Tranzicija drobi kamen, kao što drobi i ljude. U nas je tranzicija simbiotično priključena na nacionalizam. Kao što se djeca rođena u Trebinju nakon devedesetih neće sjećati moje rodbine iz Trebinja, tako se ni Trebinjci rođeni ove godine neće sjećati tvrđave Petrina. Otjeralo ih, oduzelo im sve, i zaboravilo ih. Došli bageri, razrovali, odnijeli, i napravili tamo gdje im trenutno odgovara, novu historiju. Nema, zapravo, ništa neprirodno niti neobično u tome da Kusturica, praveći novu historiju Srba, bosanskohercegovačkim Srbima sruši dosadašnju njihovu povijest. Dotrajala je, veli, trebinjska tvrđava. Tako nam onomad objasni i da nam je dotrajala zemlja. Pa pošto je izanđala, da treba potjerati i ispremještati po njoj narod, kako bi se na mjesto jednih doveli drugi. I onda da se ide u svijetlu budućnost. A koji ostanu višak, pa ne budu pristali da ostave sve i da idu, ti da se pobiju. Njihove kosti, kao i kamen trebinjske tvrđave, poslužit će za izgradnju još starije i svjetlije prošlosti.
Postmoderna, razvali-sklopi umjetnost
Emir Kusturica je čovjek novog doba, čovjek postmoderan, koji zna da se nacija, država i historija ne sastoje od ljudi, kamena i činjenica, nego od onoga od čega ovlašteni dozvole da se sastoje. Ovlašteni su u ratu imali oružje, a danas imaju novac – zato je čuveni režiser pažljivo birao prijatelje, i pridruživao se u ratu najbolje naoružanima, a u tranziciji najbolje potkoženima. Kao što se u demokratskim promjenama i odbrambenim ratovima stvaraju nove historijske vrijednosti, tako se u nacionalističkim sukobima i etno-nacionalnim razračunavanjima ne može stvoriti nova vrijednost. I to je naš umjetnik odavna shvatio – zato se njegovi projekti sastoje od brižljivo odabranih krhotina (tuđih) bivših života; što ih je prethodno, dakako, valjalo razrušiti i razvući na četiri strane svijeta. Zapravo – ljepše i jasnije krune umjetničkog i političkog angažmana Emira Kusturice od rušilačkog poduhvata izvedenog u Trebinju, ne može biti. Djelo nacionalnog pisca + film nacionalnog režisera + komadina zaborava (Kursturgrad se gradi namjesto spomenika hiljadama ubijenih Višegrađana) + grdne pare iz budžeta, uzete ispred gladnih usta. Recept je oproban, a rezultat provjeren.
Treba čovjeku kamen, da ga zgrće
Zato je izlišno pitati ko je izdao dozvolu za rušenje. Šta će njemu dozvola – dozvole se traže i izdaju u društvima u kojima gradonačelnici znaju šta u gradu koji im je povjeren imaju na čuvanje. Dozvole se traže i izdaju tamo gdje se građani pitaju za mišljenje, i kad se ruši, i kad se gradi. U bee i ha ha dozvola je usmeni dogovor sa gradonačelnikom, koji nema pojma o čemu govoriš, a što se nalazi u njegovom vlastitom gradu. Nema ni potrebe da ima pojma, jer u nas svaki gradonačelnik ima svog feudalca, kojemu kmetuje – a gazdi se ne postavljaju suvišna pitanja. Ko zna kad će tebi zatrebati kakva „dozvola“. Takozvane nadležne službe u ovoj zemlji informišu se iz režimskih medija o tome za šta su nadležne i čemu treba da služe: kad se jednom uslikaš sa gazdom svega u tvom feudu, pametnom je dosta da zna da si od tog trena pozvan na sva sijela i da ti je prosto po volji rušiti i graditi po njegovom vladaniju. Gdje im ispred nosa odvedoše tolike ljude, oboriše tolike kuće, miniraše tolike crkve i džamije, gdje im ispred zuba oteše tolike fabrike i razgrabiše tolike pare, šta ima da ih se tiče još jedna kamena tvrđavica? – računa Kusturica. I dobro je računao. Dosad.
O, Trebinje, Trebinje..
.
Ne treba, međutim, zaboraviti da je Trebinje grad Srđana Aleksića. Grad, dakle, u kojem nikada, pa ni po cijenu života, nisu baš svi pristali na „usmeni dogovor“ o uništavanju i zaboravljanju svega dotadašnjeg. Pa ni u vrijeme kad je usmeni dogovor sa lokalnim šerifima bio mjerodavniji od svake zvanične odluke i svakoga zakona i ljudskog običaja.
… kad ga vidiš…
Zajebao se Kusturica misleći da su mu u Sarajevu skuhali čorbu. Kuhari na koje on misli po internet forumima navijaju za njega i žele mu svu sreću u rušenju Trebinja – a posebno, i najmilije bi im bilo da mu se omogući da nekažnjeno zbriše svu trebinjsku povijest; po principu: nikada ništa na mjestu vašega grada nije ni postojalo. Ako je i postojalo, načinili su ga okupatori – pa pustite hadžiju da vas lijepo riješi sjećanja na to i podigne vrli novi svijet u koji ćete, istina, biti uzidani, ali neimenovani. Na Trebinjcima je da odluče da li će Emirovu čorbu od drobljena kamena poslušno pokusati – ili će ga, onako kako samo Hercegovci umiju, natjerati da jednom polomi zube, žderući ono što je zakuhao sam.
Petrina je Petar, a Petar je kamen!
“Andrić grad“ od početka liči na Diznilend