Od desete runde Smokin’ Joe je boksao s dvije biljarske kugle umjesto očiju, jedva da je išta vidio, ali se i dalje borio. U trinaestoj, Ali mu je štitnik za zube izbio u publiku i rasjekao mu usta, a ovaj se i dalje borio. Na početku četrnaeste potpuno mu je zatvorio desno oko: tek kasnije saznalo se da Frazier ni na lijevo oko, zbog mrene, nije vidio gotovo ništa, i da se tako cijelu četrnaestu rundu borio praktički slijep. I dalje se, međutim, borio. Nitko nikad nije na nogama izdržao ono što je izdržao Joe Frazier u Manili.
Konačno, prije nego što je zvono označilo početak posljednje runde, Frazierov trener Eddie Futch bacio je ručnik u ring. Joe je očajnički htio nastaviti, ali Eddie mu to nije smio dopustiti. Ni Ali nije bio u mnogo boljem stanju: u trenutku kad je sudac proglasio Muhameda Alija pobjednikom, Frazier je bio na nogama, a Ali se iscrpljen srušio na pod.
Iako je obranio titulu, The Champ ovaj put nije zabavljao navijače vrijeđanjem “čiča Tome”. Odao je javno poštovanje svom smrtnom neprijatelju, priznavši da ga nitko nikad nije tako istukao i da nikad nije bio bliže smrti nego te vrele, vlažne filipinske večeri. “Joe je najveći borac svih vremena. Poslije mene”, rekao je Ali nakon epskog Trilera u Manili, i preko Frazierova sina Marvisa poručio svom najboljem neprijatelju da mu je žao zbog svega što je govorio proteklih godina. Smokin’ Joe ispriku nije prihvatio.
Tužni oproštaj
Sljedeće godine Frazier će pokušati još jednom, protiv Foremana, i izgubiti tehničkim knock-outom u petoj rundi. Pet godina kasnije, 3. prosinca 1981., vratio se u ring posljednji put i u bizarnom, tužnom meču u Chicagu izvukao neriješeno protiv Floyda Cummingsa zvanog Jumbo, osuđenog ubojice koji je u profesionalni boks stigao ravno iz zatvora, i koji će se tamo na kraju i vratiti, na doživotnu robiju, zbog oružane pljačke od prije desetak godina.
‘Ne zovi me starcem’
Sad je zaista bilo gotovo. Veliki Smokin’ Joe Frazier objavio je kraj.
Njegov je pak arhirival 1978. od Leona Spinksa i treći put vratio pojas i službeno postao The Greatest, najveći boksač svih vremena. Veličanstveni lajavac konačno će se oprostiti od ringa tri godine kasnije u Nassauu na Bahamima, samo osam dana nakon Frazierove posljednje borbe, u barem jednako tužnom meču, patetično nazvanom Drama in the Bahamas, porazom u deset rundi protiv Trevora Berbicka – do danas poznatog samo kao čovjek-koji-se-posljednji-tukao-s-Muhamedom-Alijem.
Onoga dana kad su Smokin’ Joea protiv Jumba čekale posljednje runde, Ali ga je nazvao telefonom iz kampa na Bahamima, gdje se pripremao za svoj oproštaj s Berbickom, i poželio mu sreću. “Mi smo sada stari ljudi”, poručio mu je Ali, “i moramo pokazati svijetu da još uvijek možemo.”
“Ne zovi me starcem”, kratko mu je odgovorio Frazier.
Tako su prije trideset godina, u osam dana prosinca 1981., dva najveća suparnika u povijesti boksa zajedno zauvijek napustila arenu. Otamo, od ringa, vodila su dva puta. Muhamed Ali, Najveći, otišao je crvenim tepihom, kanoniziran kao najveća sportska legenda svih vremena, bogat, slavljen i obožavan. Jo Frazier je otišao na drugu stranu.
Nakon završetka profesionalne karijere vratio se u Philadelphiju i posvetio treniranju vlastite djece: sin Marvis imao je pristojnu karijeru, borio se s Larryjem Holmesom i Mikeom Tysonom, ali mnogo veću pažnju javnosti izazvat će 2001. godine svojevrsni četvrti nastavak Meča stoljeća – “Ali-Frazier IV.”, kako su ga nazvali promotori – borba Joeove kćeri Jacqueline Frazier-Lyde zvane Sister Smoke i Alijeve kćeri Laile Amarije, obje do tada, baš kao onomad njihovi očevi, bez poraza u profesionalnoj karijeri. Pobijedit će, jasno, prezime Ali.
Smokin’ Joe je do tada već proćerdao sav novac koji je zaradio, upao u sumnjive poslove s nekretninama, bankrotirao i završio kao ogorčeni starac u maloj sobici na katu iznad svoje boksačke dvorane u Philadelphiji. Pomirio se s vlastitim životom, ali ne i s Muhamedom Alijem. Parkinsonovu bolest, koja je zauvijek ušutkala legendarnog brbljavca, Frazier je vidio kao karmičku kaznu. Davni, neugasli gnjev nije ga napuštao ni onda kad je potresena Amerika bez daha pratila kako teško bolesni Ali u Atlanti 1996. drhtavom rukom pali olimpijski plamen. “Najradije bih ga bacio u onu vatru”, rekao je televizijskom reporteru.
Načet i umoran
Prije dvije godine, međutim, bolest je sustigla i Smokin’ Joea. Nakon što mu je dijagnisticiran dijabetes, prodao je i svoju malu boksačku dvoranu, pa načet i umoran, sluteći kraj, konačno priznao da u njemu nema više gorčine ni bijesa za Muhameda Alija. “Pustite čovjeka da vrati svoj život. Kroz dovoljno ratova smo prošli.” Prošlog ljeta, na memorijalu kojim je u Madisonu obilježena četrdeseta godišnjica Meča stoljeća, gledao je nijemog brbljavca kako teškom mukom navlači grč smiješka, pa rekao: “Da imam posljednju koru kruha, dao bih je njemu.”
Onda se prije koji tjedan iznenada proširila vijest da Joe Frazier umire od raka jetre. Vijest ovaj put nije bila lažna.
U ponedjeljak, 7. studenoga, u 67. godini umro je olimpijski pobjednik i svjetski prvak Joseph William Frazier, mali Billy Boy iz Južne Karoline, Smokin’ Joe, najrazorniji lijevi kroše od Sugar Raya. ‘Svijet je izgubio velikog šampiona’, poručio je iz svog tihog svijeta njegov najbolji neprijatelj Muhamed Ali.
Noćni prijenosi
Stariji su Fraziera gledali u noćnim prijenosima uz glas Dragana Nikitovića i pamtit će ga po dvije najveće borbe naših života, kao velikog prvaka i prvog čovjeka koji je pobijedio Muhameda Alija. Mlađi će ga pak vidjeti u svakoj reprizi kultnog Stalloneova Rockyja i pamtiti po bjesomučnom udaranju u goveđe polutke i onoj ikoničnoj sceni u kojoj Balboa, uz taktove Contijeve “ Gonna Fly Now”, u hladnu zoru juri pustim ulicama Philadelphije i trčeći preskače stepenice do platoa gradskog Muzeja umjetnosti.
Da, to je Joe Frazier: dok je Stallone pripremao film, Smokin’ Joe mu je ispričao da je u boksačkoj mladosti u Philadelphiji zarađivao kruh u klaonici Cross Brothers, pa trenirao koristeći juneće polutke kao boksačke vreće, i svakog jutra trčeći uz monumentalno stepenište Muzeja.
Gore, na vrhu, na najvišoj stepenici, bio bi svjetski prvak i mogao dolje vidjeti cijeli svoj svijet. U dnu Franklinova šetališta, tamo iza rijeke Delaware, mlado bi atlantsko sunce oplavilo nebo, a prljavi se grad budio iz sna. “Getting strong now, won’t be long now”, pjevala bi treća smjena, polivači ulica, beskućnici, kamiondžije i pospani američki proleteri iz prvih jutarnjih vlakova.
“Gonna Fly Now”, odgovorio bi Prvak.
Tekst je preuze sa Jutarnjeg lista