Andrej Nikolaidis , književnik i kolumnist, gostovao je ovoga tjedna u Zagrebu gdje je predstavio svoju novu knjigu »Odlaganje, Parezija«. Nikolaidis spada među najcjenjenije crnogorske književnike, njegova su djela prevođena na više svjetskih jezika, odnedavno i na engleski jezik, a prošle je godine dobio nagradu Europske unije za književnost. Do početka ove godine redovito je objavljivao i utjecajne i čitane kolumne u kojima je analizirao politiku i društvo, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regiji. Nakon što je njegova kolumna o Republici Srpskoj i njegova tvrdnja da je ona nastala na genocidu izazvala diplomatski skandal, Nikolaidis je prestao pisati kolumne.
Čini se da ste u uspješnoj međunarodnoj književnoj ofenzivi. U Zagrebu ste predstavili svoju novu knjigu »Odlaganje, Parezija«, krajem svibnja u Londonu ste predstavljali engleski prijevod »Dolaska«. Reklo bi, ne sudeći samo po vama, da je crnogorska književnost u dobroj fazi.
Fer je reći da su uspjesi te, ako ćemo je tako nazvati, ofenzive prilično limitirani zato što je fakat da pisci s ovih prostora više nemaju pažnju zapadnoeuropske publike kakvu su imali devedesetih godina. Dakle, oni koji se sada pokušavaju probiti imaju taj »peh« da se ovdje trenutno ne ratuje. Nema nikakvih izbjeglica, nema nikakvih katastrofa i onda to slabije prolazi.
Zadržimo se na knjizi koju ste predstavili u zagrebačkoj »Booksi« o fenomenu parezije, brutalnog, iskrenog govorenja istine koje može uništiti samog govornika istine. Mnogi smatraju da nemate problema s govorenjem istine i otvorenošću i nije da niste trpili štete u karijeri, uključujući i materijalnu, upravo zbog toga.
Skrupulozno sam to pokušao odraditi u romanu koji se zove »Odlaganje, Parezija«. Roman je priča o odlaganju parezije. Parezija kao ideal istinitog govora postoji, ali narator eksplicitno kaže da ono što on čini, ili je činio, nije parezija. On ne smatra sebe sposobnim za takvu vrstu skoro pa herojskog akta. Nekako mi je bilo patetično pripisati sebi tako krasne osobine koje i Foucault kada ih navodi smješta u antiku. Ja sam svakako mnogo zastrašeniji od tih antičkih figura koje su stajale ispred tirana i brutalno se očitavale istinom. Generalno, treba biti vrlo oprezan s korištenjem termina »istina« u današnjem vremenu. Danas manje-više svi lažemo, ali nitko ne laže tako brutalno kao onaj koji tvrdi da govori u ime istine. Nakon govora u ime istine i nakon odlučne obrane istine obično ide nešto vrlo šporko. Da parafraziram zloglasnog Goebbelsa, kada čujem riječ istina, uhvatim se za pištolj.
Poanta demokracije
Drugim riječima, ti koji brutalno govore u ime istine bi na neki način vama kao književniku mogli pomoći danas, jer su takvi ljudi započeli ratove devedesetih godina.
Oni su uvijek dobra književna tema. Međutim, što raditi s njima? Mi ih se još nismo otarasili. Regije su se na ovaj ili onaj način transformirale, njihove istine su sada neke druge istine, one su zadržale, ili nisu, nešto od tih svojih istina u ime kojih su ratovali. Pokazalo se i u ovoj regiji, kao i često u historiji, da ono što počne kao oštri konflikt crnog i bijelog, dobra i zla, završi u jednoj sveopćoj, ljigavoj, sivoj zoni. Sve se to na koncu stopi u jedno, to pluta, kao što sada pluta oceanom otpad iz Fukušime, i to tako ide sve do momenta dok neki novi ljudi, željni novca, moći i vlasti, ponovo ne nastupe u ime istine. Oni naprave nove binarne pozicije, nakon čega zakonomjerno ponovno nastupa sivilo. I to je, manje-više, naša historija.
Možda ova ljigava, siva zona nije loša. Manje je mrtvih, manje je zla.
To je poanta demokracije. Ona je po definiciji ljigava, siva zona, ali ljudi bolje žive i manje je žrtava. Svako unošenje termina borbe za istinu podrazumijeva dihotomije, mobilizacije. Istina je na ovome svijetu incidentna. Ja jesam jedan od njih koji žudi za istinom, ali imam toliko skrupula da svoju potragu za istinom ne obavljam na polju društvenog i ne pokušavam u ime svoje istine predvoditi mase, svakako neću proizvesti nikakve žrtve.
Jedino što me interesira u književnosti kojom sam se bavio jest da nekako priđem istini. Ali, kao što znamo još od Lacana to je strukturalno nemoguće zato što njegovo realno funkcionira kao istina, a realno nije moguće simbolički uobličiti. Kada realno upadne u simbolički poredak, kojeg nazivamo normalnost, dolazi do onoga što nazivamo ludilom.
Imenovanje jezika
Vratimo se na vaš nedavan boravak u Londonu. Rekli ste da bi vama i vašoj generaciji jedan rat dobro došao…
To, naravno, nije bilo ozbiljno mišljeno.
Došli ste do Londona i čak je »The Economist« objavio tekst o suvremenoj crnogorskoj književnosti. Slavoj Žižek, koji je, ako ništa drugo, ime koje dobro zvuči, napisao je vrlo pohvalne rečenice za englesko izdanje »Dolaska«. Dakle, uspjeti se može i u mirno doba.
Za mene je taj tekst Tima Judaha u »Economistu« bio iznenađenje. On je razgovarao sa mnom i Ognjenom Spahićem, ali stvarno nisam znao da će napisati tekst. Do toga teksta došlo je dijelom zbog nas, dijelom zbog njih, dijelom zbog umješnosti izdavača. U ovakvom sistemu u kakvom živimo možete biti genij, ali ako ste samozatajni neće vas biti u medijima, možete biti i apsolutni kreten, a ako imate sposobnost javne komunikacije nećete se »skidati« iz medija.
Pitanje koje vam često postavljaju je pitanje jezika. Tada se redovito izvlači vaša priča: rođeni i odrasli u Sarajevu, grčkoga podrijetla, živite u Crnoj Gori, u gradu koji ima albansku većinu, objavljujete knjige na jeziku kojega se bez prijevoda može razumjeti i čitati u četiri države. Kako se jezično snalazite u svemu tome?
Mi svi, naravno, govorimo istim jezikom koji ima četiri različita imena. I treba imati četiri različita imena u ovakvoj političkoj konstelaciji. Imenovanje jezika je politički čin i u ovakvoj konstelaciji nema nikakvog smisla da to ne budu četiri različita jezika.
Mi se odlično razumijemo. Odrastao sam u Bosni i Hercegovini. Moja majka govori bosanski, govorim ga i ja. Moj otac govori crnogorsku varijantu tog jezika, dakle crnogorski. Ja kažem da pišem na bosansko-crnogorskom, ali u biti to nije to jer ne koristim »nijesam«. Ali, budući da je imenovanje jezika politički čin, moj politički čin je da svoj jezik nazovem i crnogorski.
U jednom intervjuu ste kazali da vam je pomalo žao zato što ne pišete na engleskom jeziku.
To bi bilo vrlo praktično. Ja bih da mogu, da sam sposoban, i pisao na engleskom jeziku. Međutim, ja to ne mogu i to je jedini razlog zašto to ne činim.
Neki književnici iz Bosne i Hercegovine uspjeli su se probiti pišući na engleskom jeziku.
Da, Aleksandar Hemon. Barem pet pisaca s ovih prostora moglo bi napraviti nešto slično samo da su u stanju pisati na engleskom jeziku. Mi živimo u engleskom jeziku i on jest jezik svih nas, čak i ako ga ne govorimo, zato što je jezik imperije. Opirati se tome je prilično besmisleno. Nemam tu vrstu jezičnog čistunstva. Ne mogu reći da osjećam bilo što uzvišeno, metafizičko, pa čak i patriotsko glede jezika kojim pišem. U konačnici, način na koji se izražavamo je krajnje praktična stvar.
Kvarimo li mi sami engleskim jezikom, zagađujemo li naše ovdašnje jezike ili je riječ o promjenama u jeziku zbog utjecaja dominantnog jezika, kao što je to svojedobno u Zagrebu bio njemački?
Ključno je pitanje je li hrvatski jezik obogaćen njemačkim utjecajem ili je njime zagađen. Izvjesno je da je jezik živ organizam koji je u stalnoj promjeni. Nema potrebe zauzimati takvu konzervativnu poziciju u kojoj ćemo pokušati okameniti naš jezik, zaštititi ga od vanjskih utjecaja. To je nemoguće, a nisam siguran ni da to ima smisla.
U tom kontekstu, oko jezika, dugo vremena vodi se rasprava u Crnoj Gori.
To je politička rasprava i nema veze s lingvistikom. Budući da su svi već nazvali svoj jezik imenom svoje države, bilo je posve logično da to učini i Crna Gora. Usvojen je pravopis, a meni je prihvatljivo to što su dozvoljene obje varijante. Možete reći »sjedi«, a i »šjedi«.
Kad govorite o jeziku negdje ste na tragu Krleže koji je rekao da ljudi na ovim prostorima govore jednim jezikom, kojega Hrvati nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim.
Da, s tim što u međuvremenu imamo drugačiju političku konstelaciju i više jezika. Treba reći i da naziv hrvatsko-srpski, odnosno srpsko-hrvatski nije nulto stanje tog jezika, nego je i takvo imenovanje politička odluka.
Antikorupcijske borbe
Živite u maloj državi. Kako je biti književnik u Crnoj Gori?
Uvijek je u manjim zajednicama dobro jer imate manje konkurencije. Činjenica je da mi svi funkcioniramo na čitavom ovom jezičnom prostoru. Ako književnik vrijedi on funkcionira na čitavom tom prostoru, tako da mi definitivno nismo na gubitku. Negativni efekti koji su se desili u tom smislu nakon raspada Jugoslavije prestaju.
Brine vas proces delegitimizacije crnogorske državnosti. Kad se izdaleka gleda politička situacija u Crnoj Gori onda izgleda da su na vlasti oni koji su za Crnu Goru, protiv kojih se doduše trenutačno prosvjeduje u Podgorici, a u opoziciji su oni koji su protiv Crne Gore.
Treba biti oprezan i ne dozvoliti retoriku koja kaže da su svi koji su protiv vlasti i protiv države. To je uvijek zgodna isprika za vlast. To što je objektivno prosrpska opozicija u Crnoj Gori učinila sve da do crnogorske nezavisnosti ne dođe, a potom da tu nezavinost delegitimira, nipošto ne znači da ova vlast nema ozbiljne probleme. Nipošto ne znači – budući da se u čitavoj Europi prosvjeduje u mnogo bogatijim i sređenijim državama, protiv mnogo organiziranijih i sređenijih nego što je ova – i da ljudi u Podgorici ne trebaju prosvjedovati. To je važan socijalni ventil i znak općeg sazrijevanja i povećanja stupnja slobode.
Činjenica je da je politika Beograda podrazumijevala stalni pritisak na crnogorsku nezavisnost. Nisam stekao dojam da su se centri moći, u vlasti ili u akademijama, pomirili s crnogorskom samobitnošću. Međutim, postoje i ekonomski problemi u Crnoj Gori, postoji problem korupcije. U cijeloj priči je proces pridruživanja EU blagotvoran jer će Crna Gora biti prisiljena upravo s antikorupcijskom borbom započeti pregovore s EU.
Na neki način ćete kopirati Hrvatsku.
Je li u Hrvatskoj tako išlo?
Zapravo je kod nas antikorupcija bila na kraju pregovora.
Kod nas će biti na početku. Antikorupcijska borba osim što je nužna, osim što svi lopovi moraju ići u zatvora, podrazumijeva i neke manje pozitivne konotacije. Antikorupcijske afere nama nipošto nisu strane. Rat u Bosni i Hercegovini je pripreman i njena državnost i samobitnost urušavani su upravo preko afere Agrokomerc. Preko toga je urušavano moćno komunističko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini, Borba protiv korupcije može se itekako politički instrumentalizirati. Dodatan problem kod antikorupcijskih inicijativa je činjenica da danas, na ovom stupnju kapitalizma, stvar izgleda lako. Jedna grupa korumpiranih subjekata preko svojih medija egzorcira korupciju iz druge grupe korumpiranih subjekata, a onda ova druga grupa korumpiranih subjekata pronalazi prvoj grupi korupcijske afere.
Ono što nastane tim djelovanjem zove se javno mnijenje.
Dakle, javno mnijenje je manipulirani konstrukt.
Uvijek i to zato što su mediji, osim ako su javni i to dobri javni, uvijek podložni interesima kapitala koji stoji iza njih. Ne možemo biti tako naivni i ne pretpostaviti da ljudi koji financiraju izvjesne medije nemaju realne političke i ekonomske interese koje će kroz te medije pokušati ostvariti.
EU i NATO
Spomenuli ste da će za Crnu Goru već sami pregovori s EU imati blagotvoran učinak. Niste li tu malo u raskoraku sa samim sobom, jer u pitanju EU i njenog opstanka niste optimist?
Nisam siguran da EU već nije mrtav projekt. Sličnosti i paralele s Jugoslavijom su brojne i o tome se mnogo piše. Ali, siguran sam da je za Crnu Goru kao državu, s okruženjem kakvo ima, najbolja varijanta da bude članica EU i NATO-a. Prije dvije godine na Subversive Festivalu vodila se žučna rasprava između Samira Amina i Slavoja Žižeka. Amin je tvrdio da sve ove države, uključujući i Crnu Goru, ne trebaju ući u EU nego čekati da se projekt raspadne. Za njega je EU hardver koji podržava neoliberalni softver, a kada neoliberalna koncepcija propada takav hardver više neće biti adekvatan i trebat će stvarati neku drugu zajednicu. Amin je zagovao čekanje i onda pregovaranje pod boljim uvjetima. Žižek je tvrdio da je nama kao malima, štogod da se desi s EU, bolje da smo unutra nego vani, da ćemo bolje proći.
Što bi bilo dobro za Crnu Goru, ne znači da će se i desiti. Kad smo u Pokretu za Crnu Goru mislili o nezavisnoj Crnoj Gori, nismo mislili na bilo kakvu, nego upravo na Crnu Goru u EU i, na zgražanje mojih brojnih prijatelja ljevičara, u NATO-u.
Antikorupcija je u Hrvatskoj rezultirala brojnim hapšenjima, uključujući i bivšeg premijera Sanadera. Očekujete li nešto slično i u Crnoj Gori s Milom Đukanovićem?
Za državu i samog Đukanovića je od najveće važnosti da se sve te optužbe što prije razriješe. Sve to predstavlja teret ne samo njemu i državi, nego i čitavom crnogorskom društvu. Nedvojbeno je da će se sve afere, i one o kojima se ne govori, morati razriješiti i pretpostavljam da nećemo čekati dugo da vidimo što će sa svime time biti.
Dosljedan kritičar
Kritični ste prema mnogo čemu u svojom domovini. Istodobno ste savjetnik predsjednika Skupštine i član žirija za Trinaestojulsku nagradu. Kako mirite te dvije stvari?
Mnogi u Crnoj Gori će reći da nisam dovoljno kritičan. Svoje učešće u državnoj administraciji ne smatram podrškom vlasti i ne pronalazim ništa čudno u tome da se bude državni službenik. Ima mnogo ljudi koji bi željeli da brutalnije, energičnije kritiziram. Međutim, u Crnoj Gori je nužna neka vrsta političke alternative koja neće biti ni sadašnja vlasti, ni sadašnja opozicija koja je opterećena stvarima koje doista nisu civililizacijski prihvatljive. Ako se kao adekvatna alternativa sadašnjoj vlasti predlaže da se na vlast dovede Andrija Mandić koji čak nije ni prividno reformirani četnički vojvoda kao Tomislav Nikolić, ako se predlaže da se na vlast dovedu partije koje ne prihvaćaju da se u Srebrenici desio genocid, to nije samo politički, to je civilizacijski neprihvatljivo.
Namjeravate li ponovno pisati kolumne?
Ako ne budem morao, ja to bi više ne bih radio. Da budem krajnje ciničan, ne bih htio pogriješiti kao Federer. Treba otići na vrhuncu. Budući da je Srbija uputila diplomatski protest zbog moje kolumne, što je kruna u karijeri svakog kolumnista i ne dešava se često, ja bih se time zadovoljio i povukao se dok sam na vrhuncu. S tim što se nadam da će Federer, čiji sam veliki navijač, biti opet prvi.
LUSTRACIJA JE BILA POŽELJNA, ALI NE I MOGUĆA
Prije nekoliko dana inauguriran je novi predsjednik Srbije Tomislav Nikolić. Od njegovih kolega iz regije došao je jedino crnogorski predsjednik Filip Vujanović. Kako to komentirate, posebno ima li se na umu da ste dosta pistali o procesu delegitimizacije crnogorske državnosti?
Nisam Vujanovićev odlazak tako doživio. Odnosi Crne Gore i Srbije su specifični i on je trebao biti tamo. Tim prije što su predstavnici Crne Gore bili i na Tadićevoj inauguraciji, a nisam siguran da ima bitne razlike u politici koju je vodio Boris Tadić i one koju će voditi Tomislav Nikolić. On je počeo s više nego trapavim, više nego skandaloznim izjavama koje su bile više nego nepametne. Međutim, sama retorika ne znači ništa, broje se postupci.
Kada sam govorio o onoj sivoj zoni govorio sam upravo o tome. U Crnoj Gori i Srbiji nije bilo lustracije, a nije je moglo biti zato što se nikada u historiji nije desilo da jedna politička grupacija sama sebe lustrira. Kada pogledate javno mnijenje u Srbiji, pa dijelom i u Crnoj Gori, po pitanju genocida u Srebrenici, uzrocima rata u Bosni, i dalje imate ili potpuno negiranje ili sivu zonu i manjinu koja ima jasan stav o tome i koji korespondira presudama Tribunala u Haagu. U takvoj situaciji, lustracija koja je bila poželjna, nije bila moguća. Prema tome, mislim da je jednako sivo hoće li na vlasti biti bivša Miloševićeva partija, ili Nikolić čija je sadašnja partija nastala iz partije koja je bila najbliži saveznik Miloševićeve partije. Nema čistih rješenja. Ono što može biti zabrinjavajuće za čitavu našu regiju je upravo to da je previše sivila, da mi i dalje nemamo zajedničku istinu o tome što se desilo, o ratu i uzrocima rata.
Ali, nema zajedničkog, uvjetno rečeno dogovora, o činjenicama.
Naravno, imamo samo interpretacije, a to je uvijek dobro gorivo za zločinačke pothvate kakvi su bili i ratovi devedesetih godina u bivšoj Jugoslaviji.
Tekst je preuzet iz Novog lista