Gospođa Simona Sandrić Gotovac, udovica političara i pjesnika Vlade
Gotovca, nedavno je za jedne novine izjavila kako ju je njezin pokojni
suprug jako volio, ali ni približno toliko koliko je volio „svoju
Hrvatsku“. Vlado je Gotovac „svoju Hrvatsku“ volio više čak i od
obožavane kćerke Ane, rekla je gospođa Simona novinaru Dobroslavu
Silobrčiću, koji se u tom trenutku sav rastopio i pretvorio u čašu
limunade iz koje viri velika karirana slamka.
Zatim su ćaskali o cjeloživotnom patništvu, anđeoskim osobinama,
karakteru mistika i drugim nadnaravnim svojstvima mrtvog političara, pa
je gospođa Simona – vjerojatno s grčem u želucu, mada u to ne možemo
biti sigurni – izrazila čuđenje što u Hrvatskoj još uvijek nije podignut
dostojan spomenik njenome pokojnom mužu. Kakva je to zemlja, pitala se
između redaka gospođa Simona, koja nije u stanju iskazati zahvalnost
čovjeku koji ju je volio znatno više nego vlastitu ženu i vlastitu kćer.
Ima li išta bolnije od neuzvraćene ljubavi? – dodao je novinar
Silobrčić kroz slamku.
Gospođa Dijana Pleština, udovica političara Ivice Račana, zasad ima
nešto više sreće. Prošle je nedjelje Forum mladih SDP-a upriličio
biciklijadu pod nazivom „I danas ponosni“, u znak sjećanja na prvog
predsjednika SDP-a i, kako je službeno rečeno, „njegovu borbu za
samostalnu i neovisnu Hrvatsku“. Ivica se Račan, doduše, značajan dio
života borio i za samostalnu & neovisnu Jugoslaviju, no stranačka je
mladež, predvođena ponosnom gospođom Dijanom – a svi odjeveni u žute
majice s otisnutim portretom pokojnoga supruga i vođe na prednjici –
ipak odlučila pedalirati u čast njegove borbe za aktualnu državnu
tvorevinu, računajući kako je ona bivša mrtvija od velikana zbog kojeg
su se okupili. Zar itko dobronamjeran može osporiti da je velikan ginuo
za samostalnu Hrvatsku i dok se kleo u samostalnu Jugoslaviju?
Uglavnom, nakon što je biciklistička povorka u skladnoj formaciji
odvalila nekih 15 kilometara, od Stubičkih Toplica do Gornje Stubice –
što je bila casual varijanta omladinskog sleta, dovoljno
„urbana“ tehnika njegovanja kulta ličnosti da može uspjeti samo u
seoskome ambijentu – sudionici su u mimohodu položili karanfile i ruže
kod lipe koju su u spomen na Ivicu Račana lani posadili u parku dvorca
Oršić. Gospođa Dijana bila je dirnuta do osmijeha koji joj nije silazio s
lica. Glede lipe, odnosno spomen obilježja, nema sumnje da će u skoroj
budućnosti prirodna drvna građa biti nadopunjena broncom ili kakvom
drugom kovinom – po mogućnosti u centru Zagreba – čim menadžment na
vlasti uspije oživjeti zamrlu metalsku industriju.
Stvari se za gospođu Dijanu povoljno odvijaju i na privatnome planu.
Kao što se zna, bila je postavljena za savjetnicu u Ministarstvu
vanjskih poslova čim je Ivica Račan došao na vlast, s jedinom
kvalifikacijom da je supruga Ivice Račana. Kada su se neodgovorni
kritičari s time počeli izrugivati, gospođa Dijana javno je obećala kako
će svoj posao raditi volonterski, tj. da za osobni doprinos samostalnoj
& neovisnoj Hrvatskoj neće uzimati plaću. Plaću je, međutim,
godinama uredno uzimala – jer bolje je držati se 15-ak tisuća kuna
mjesečno nego date riječi – a onda je lani dala otkaz, uz obrazloženje
da je u spomenutom ministarstvu bila izložena šikani i mobingu. Ove
godine, jedna od prvih odluka administracije Zorana Milanovića bila je
da, bez javnog natječaja i sličnih besmislica, gospođu Dijanu iznova
uposli na savjetničkom mjestu, s jedinom kvalifikacijom da je dotična
supruga Ivice Račana. Kao što reče Stuart O’Neill: zahvalnost domovine
prema ostavštini velikana – ako u ostavštinu ubrojimo i ucviljene
udovice – mnogo je opipljivija kada su tvoji na vlasti.
Ovaj potpisnik priznaje da je epizodu s raspošljavanjem i
zapošljavanjem gospođe Dijane zlobno evidentirao samo radi paralele s
iznuđenom ostavkom donedavne ministrice zaštite okoliša. Mirela Holy,
sjetimo se, otjerana je iz Vlade jer se pisanim putem založila za to da
žena jednog člana SDP-a – inače tajnica u Hrvatskim željeznicama – ne
bude politički šikanirana na poslu. Njen eliminator, pun pedagoškog
entuzijazma, naglasio je tom prigodom kako se svi moraju držati
„određenih standarda ponašanja“ – a to će reći da nitko ne smije biti
protežiran po stranačko-rodbinskoj liniji – malo nakon što je osobno
osigurao zaposlenje i stalni mjesečni prihod supruzi svoga partijskog
mentora.
Bit će da je stvar u tome što nije svaki suprug i član SDP-a
iskazivao jednaku ljubav i prinosio jednaku žrtvu za samostalnu &
neovisnu Hrvatsku. Vrlo je moguće da bi gospođa Dijana, kada bi joj
novinar Silobrčić došapnuo nekoliko poticajnih pitanja kroz slamku,
tronutim glasom potvrdila kako je njen pokojni muž volio Hrvatsku mnogo
više nego nju.
Nešto drugačiji problemi muče gospođu Ankicu Tuđman, udovicu
diktatora Franje Tuđmana. Prošloga mjeseca, kao specijalni efekt uz
kampanju za izbor novoga vođe HDZ-a, objavljeno je pismo što ga je ona
prije nekoliko godina poslala bivšem premijeru Ivi Sanaderu, a u kojem
ljubazno moli da joj se objasni status monumentalne grobnice njenog
supruga i odgovori na pitanje – ima li u njoj još mjesta? Obitelj
Tuđman, žali se, nije dobila nikakav dokument iz kojeg bi se vidjelo u
čijem je vlasništvu mrko mramorno zdanje, a „poštujući obiteljska,
kršćanska i ljudska prava, ja osobno a i moja obitelj smatramo da bih ja
trebala biti pokopana uz mojega supruga“, piše gospođa Ankica.
Premda nema nikakve sumnje da su Tuđmanovi više od ikoga drugog
inzistirali na tome da pogreb staroga prdonje ne bude obiteljska nego
državna stvar – uključujući elitnu lokaciju na zagrebačkom Mirogoju i
luksuznu izvedbu ukopnog objekta (glasine govore da je interijer
opremljen saunom, jacuzzi kadom, te priručnom bibliotekom sa
sabranim djelima Aralice i Budaka), što je plaćeno državnim, a ne
privatnim novcem – gospođa Ankica upozorava kako „nisu doneseni nikakvi
propisi u vezi s pravima predsjednikove udovice“, te se, strahujući od
pomisli da bi je mogla sustići sudbina Jovanke Broz, obraća visokoj
adresi „sa zamolbom za rješenje postavljenog pitanja – mojeg ukopa u
grobnicu uz mojeg supruga“.
Tako gospođa Ankica u poznim godinama proživljava dramu koja je
istovremeno intimna i plemenska, ne znajući što joj je činiti u slučaju
smrti, razapeta između velikodržavnih i sitnoprivatnih interesa, između
nacionalizma i familijarizma. Je li njezin voljeni mrtvac državna ili
obiteljska svojina? Gospođa Ankica bi da bude državna, ali da i ona, kao
zaslužna udovica, uživa podjednaku državnu pažnju, te kad joj dođe
vrijeme legne kraj onoga s kim je za života dijelila postelju… Treba li
počivalište njenog supruga biti običan ljudski grob ili državno
svetište? Ona bi da bude svetište, po mogućnosti hram, ali da i ona, kao
zaslužna udovica, u njemu nađe svoj skromni kutak…
Ne bi tu bilo posla za novinara Silobrčića, limunada bi u najboljem
slučaju otkrila toplu vodu: Franjo je Tuđman volio Hrvatsku neusporedivo
više nego gospođu Ankicu, no, molit ćemo, voljela ju je i ona više nego
Franju Tuđmana, po tome su baš bili skladan par, vezivala ih je bujica
zajedničkih osjećanja, pa nema ničega prirodnijeg nego da u vječnost
putuju skupa, ako treba i o državnome trošku. Osim toga, smatra gospođa
Ankica, ukoliko je jedna Pleština za račun pokojnoga muža mogla dobiti
radno mjesto, što ne bi ona zavrijedila ono grobno?
Ovaj bi potpisnik, iskreno rečeno, u konkretnom slučaju predložio
denacionalizaciju, odnosno ekshumaciju, odnosno premještaj posmrtnih
ostataka hrvatskoga velikana iz javnoga u privatni prostor – na neku
skrovitiju mirogojsku parcelu, u obzir dolazi i travnjak uz bazen vile
Tuđmanovih na Tuškancu – tim više što aktualna vlast pokazuje izrazitu
spremnost da svu raspoloživu državnu imovinu utrapi u privatne ruke, no
nije na njemu da se petlja ni u obiteljske stvari jedne nacije ni u
nacionalne poslove jedne obitelji.
To što se spomenute žene – začetnice buduće udruge Udovica političkog
rata? – na različite načine nose s podržavljenjem svojih preminulih
partnera, manje je važno od činjenice da su njihovi napori tek nuspojave
općega trenda proizvodnje blaženika, one vrste štovanja lika i djela
koja nalikuje ritualnom balzamiranju i, umjesto da bude obratno, sve
više definira hrvatsku političku stvarnost.
Tomislav Karamarko, recimo, odveo je čelnike reanimiranog HDZ-a
natrag u baraku (ili je to bila pećina?), postrojio ih ispod gigantskog
Tuđmanova portreta, da ih mrtvi vođa blagoslovi, a oni njega iznova
beatificiraju. A i Milanović je, podsjetimo, izbornu pobjedu posvetio
pokojnome Račanu, položio po ružu za svaki osvojeni saborski mandat na
njegov grob i ohrabrio stranačku mladež da u biciklističkome sletu širi
vjeru Kristovu, od Stubičkih Toplica do Gornje Stubice.
Koji je mauzolej trenutno na vlasti? – možemo se upitati. Odgovor
glasi: svejedno. Iza intimnih priča gospođa Ankice, Simone i Dijane
simbolički je ukopana (s tendencijom stalnog uskrsavanja)
gotovo kompletna scena: konzervativac, liberal i socijaldemokrat –
desničar, srednjičar i ljevičar – koji su iznad svega voljeli Hrvatsku;
toliko je ta ljubav bila snažna da bi uz svaku od razlikovnih odrednica
pristajao pridjev „lažni“, pa dakle razlikovne odrednice služe samo tome
da naglase njihovu istost.
Industrija besmrtnika i marketing svetosti stavljaju se u pogon samo
kada je u igri podvala u formi snažnih osjećaja prema domovini. To je
taj izvor spomeničke rente. Suprug na čije će se spominjanje nacija
oblizivati. Muž za usne.