je rješivo?
Moralo bi se dogoditi nešto drastično.
Nedostaje mi smijeha
Kako ste taj gubitak sebi objasnili, često spominjete svog pokojnog supruga Ivana Fabijana?
Taj odlazak ne mogu prihvatiti do kraja. Da je živ, stvari bi izgledale drugačije. Što ne znači nužno i bolje u mom profesionalnom životu koji me danas potpuno ispunjava, ali nedostaju mi naši razgovori, izvlačenje iz kuće u društvo, među ljude, njegovo mišljenje i duhovite dosjetke, puno smijeha… Mi ipak vodimo nijemi razgovor. Ne, nisam pukla, ali anđeo čuvar mora ispuniti svoju zadaću! Nastojim reorganizirati život, unijeti neke korisne promjene, ali bez jakog motiva čokolada je još uvijek broj jedan.
Vjerojatno se mora nešto dogoditi, kliknuti…
Samo nikako da klikne!
Ipak, rekla bih da ste jako zadovoljna osoba, ostvarili ste se kao žena u ljubavi, kao majka, ali i kao baka, imate karijeru glumice, ali i uspješne ravnateljice i još uvijek ste aktivni…
Da, vrlo sam zadovoljna imam svoj posao, svoju krasnu djecu i unuke, Emu i Svena koje često viđam na nedjeljnim ručkovima, u gradu i na najrazličitijim mjestima. Tada se osjećam potpunom.
Kako ste se osjećali kad ste postali ravnateljica Kazališta lutaka, ipak do tada ste bili izvrsna glumica, ali bez iskustva vođenja kazališne kuće, k tome još lutkarske?
Istina, ja sam ovamo došla kad je Jani otišao i bila sam prilično uspaničena kako ću nastaviti život, posebno zbog toga što sam znala da dolaze godine kada glumica ima sve manje uloga. Razmišljala sam što učiniti? Primat ću plaću prvakinje, a igrat ću jednu ulogu godišnje i sjediti kod kuće. Zbog toga sam odlučila pokušati u Kazalištu lutaka, jer sam trebala promjenu, novi posao, nove ljude, istraživanje. Za mene je to bio velik izazov i novi medij. Mnogi moji kolege, čak i oni najdobronamjerniji, rekli su da dobro razmislim jer da je to šteta za mene… Ipak, moja djeca Ana i Petar su me jako podržala u tome i tu sam….
Ne zovu me u Zajc
I, je li bilo teško? Kako je prošao prvi mandat?
Teško, jednom sam nogom bila u Zajcu, a jednom ovdje i to je bilo nemirno razdoblje. Patila sam strašno za pozornicom. Kad sam nakon Janijeve smrti prvi put ušla u kazalište, ušla sam u gledalište… Nikada neću zaboraviti taj trenutak… Ušla sam, scena je bila osvijetljena, publiku još nisu pustili, bilo je to pred neku premijeru… Stajala sam iza zadnjeg reda i mislila sam da ću se raspuknuti i da će sve izletjeti iz mene na scenu. Bila sam tako ukopana, nisam se mogla pomaknuti..I poslije toga sam imala određenih problema, sanjala sam povratak, što ne bi bilo korektno prema mom novom kazalištu. U drugom mandatu sve se nekako smirilo i evo me u trećem, ali ipak bih voljela da me zovnu ponekad da nešto zaigram na sceni. Tamo se u potpunosti ostvarujem. Ali ne zovu.
Ipak, vidim da ste u podjeli uloga i to u nekoliko predstava u Riječkim ljetnim noćima?
Da, to su stare predstave koje me jako raduju. Igramo Ionescovu »Ćelavu pjevačicu« staru šesnaest godina i »Hamleta u Mrduši Donjoj«, ali za moje skromne apetite to je nedostatno.
Jeste li se poželjeli okušati kao glumica lutkarica?
Ne, makar su me glumci znali pozvati da pokušam, ali nisam se usudila.
Lutkarstvom sam zadivljena
Zašto?
Ne bih imala hrabrosti. Imam visoko mišljenje o lutkarstvu, što je možda jednim dijelom i pridonijelo da je naše kazalište najbolje u Hrvatskoj, jer ja ga vrlo ozbiljno shvaćam. U lutkarstvo sam zaljubljena, bolje reći lutkarsvom sam zadivljena.
Zbog čega, što vas je tako osvojilo?
Da bi bio dobar glumac moraš biti talentiran. Za dobru ulogu treba ti dobra režija, dobar tekst i velika sreća. U lutkarstvu moraš imati sve to i još moraš napraviti korak više, svu svoju ekspresiju, sve ono što glumac nosi svojim habitusom na scenu, svojom mimikom, mislima, glasom… sve to moraš prenijeti na lutku i sebe potpuno izbrisati, i to je umijeće. Ljudi olako doživljaju lutkarstvo, a ono je duboko i vrlo složeno. Lutke su čudo, one mogu više od glumca.
Kada ste i zbog čega odlučili biti glumica?
Genetsko naslijeđe i obiteljska usmjerenost su me rano doveli na daske. Mama Ivanka se iz hobija bavila slikarstvom i lutkarstvom, a tata Anton je bio izraziti pjevački talent. Prvo kao malu manekenku, pa igranje u dječjim predstavama… U četrnaestoj godini počinju moji pjevački nastupi, a gluma me je pozvala.
Kasnije ste krenuli na Akademiju?
Eh, da, kad sam trebala ići na studij, onda je moj tata rekao: ti ćeš na stomatologiju ili ekonomiju. Mama je podržavala moju drugu želju i na njen nagovor tata je pristao da pokušam na Akademiji, pod uvjetom da iz prve položim prijemni. Tu sam uspjela i tada je sve krenulo. Na drugoj godini nudili su mi stipendiju u dubrovačkom kazalištu, što se meni činilo na kraju svijeta, jer bi mi moj Vukovar i moj Jani bili predaleko.
Susrest ću Janija kod Templa
Znači, već tada ste bili u vezi sa svojim suprugom?
To je ljubav iz gimnazijskih dana. Ja sam išla u treći razred, a Jani je bio u prvom. Sjećam se našeg prvog susreta. Bilo je to na početku školske godine. Skupili smo se u dvorištu gimnazije pred nekakav sastanak predsjednika razreda i tada sam ga ugledala. Nije mi bio sasvim nepoznat, ali ništa o njemu nisam znala, mislila sam da je stariji učenik iz ekonomske škole. Bio je tako krupan da je djelovao starije. Tek sam na sastanku shvatila da je on gimnazijski đak. Kad je sastanak završio, krenula sam s prijateljicom kući i Jani nam se pridružio. Kako je prijateljica na raskršću krenula drugom ulicom, Jani je odlučio mene dopratiti do kuće i tako je počela ljubav. Bilo je to 17. listopada 1966. godine.
I od tada ste na istom, zajedničkom putu?
Da, od tada smo zajedno. Jani je bio odlikaš zaljubljen u mene i košarku, a onda su počele loše ocjene. Zbog toga me je njegova razrednica zamolila da ga ostavim, jer da sam ja ionako starija od njega… Zgodno je bilo kad se ta ista profesorica kasnije na 20-godišnjici mature ispričala zbog toga pred cijelim razredom i rekla kako čovjek može pogriješiti. Bila je to lijepa gesta. A, mi smo već u gimnaziji znali da ćemo ostati zajedno do kraja života, čak smo se dogovorili gdje ćemo se naći kad umremo.
I gdje ćete se naći?
Kod Templa… u Vukovaru.
Zašto tamo, kakvo je to mjesto?
Templ je bila sinagoga koja je srušena u Drugom svjetskom ratu, a do ruševina je vodila jedna uličica… A Jani i ja smo voljeli ponekad odšetati u škuribandu. Za nas je to bilo kultno romantično mjesto…
Ništa drugo mi ne treba
Osim ljubavi, što vam je bilo važno u životu?
Sloboda, biti slobodan.
Kako slobodan?
Apsolutno, meni je pitanje slobode najvažnije pitanje, sloboda i ljubav… Gotovo… Ništa drugo mi ne treba. To je sasvim dovoljno. To je impuls koji je važan i bitan za razvoj svakog čovjeka, sve drugo će ti dati život, vodit će te. Tu je obitelj koja te odgaja, škola, prijatelji, televizija, knjiga i ulica. Toliko čimbenika kroz život sudjeluje u formiranju osobe. Mene je, osim roditelja, formirao i moj grad koji me je volio što sam osjećala na svakom koraku. I eto opet ljubav!
Kako danas ostvarujete svoju slobodu, u čemu se ona očituje?
Najviše je ostvarujem u kazalištu, tu živim. Volim biti tu i tu se ostvarujem. Tu se osjećam dobro, sigurnom, kreativnom, osjećam se potrebnom…
Kako vas doživljavaju vaši suradnici?
Zamjeraju mi da sam preblaga i da bih trebala ponekad biti oštra, stroža, lupiti šakom po stolu. Ali ja pokušavam okupiti ljude na jedan drugi način, pokušavam im otvoriti neke druge puteve, potaknuti kreativnost. Ovdje se moraju osjećati dobro, moraju se osjećati korisnim, kvalitetnim, moraju razvijati povjerenje i prijateljstvo, biti tim, a to je prilična sloboda.
I uspijevate li u svima pobuditi osjećaj slobode i kreativnosti?
To je relativno, svi apsolutno imaju šansu, ali sloboda hoće zrelost da bi se realizirala. Samo zrela osoba zna što će sa svojom slobodom, inače ne zna što s njom. Ljudima je jednostavnije i lakše kad netko digne glas i zapovjedi… Ali ja to ne želim. U kazalištu vladaju neki drugi zakoni.
Gradiš se i kroz pogreške
Koji je to onda put do zrelosti?
Mislim da je zrelost i pitanje slobode direktno vezano uz samostalnost. Kad čovjek uzme slobodu u svoje ruke, mora znati što će s njom, mora se osamostaliti. Ako si pod pritiskom, nema realizacije slobode.
Smatrate da slobodu treba oblikovati?
Svakako! Treba joj dati smisao, treba joj dati put, ispunjenje, ime. Sve je u životu lakše ako imaš krila i živiš bez pritiska. Kultura se ne može stvarati bez slobodnog mišljenja i stava. Stav može čak biti i pogrešan, ali kad ga preispituješ kroz tuđa iskustva, rasteš. Čovjek se gradi i kroz pogreške, ali samo ako je pušten i slobodan. I kad padne, to će biti njegovo iskustvo i naučit će drugi put ne pasti. Ali ako te netko stalno vodi za ruku, ti si slab, nemaš vlastiti stav, iskustvo, sigurnost, ne možeš se realizirati kao osoba i postići cilj.
Tako ste odgajali i svoju djecu?
Svakako. Moje su kolegice strepjele nad svojom djecom, stalno ih provjeravale gdje su i što su, jesu li napravili zadaće i slično. Ja to nisam činila. Djecu je najvažnije osamostaliti čim prije, dati im sigurnost u obitelji i ljubav, ona će im biti najsigurniji putokaz kroz život, sve drugo ide samo. Ja sam svojoj djeci dala ljubav i slobodu i danas gledam divne i odrasle ljude.
Ostaviti gledatelja bez daha
Što trenutačno čitate?
Zadnje što sam čitala je »Transurfing« ruskog autora Vadima Zelanda, rado listam Vesnu Krmpotić, ali knjiga te uglavnom nađe.
Svijet doživljavate kao umjetnica, mislite li da je to nužno vezano uz vašu profesiju?
Mediji previše upotrebljavaju riječ umjetnik. Glumac je zvanje ili zanimanje, a biti umjetnik nije dano svakome.
Na što ciljate, u čemu je konkretna razlika između glumca i umjetnika?
Moje zvanje je diplomirana glumica, što ne mora značiti da sam umjetnica. Umjetničko djelo s područja književnosti, glazbe, likovnosti, plesa ili glume podrazumijeva onaj zvjezdani trenutak koji ostavi gledatelja bez daha, koji ga oduševi, oplemeni i ostavi pečat.
Kad pripremate ulogu, padnete li u nju do kraja, kakav je to zapravo proces kod vas?
Kad dobiješ tekst, zadatak je utjeloviti lik, stvoriti osobu od krvi i mesa. U tekstu nikada nisu upisani svi elementi lika, stoga u svojoj predodžbi moram stvoriti predživot lica. Na akademiji su nas učili da promatramo ljude kako se ponašaju, da tražimo protutipove… Glumac mora biti i psiholog, mora promatrati, znati primijetiti i primijeniti. Karakter se može napraviti i kroz jedan detalj koji će biti odrednica lica, a lice mora proći kroz krvotok glumca, kroz srce i um.
Imate li tremu na sceni?
Na žalost nikada! Kad dođem na scenu, uopće ne mislim da sam Zrinka jer za nju tu nema mjesta. Samo živim život svog lika sa svim njegovim dobrim i lošim osobinama.
Mislite li da se glumci danas mogu lakše ili teže realizirati kao umjetnici?
U svim vremenima i epohama rađala se umjetnost. Ne vidim zašto bi danas bilo drukčije. Umjetnost se rađa iz ljudskog bića i potrebe da se izrazi. Dakako da to podrazumijeva talent, ali to je oduvijek tako. Istina je i to da neka vremena nisu naklonjena stvaralaštvu no umjetnik uvijek nađe put za svoj izraz. Vanjske zapreke bilo koje vrste ne priječe glumca u božanskoj kreaciji koja je rezultat bogatog unutarnjeg života, dinamike i silne potrebe da iznjedri svoje lice.
I na kraju, kako biste podcrtali ovaj razgovor, što biste nam rekli za kraj?
Pustite životu da vas obuzme i oblikuje, prihvatite sve dobro i loše i izvucite pouku jer život je uzimanje, ali još više davanje. Prisjetite se osjećaja davanja. Ako smo pri tome sretni, jesu li i oni kojima dajemo? Dati se može osmijeh, lijepa riječ, sitna pažnja, ali i umjetnička kreacija.
Tekst je preuzet iz Novog lista