Snooze… Klik! Snooze… Klik! Snooze… Klik! …mmm..cool… Snooze… Klik! Snooze… Pam! Turu ruru ruru, a ja ooosta, nema zvijeezde Daaanice, turu tuuru Daaanice… Ah, dovraga – Vaskrs je! I dok bunovan razmazujem krmelje po jagodicama kažiprstiju, duvačko-udarački čergambl u daljini bez po muke premiksava ‘Đurđevdan’ u…ček, ček…ne vjerujem! Stani, stani… ‘Ladno – ‘Kondorov let’! Dođavola! Sjedam i, smijuljeći se, kontam koliko je sve otišlo do zla boga i koliko sam, zapravo, srećan što je tako. Jer, gdje bih drugdje imao priliku da istripam scenu u kojoj Brega i Robert Redford, vidjevši Isusa kako, poslije dva dana snooziranja, izlazi iz groba, klepeću nanulama od sreće. Hnje!
Skuliram trip i krenuvši u ćenifu pomislih kako bih mogao ovaj happening uglaviti u članak koji bi sutra trebalo da predam na uvid. Tekst na temu fenomena kulturne (be)svijesti u glavi petnaestogodišnje tinejdžerice – Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da, možda, i nema ništa sa onim što se dešava ‘u glavi’, ‘uglavljivanje’ vjerovatno nije najpodobniji pojam u ovom kontekstu (mnogi bi me smatrali vulgarnim, čak i nekulturnim, bar oni koji su i etos i aestetics sveli na bosanskohercegovački kvazietički sistem ili na propise o lijepom ponašanju, psujući bontovnički kad ponekad podrignete za ručkom), ali je definitivno najuglavljiviji. Bar se takvim pokazao u dosadašnjim istorijama života. Ako imaš teoriju, uglaviš joj činjenice, a ako imaš činjenice, uglaviš im teoriju. A na sjecištu tih uglavaka možda tu-i-tamo i zavarniči pokoj(n)a istinica.
Nisu mediji avlija
Moj cilj je bio da uglavim i teoriju i činjenice u razgovor na temu bosanskohercegovačkog stanja svijesti o kulturi i pozicije u kojoj se ona nalazi. Pitao sam se kako da kolumnistički ovaplotim tu dvadeset dana staru razmjenu mišljenja između mene i mog prijatelja, diplomiranog istoričara umjetnosti (koji da nije poslije godinu dana birovanja dobio zaušnjake, ne bi dobio ni posao u Republičkom zavodu za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa). Naglabavši nadugačko i naširoko, pomenuli smo probleme poput: opšteprihvaćena percepcija kulture kao ekonomski neprofitabilne društvene sfere; nedovoljna zastupljenost kulturnih sadržaja u medijima (nepostojanje kako kvalitetne rubrike o kulturi u polovini dnevne štampe, tako i pristojnog kritičkog kulturnog magazina); hermetičnost kulturnih krugova; neizbježno poratno nacionalizovanje kulture od strane vlasti (zašto finansije za izgradnju Andrićgrada, meni baš ljepše zvuči Ivingrad, nekako vilenjački) i obrazovanja (traži se bar jedan poslijeratni školarac iz RS koji je tokom bilo koje ekskurzije posjetio ili, ne daj Bože, ušao u džamiju – nagrada ide Ministarstvu prosvjete i kulture), a tako i porodičnog odgoja (Djeco, srećna vam naša, SRBSKA Nova Godina!). Dotičući se poslednjeg navedenog, morali smo u obzir uzeti i odnos prema znanju, tj. poznavanju opšte kulture (na šta se kod nas gleda kao na najnebitniju sporednu stvar, pa je i tamo gdje se polaže kao dio prijemnog ispita svedena na pitanja poput – ‘Šta je zaova?’), i naposlijetku, sveopšte probleme u obrazovanju (znam da zvuči kao LSD trip, ali složili smo se da bi u eri filma bilo cool uvesti bar istoriju filma u programe nižeg i srednjeg obrazovanja). On je, zapravo, smatrao da bi sadržaj ovog članka trebalo da bude opšti osvrt na stanje kulture u našem današnjem društvu, napisan tako da posrami svakoga ko ga pročita. Iako mi se jako dopao takav pristup temi, morao sam da si priznam da bi to bio još jedan pogrešno usmjeren kritički metak. Jer, prijatelji moji, nisu mediji avlija. Možda provokacija jednom i neće biti sizifova šljaka, ali samo onda kad nam ne bude nedostajao ključni element u svijesti većine – savjest prema znanju.
…jedan prstohvat teorije, …
Površnost, taj produkt rata i poslijeratne egzistencijalne krize, dovela nas je u situaciju da većinu stvari koje nas dotiču svodimo na osnovni ekonomski dualizam – isplativo i neisplativo. Gledajući na svijet sa tog stanovišta, istisnuli smo iz naših tintara odnos prema katarzi – estetičkom pročišćenju duha pri gledanju umjetničkog djela. Za Kanta, reći će Ransjer, estetski doživljaj podrazumijeva određeno isključenje iz uobičajenih uslova osjetilnog iskustva. Tako je i objekat estetskog poimanja okarakterisan kao onaj koji niti je objekat znanja niti objekat želje (ovdje ću uzeti u obzir da su posljednja dva isključivo društveno uslovljena). Kasnije uvodi pojam etos kao poželjan proizvod prvobitnog djelovanja sociologije, nauke čiji je cilj bio istkati takvo društvo gdje bi individualci i skupine na datim pozicijama posjedovali [isti] etos, [tj.] način na koji osjećaju i misle, i koji bi istovremeno bio u skladu i sa njhovom pozicijom i kolektivnom harmonijom. Dakle, moći estetske percepcije smo trampili za sitne zadovoljštine zaslužene poštivanjem etičkih pravila. Tako smo, uslovljeni poslijeratnim egzistencijalnim beznađem, preko današnjeg kolektivnog etosa kojim uglavljujemo kulturu u ekonomski diskurs uspjeli doći do današnjeg duhovnog deficita.
Kako ovo do sada ne bi ličilo na još jednu izjanđalu priču, pokušaću da približim dosadašnja razmišljanja kroz par primjera koji su me naveli da promislim o načinu na koji se danas percipira kultura i o načinu na koji se, uglavnom, prema njenim fenomenima odnose oni koji je u javnoj sferi ‘kontrolišu’. Ovdje bih htio da naglasim spregu između dva gorepomenuta termina – uglavljivanje i svođenje – na veoma jednostavan način: uglavljivanje kulture u ‘isplative’ društvene diskurse i prakse rezultira svođenjem iste na njihov nivo društvenog djelovanja.
B(uv)ljak
Ispijajući kafu u banjalučkom Domu omladine, načuo sam razgovor između dva odrasla djeteta. Muškarac je u jednom trenutku rekao ‘Meni se to, također, ne sviđa, ali on ima pravo da ne prikaže taj film u svom kinu jer je procijenio da ne postoji publika koja bi platila kartu da ga pogleda!’ Kontam, ne'a tu šta, njegovo kino – njegova pravila. Ali šta ćemo ako je taj bioskop jedini u GLAVNOM GRADU REPUBLIKE SRPSKE!? Ovdje i ne bi bio toliki problem to što on na film gleda kao na robu i svodi ga na isplativo-ili-ne, da ova odluka (zbog spleta okolnosti ili ne) ne ide ruku pod ruku sa cenzurom. Još ako uzmemo u obzir i činjenicu da taj film nije išao na ruku nacionalističkom diskursu tadašnje vlasti… Shvatate poentu?
Isti muškarac je na pitanje žene ‘Zašto, na primjer, ne dovedete Damira Imamovića u Banjaluku’ odgovorio sa ‘Može, ali ovako: da bismo mi doveli Damira, oni u Sarajevu moraju srediti svirku nekom našem bendu jer nas finansira vlada RS, pa moramo ispoštovati zadatu nam količinu reciprociteta.’ Čekaj malo! Zar vam u ovoj rečenici naše i njihovo malo ne smrdi!? Kontam, baš bi bilo lijepo poslušati Imamovića uživo, ali šta ako ONI neće da ugoste neki NAŠ bend? Zašto ja, zbog nečije potencijalne zatvorenosti, a kao prvo zbog stavljanja (kvalitetne) muzike na tasove pod krinkom promovisanja NAŠIH bendova u Federaciji, zašto JA moram biti uskraćen za jedan nesvakidašnji kulturno-muzički doživljaj. Zar nije sasvim jasno i jadno da se, stavljajući je na tasove ekonomskog i nacionalnog isplativo – neisplativo, kulturom trguje; objekti našeg estetskog doživljaja, a samim tim i duhovnog razvoja posmatraju se kao roba, a takvoj percepciji robujemo niko drugi nego, glavo, ti i ja. I još nešto. Ne vjerujem da su o tome čitali, ali ovakva strategija, osmišljena ili prihvaćena, još jedan je od faktora koji doprinose umrtvljavanju društvene osviještenosti jer nam uskraćuju potencijalni objekat estetskog poimanja. Poimanja koje Ransijer spominje kao jedini način da se, iskačući iz okvira znanja i želje (uslovljenih društvenim poretkom), stvori mogućnost za jedan drugačiji način sagledavanja trenutne postavke svijeta, a koji sa sobom uvijek nosi potencijalnu iskru revolucije.
Svodnici kulture
Ok! Idemo dalje! Listam ti ja neki dan Blic i nalijećem na reklamu za knjigu /Antologija/Ljubavne Poezije/Srpske/ (ovako su cjeline razdvojene i na koricama, odozgo ka dole) koju su priredili Božo Koprivica i Lazar Ristovski. Sa sve CDom. Hm! Kontam, zar ne bi trebalo da piše ‘Antologija Srpske Ljubavne Poezije’!? Gledam dalje. Piše i koji su pjesnici, između ostalog, uvršteni u zbirku i čitam redom: Dučić, Rakić, Šantić, Radičević, Jakšić, Njegoš, Kostić, Crnjanski, Popa, Dis, Miljković, Davičo, Maksimović, Simović, Antić, Bećković, Kovačević, Brega… o.O Molim!? ..Bora Čorba, Bajaga i Nele Karajlić. Kontam, ajde dobro Nele, njega gotivim, ali… Ma, šta dobro! Šta će i on i bilo ko, k… k…., od njih u toj ekipi!? A onda pogledam očima mase i provalim u čemu je kvaka. Strateški uglavljujući ovu skupinu rimovatelja među vrhunske pjesnike, proširili su ciljnu grupu potencijalnih kupaca i napravili zbirku u kojoj će svako za sebe naći po nešto. Pa ako neko ne shvati da Možda spava, shvatiće da Lipe cvatu. Dalje, mislim se, odvajanjem pojmova u naslovu i pozicionirajući riječ Srpske na kraj, naglasili su nam da je ta poezija SRPSKA i ničija druga, lišavajući se svakog potencijalnog profitnog rizika na prostoru Srbije i RS (kojem je knjiga, vjerovatno, i namijenjena) jer su i sami svjesni nacionalističkog objektiva kroz koji se danas gleda na kulturu. Hm, nanu im! Mada, iako postoji (skoro nikakva) mogućnost da se neki levat (pošto smatram da bi se poznavaoci poezije samo nasmijali vidjevši izdanje) preko ovog zaista navuče na Disa ili Daviča, da li su srozani ugled i šamar koji bi im velikani, nesumnjivo, zavalili ona cijena koju su prireditelji odlučili platiti miješajući frogs and grandmothers radi marketinškog trika. (Šta je!? Sad vam premiksavanje Đurđevdana na Kondorov let i ne izgleda tako nakaradno!?)
U šali – uglavi!
Elem. Šaltam ti ja neki dan kanale kad… HOP! – Neda Arnerić u krupnom planu. Stani, stani, to se mora ispoštovati. Pojačavam… Priča nešto kao počela glumiti sa trinaest, pa je trebalo da glumi narkomanku sa 17 i morala se udebljati, ali umjesto 6, ona se udebljala 5, pa su je otpustili… Pogledam u ćošak ekrana – PINKBH! AMI G SHOW! Pu! Al’ šta je tu je, kontam, Neda je to. I to Arnerić. Glumica, istoričarka umjetnosti, bila narodna poslanica, umjetnička direktorka art fondacije u Nišu i ko zna šta još. Pored nje sjedi i njen kolega, sredovječni ugledni glumac, ali on trenutno nije relevantan. I priča ti Neda kako ju je mama pustila samu na set tek kad je napunila sedamnaest, šarmantno provocira kolegu glumca, publika se smije i aplaudira, a ja čekam da vidim hoće li je pitati išta u vezi sa društvenim kulturnim prilikama i neprilikama u zemlji. Hehe, baš sam panglu. Pa naravno da neće! Međutim, okrenu ti Neda šalu na priču kako sljedeći put kada dođe hoće da se upozna i priča sa Oskarom (spodobom izvajanom po slici i prilici flamingosoidnog voditelja), te da je on njoj tako super i drag i.. Kontam, šta je Nedi Arnerić, da je ne puca kriza babljih godina? Eeeee, a onda skontam. Ona samo igra po pravilima. Manje-više kao i naša dvojica svodnika poezije odozgo. Pravdao sam je albumom KUD IDIJOTA ‘Mi smo ovdje samo zbog para’, ali bezuspješno. Ne ide, pa ne ide. Nedo, kontam, šta to radiš sebi. Ustvari, šta to radiš meni. Zapravo, zašto njima olakšavaš!? Dopustila si sebi da te pomoću šale uglave u glave ispunjene prosječnošću kroz diskurs i žanr u kojem nema mjesta tvojim imanentnim kvalitetima, te da te svode na isti svod sa kojeg blješte sve ostale njihove zvijezde i zvjezdice (primijetit ćete kako ovdje oni i mi mnogo manje smrdi). Ali, šta je tu je. Sad svi oni znaju ko si, koliko imaš godina, koji si znak u horoskopu, koliki ti je račun za fiksni i da su ti ”slobodne scene u filmovima bile lake kao trka na 100 metara”… , pa će te na kafi tračati kao i Cecu i Lukasa i Rijanu i Eltona Džona. (Morate priznati da vam sada scena u kojoj Brega i Redford klepeću nanulama i nije naročito apsurdna.)
Ali ‘Nije sve tako sivo’, reći će Hladno pivo
Ima tu i nekih pokušaja (krikova u vodi) pomoću kojih se želi ukazati na kulturnu neosviještenost. Evo, čak je neki dan i Čomski na tren progovorio na usta glumice Anite Mančić. Ona kaže da on kaže u osmoj od deset njegovih strategija manipulacije stanovništvom da ”javnost treba podsticati u prihvatanju prosečnosti. Potrebno je ubediti ljude da je poželjno biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazvati otpor prema kulturi i nauci…” Hm, znam da zvuči rekla-kazala, ali moguće je da tu i ima, krije se, vjerovatno, možda, negdje nešto…
Kakogod. Meni bi samo bilo drago da vam u nekim situacijama na pamet padne činjenica da je ovdje sve moguće – kada budete pričali o Nedi Arnerić sa bratom od tetke i on znadne koji je broj grudnjaka nosila prije 40 godina, a ne može se sjetiti niti tri filma u kojima je glumila; kada na nekoj televiziji budete gledali spotove Parnog valjka, Jašara, Vlade Georgijeva, pa EKVa, jedan za drugim; kada vam sin kaže da ide sa djevojkom u kazalište i vama zatreperi srce jer vam se dijete kulturno vazdiže, a onda on doda da je čuo kako danas klinke padaju na te kulturica fazone; kada na svadbi primijetite kako kokarde skakuću dok Igra rokenrol cijela Jugoslavija; kada se zadesite u Luvru, a Simo, vođa puta, vam priđe šapućući kako deru na ulaznicama, majku im kapitalističku, i nastavi da namiješta zlatnu iglu na kravati; kada vidite neki reggae bend kako svira na predizbornoj kampanji kao predgrupa Marini Tucaković; kada na štandu zateknete majice sa kojih vas odlučno gledaju EU zastava, Biljana Plavšić i Tu Pak; kada se uvjerite da vlasnik nekog privatnog fakulteta istovremeno i studira i predaje na njemu.. (Neki će pomisliti da im ovim ne govorim ništa posebno. I ne govorim. Vi ste to sve već znali. Samo niste mislili da je posebno.)
Možda se pitate u čemu ja vidim izlaz iz ove situacije. Pa, ja mislim da bi ovu strategiju svođenja i uglavljivanja trebalo primijeniti što brutalnije. Imamo sreću da smo prikačeni na ovaj kvazimultikulturalni post-Yu motokultivator koji posjeduje sve priključke za proizvodnju izopačenih sistema vrijednosti. Kad je već tako, zašto ne bismo iskoristili takvu situaciju, izopačili sve do krajnje mjere i počeli uglavljivati Dalijeve reprodukcije na prašak za veš (sa sve opisom slike, naravno), Degaovu ‘Žena koja kleči’ na naslovnice Sveta tik do uplakanih superstarova i starleta, a Šekspirove sonete na listiće toalet papira. Možda nam je potreban baš taj uglavljivačko-svodnički odnos prema kulturi. Kao neka vrsta ‘osvježavajuće degradacije’ kulture koja bi u budućnosti dovela do njene ‘normalizacije’ u društvu. Ako je to ono što nam je potrebno, ja odlučno kažem – ZAŠTO DA NE – svedemo Šekspira da nas miluje po turu i napokon uglavimo cool u kulturu.