Što je čovjek gluplji, to je sigurniji u sebe. Provjerite ko su najneinteligentnija bića na planeti
Nedavno je Mladen Jeličić Troko, jedan od najživopisnijih živućih Sarajlija, na svoj Facebook profil postavio sljedeći status: “Žene neće biti jednake s muškarcima sve dok ne budu mogle da hodaju ćelave ulicom, s pivskim stomakom, a da ipak misle da su privlačne.”
Koliko duhovito, toliko i tačno. I koliko tačno, toliko i podmuklo (s muške, ne s Trokine strane, jer govorimo o tačnosti definicije, a ne o ispravnosti muškog garda). Ova inspirativna ideja podsjeća na jednu staru, dobro znanu karikaturu. Ispred ogledala stoji prelijepa žena, ali ona tamo, prekoputa, vidi smežuranu, neuglednu gomilu mesa punu celulita, a ne sebe onakvu kakva izgleda. Zatim ispred špigla, tog vrhunskog estetskog suca, stoji masivno, uzbibalo bure muškog sala, materijalnog viška i umjetničkih grešaka, ali rečeni predmet samoposmatranja u ogledalu ne vidi sebe onakvim kakav, nažalost, jeste, nego u najmanju ruku gleda Arnolda Schwarzeneggera, ili bar Sylvestera Stallonea iz najboljih dana.
Iza ovih klasičnih pošalica krije se jedna paradoksalna pojava. Dobar dio muškaraca zaista je skandalozno neiskompleksiran glede sopstvenog izgleda, a dobar dio žena, koje su po prirodi i po definiciji lijepe, sebe vidi i sebi sudi prestrogo. Priroda je tako naštimala spolove ljudskog roda da muškarac na svim frontovima brže propada od žene. Čim zađe u srednje godine, gubi prvobitnu morfologiju tijela i pretvara se u nešto sasvim deseto. A pošto nas najveći broj nema snage, volje ni motiva da naučnom prehranom i discipliniranim vježbanjem odloži taj neumitni proces, onda jedino što nam preostaje je pomenuta skandalozna neiskompleksiranost. A ni humor nije naodmet. Potpisnik ovog teksta ima prijatelja koji je sistematskim višedecenijskim radom na povećanju tjelesne mase dosegao respektabilnih 130 kilograma. I sukladno tome, evoluirao u pojavu koja više liči na regal nego na muškarca u najboljim godinama. Upitan misli li poduzeti išta povodom rečene problematike, pun goruće vjere u ono što govori, sav začuđen, uzvratio je klasičnim teškoartiljerijskim pitanjem: “Što da vježbam? Pa nikad bolje nisam izgledao.”
Eto to su muškarci. Humorom i vrištećim samopouzdanjem kompenziraju nedostatak istinskih kvaliteta. Kada nisi zgodan, lijep i šarmantan, iz preventivnih razloga urbi et orbi proglasi da si upravo to – neodoljivo zgodan, maksimalno lijep i do zla boga šarmantan. Kažu da se iza deklarirane superiornosti često krije prikrivena inferiornost. U temeljima ljudske agresije čuči latentni strah. Naglašeno samouvjerene osobe naglašenom samouvjerenošću brane se od sopstevne nesigurnosti i od mogućnosti da drugi zapaze koliko su zapravo slabašni. Ne mora to uvijek biti tako, ne šicamo se ovdje općevažećim pravilima, ali često su baš ovakvi manevri dominantna forma muškog ponašanja.
Kažu i to da je najveća muška trauma – strah od ženskog odbijanja. Istraživanje holandskog Univerziteta Nijmegen pokazalo je da “i samo pominjanje imena žene privremeno utiče na mozak muškarca”. Istraživači su proveli serije kognitivnih testova na grupi od 90 mladih, heteroseksualnih muškaraca i žena. Uključili su i takozvani Stroop test, koji se koristi u neurospihološkim procjenama, kao i zadatak koncentriranja koji je od učesnika zahtijevao da naglas čitaju kratke riječi ispred kamere. U oba istraživanja registrirane su promjene kod muškaraca kada im je rečeno da ih žene posmatraju. S druge strane, ovakva informacija nije imala nikakvog uticaja na žene. Studija potvrđuje otkrića iz istraživanja dr. Karremansa koji je 2009. godine došao do zaključka da muškarci pate od – obratite pažnju na ovu striktno naučnu definiciju – “privremene zatupljenosti prilikom kontakta sa ženama”. Da stvar bude mističnija, naučnici nisu uspjeli da otkriju zašto ženski mozak nema isti problem u prisustvu muškaraca.
I tako nauka polako, step by step, razbija neustrašivi muški gard. Dok je ženama dovoljan samo dobar izgled da bi privukle pažnju, muškarci misle da moraju pokazati mnogo više, pa ih najvjerovatnije frustrira činjenica da se moraju predstaviti u najboljem svjetlu. A nema dobrog svjetla bez samouvjerenosti, koliko god da ona bila (ne)utemeljena. Muškarac nema drugog izbora: mora glumiti samopouzdanje. I što je još gore i neuporedivo teže, u to samopouzdanje mora uvjeriti i samog sebe. Tako je nastao moralni obrazac zvani džon-obraz: kad je prvi muškarac shvatio da mu foliranje pali kod ljepšeg spola, i sam je pod hitno povjerovao u sopstvene kvalitete.
Ne vjerovati u sebe – to je pitanje časti. Inteligentna bića nikada sebi ne bi smjela dozvoliti jednu tako prostačku osobinu kakva je samopouzdanje. A 90 posto muškaraca su ekstremno sigurni u sebe, svoj izgled i sopstvene sposobnosti.
Kad se sve zbroji, muškarci u životu na dotjerivanje potroše 46 dana, a žene 135. To zato što muškarac zna da nikakva šminka, niti bilo kakvi trikovi ne mogu sakriti njegove rapidno rastuće nedostatke. Pa veli, što ću se džaba truditi. S druge strane, razlika između lijepe i samouvjerene žene je ogromna. Sad zanemarujemo šta sve mogu biti istinski i umišljeni razlozi nečijeg samopouzdanja i govorimo isključivo o izgledu.
Ako je žena lijepa, samo je upitaj je li se to malo zdebljala zadnjih dana i odmah ćeš joj razoriti samopouzdanje. A muškarcu ne možeš ništa. Razlika između ružnog, bahatog i glupog muškarca je minimalna. Već smo to dokazali na jednom živopisnom hercegovačkom primjeru: kad ga zbog 130 kila žive vage upitaš je li vrijeme za tegove, bicikl i traku za trčanje, on ti odbrusi da su sva ta fitness čudesa nepotrebna jer – još jednom citramo i i dalje ne možemo da povjerujemo – “nikada bolje nije izgledao”. E šta bi mu čovjek?
Ozren Kebo : Tajne muškog mozga
Ozren Kebo : Ja sam mućko kolu, šta ćemo sad?