Prilikom predstavljanja romana u Hrvatskoj više je profesionalnih
čitalaca, uključujući ugledne novinske kolumniste, naglašavalo kako
djelo, između ostaloga, zagovara svojevrsnu „reafirmaciju novinarstva“,
budi sjećanja na „slavne tradicije“, i čak „upozorava na snagu i
mogućnosti nezavisne liberalne štampe“, potpuno zanemarujući subverzivni
manevar pisca koji je – povremeno možda i neosviješteno, hrleći ka
holivudskom raspletu krimića – sočno pljunuo u koncept tradicionalne
žurnalističke etike, takav gdje se, primjerice, krađa privatne
korespondencije smatra nedopuštenom.
Lisbeth Salander, pak, čiji angažman ne pati od zakonskih ograničenja
ili moralnih obzira, niti robuje utvrđenim građansko-liberalnim
dogmama, rukovođena je etikom radikalnog aktivizma, zaokruženom kroz
devizu prema kojoj „cilj opravdava sredstva“, uz krhku pretpostavku da
će cilj biti u službi pravde i(li) javnoga dobra. U nekim drugim
dionicama romana ovaj sraz dvaju etičkih principa doveden je do zbilja
zabavnih perverzija, no u ovdašnjoj recepciji, s brojnim hvalospjevnim
prikazima, to nije pobudilo nikakvu pažnju.
Slučaj Mirele Holy, donedavne hrvatske ministrice zaštite okoliša,
toliko nalikuje literarnom usudu zlog tajkuna iz Larssonove proze da ga
možemo razmatrati u istome ključu, ali – pozor! – uz suprotne početne
premise, kao izvrnutu rukavicu. Dramaturški klišej je isti: novinari su
ponudili glavu Mirele Holy na pladnju, s krumpirima, mladim lukom i
darkerskom bižuterijom, poslije čega je upriličen zajednički svečani
objed.
Dan nakon što je u Trećem Dnevniku HTV-a objavljen njezin privatni
e-mail upućen prije tri mjeseca predsjedniku uprave Hrvatskih željeznica
Reneu Valčiću – s molbom da supruga jednoga člana SDP-a bude pošteđena
političkog šikaniranja i eventualnog otkaza – ministrica je, očito na
poticaj premijera Zorana Milanovića, dala neopozivu ostavku. Uslijedio
je sinkronizirani javni aplauz, važniji akteri na sceni razdijelili su
političke i moralne profite, vlast je odaslala simboličku poruku o
„definitivnom raskidanju s nekadašnjom praksom“, šef Vlade apostrofirao
je „određene standarde ponašanja“ koje su svi dužni poštovati, dok je
tzv. sedma sila – koja nas ovdje najviše zanima – proslavila još jedan
blistavi trijumf „istraživačkoga novinarstva“.
Hrvatska televizija, međutim, nije „Millennium“, a Siniša Kovačić –
urednik i voditelj emisije u kojoj je pripremljena politička likvidacija
ministrice Holy – još manje sliči na Mikaela Blomkvista. Naprotiv, za
gotovo sve što izlazi iz uredničke radionice toga poslušnika i
profesionalnog patuljka (uključujući četrdesetak dekagrama gela po
emisiji koji bliješte iz frizure) možemo biti unaprijed sigurni da je
lansirano iz nekog od rentabilnih centara moći, a onda, kako to već ide,
kamuflirano „opravdanim interesom javnosti“.
Tko je lažna Lisbeth Salander još uvijek se ne zna, no nije preveliki
rizik okladiti se na to da hrvatski dvojnik Larssonova pokvarenog
financijaša, u odnosu na političarku uhvaćenu u grijehu, boravi na
drugoj strani barikade, među razdraganim pravednicima, skupa s Lisbeth u
svojstvu kompjutorski educirane sluškinje.
Što dakle ostaje od etike radikalnog aktivizma (iliti angažiranog
novinarstva), osovljene na prostoj ideji da „cilj opravdava sredstva“ –
da vrijedi prekršiti zakon kako bi se raskrinkali nepotizam i politička
korupcija – ako stvarni cilj iz pozadine utvrđuje Hans-Erik Wennerstrom?
Što ako se taj izborio za sistemsku mogućnost da ružičaste balone s
natpisima „pravda“ i „javno dobro“ koristi kao sredstva za golu
manipulaciju i upreže ih u svoj privatni interes?
Za razliku od većine drugih članova Vlade, Mirela Holy nije
iskazivala osobine okorjelih političara, sorte posvećene vještini
fraziranja i borbi za samoodržanje. Posao u svom resoru očito je
shvatila neočekivano odgovorno, te je već po izradi Zakona o otpadu
stekla onu vrstu neprijatelja koji se nisu libili upućivati joj
prijetnje smrću. Lobiji navezani na biznis s otpadom – krugovi koji su,
uz nagodbu s državom, preko reciklaže plastične ambalaže godinama
ubirali milijunske profite i organizirali se na principu mafije –
doživljavali su je kao latentnu prijetnju. Svi su izgledi da je
najprecizniji komentar njezine ostavke dao bivši direktor Čistoće u
zagrebačkom Holdingu: „Smeće uzvraća udarac.“
Holy se k tome zamjerila sve agresivnijim zastupnicima krupnog
kapitala u izvršnoj vlasti, guruima hrvatskoga ekonomskog oporavka,
garnituri ovlaštenih mesija, koji su je otvoreno ponižavali i smatrali
„zelenom“ gnjavatorkom što podmeće klipove pod vitalne nacionalne
interese, pogotovo kada je inzistirala na izradi nezavisnih revizorskih
studija oko planirane gradnje elektrana u Plominu i Ombli, a ove su – za
nevolju – pokazale da su ti projekti ekološki i ekonomski krajnje
suspektni.
Odmah po imenovanja ministričina nasljednika Mihaela Zmajlovića,
potpredsjednik Vlade Radimir Čačić naglasio je kako sada, kada je
smetnja otklonjena, „očekuje da Ombla i Plomin idu“, bez obzira na
upozorenja geologa, prirodoljubaca i sličnih šarlatana, a već sutradan
tome dodao karakterističnu notu mužjačke bahatosti: „Prestanimo se
igrati dječjeg vrtića, jer Ombla i Plomin moraju ići!“
Jedva da ima razloga sumnjati u to da je Mirela Holy čekana u zasjedi
i zaskočena u nezgodnoj koruptivnoj pozi upravo zbog toga što je
namjeravala stati na kraj sistemski omogućenoj korupciji – da, naime, ne
bi ni bila prokazana kao nositelj „štetnih pojava“ da se nije
suprotstavila štetočinama visokog ranga – o čemu svjedoči i činjenica da
je diskreditirajuće elektronsko pismo bilo pohranjeno puna tri mjeseca
dok se nije ukazao odgovarajući trenutak (i odgovarajući medij) za
njegovu objavu.
Što se novinarstva tiče, to nas uvodi u uzbudljiv podzemni svijet
simulacije profesionalnog morala, područje koje, poput neonskih signala
nad ulazima u bordele, iluminira lažna briga za „pravdu“ i „javno
dobro“. Ta je aktivnost u pravilu pogubnija od predmeta svojih
„istraživanja“, uz uočljiv trend da o društvenome ćudoređu i „određenim
standardima ponašanja“ skrbi sve više prostitutki i makroa. Slučaj
odstrijeljene ministrice okoliša – koliko god njen postupak ukazivao na
šugavi stranački nepotizam, pa možda i bio vrijedan ostavke – samo još
jednom potvrđuje da je etička supstanca hrvatskoga „istraživačkog
novinarstva“ gotovo neizbježno kriminalnog porijekla.
Zanimljivo je da vodeći mediji, valjda pod utiskom „opravdanog javnog
interesa“, ovu vrstu žurnalističkog prodora u privatnost nisu
problematizirali. Jedini slučaj kada je nešto slično „struku“ uznemirilo
i provociralo na histeričnu debatu zbio se preklani, nakon što je
objavljena SMS-prepiska dvojice medijskih tajkuna – Ninoslava Pavića i
Ive Pukanića – kroz koju su dotični dogovarali pokretanje medijskih
hajki protiv zajedničkih neprijatelja, da im se „najebu keve“,
usklađivali cijene svojih novina nazivajući kupce „budalama koje će to
platiti“, planirali sudske manipulacije i lažna svjedočenja,
organizirali uvezivanja s političkim sponzorima, razmjenjivali ideje o
tome koga bi se moglo ucijeniti a koga potkupiti, hvalili se intimnim
sponama s Ivom Sanaderom kojeg su od milja nazivali „debelim“, dok su za
novinare bili rezervirani nešto drugačiji termini: „bitange“, „krave“,
„luđaci“, „govna“, „idioti“, „glupe pičke“… Primjer, doduše, nije sasvim
usporediv, jer je spomenuta prepiska – za razliku od elektronske pošte
Mirele Holy – bila dio sudskoga spisa, pa se dakle radilo o javnom
dokumentu.
Svejedno, Hrvatska televizija, pod uredničkim ravnanjem Hloverke
Novak Srzić, organizirala je žustru raspravu istomišljenika povodom
„dosad nezabilježenog presedana“ u kojoj je – poučno – najvatreniji
pobornik zaštite privatnosti, naročito kada se radi o političkoj i
ekonomskoj eliti, bio upravo Radimir Čačić, čovjek za kojeg se osnovano
sumnja da je smjestio igru degažiranoj ministrici zaštite okoliša.
Oglasio se bio i sam Ninoslav Pavić, preživjeli od dvojice vlasnika
tabloida, prosvjedujući što je izložen „prljavoj, nezakonitoj i
gadljivoj manipulaciji svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama“.
Njegovi kolumnisti također su bili aktivni: jedan je dijagnosticirao
„mračni trenutak za sudstvo i novinarstvo“, drugi je poučavao „što se
zapravo smije objavljivati u novinama“, dok je treći sutkinju koja je
zadržala ispis poruka u sudskome spisu proglasio „gnusobom“, odbio joj
spomenuti ime „radi svoje mentalne higijene“, te napisao kako se „ufa“
da dotična „nije mati“!
Druga strana ovog petparačkog moralizma, stavljenog u službu zaštite
medijskog mogula, može se iščitavati u današnjim novinama, gdje je
napokon uklonjena i zadnja formalna razlika između novinara i uhoda. U
EPH-ovoj „Slobodnoj Dalmaciji“, na primjer, u rubrici pod nazivom „Oko
sokolovo“, odnedavno svoje radove objavljuje Alojzije Šupraha, a u njima
analizira kvalitetu suđenja na Europskom nogometnom prvenstvu; isti
onaj Alojzije Šupraha koji je u devedesetima, kao načelnik područnog
ureda Službe za zaštitu ustavnoga poretka, rukovodio operacijama
prisluškivanja i uhođenja splitskih novinara, a to će reći da se bavio
„prljavom, nezakonitom i gadljivom manipulacijom“ kao pripadnik
„svakovrsnog prizemnog i podzemnog šljama“.
Nije li to zasluženi rasplet: čovjek koji je provodio politički
zločin i predano radio na likvidaciji slobodnoga novinarstva danas u
slobodnim novinama uživa status autorskog subjekta. U Oko sokolovo
preobrazilo se nekadašnje Uho majmunovo.
Površinski čista priča o ostavci Mirele Holy – storija o higijenskoj
ulozi medija, odgovornoj politici, demokratskom moralu i „određenim
standardima ponašanja“ – tone niz sumornu spiralu znamo li da hrvatska
varijanta Lisbeth Salander po svemu sudeći nalikuje Alojziju Šuprahi.
Dodatni cinički aspekt proizlazi iz ukupnog ambijenta na prizorištu,
jer je ministrica okoliša uklonjena zbog relativno naivne partitokratske
geste počinjene usred carstva partitokracije. Založiti se po partijskoj
liniji protiv šikane jedne uposlenice djeluje gotovo komično benigno
unutar sustava koji je na doslovno svim razinama institucionalizirao
partitokraciju. Sistem je Mirelu Holy progutao zato jer je slijedila
njegovu unutrašnju logiku, a prinesena žrtva – paradoksalno – poslužit
će da se sistem dodatno osnaži.
Istina je da princip stranačke podobnosti, kakav se u Hrvatskoj
uzgaja već duže od dva desetljeća, nova vladajuća garnitura nije imala
namjeru demontirati, naprotiv – kadrovi s partijskim stažem i
poznanstvima kao jedinom stručnom licencom disperziraju se gdje god je
to moguće, zauzimaju mjesta u nadzornim i upravnim odborima, postaju
rukovoditelji kulturnih institucija usprkos tragičnom nedostatku
kvalifikacija, šire se poput virusa koji i najzdravije građane ubijaju u
pojam, javna poduzeća pretvorena su u groteskne partijske feude, pa sve
do toga da će budući šefovi Hrvatske televizije – pod izlikom
razvlašćivanja aktualnih mamlaza – biti ovjeravani voljom stranačke
većine.
Mirela Holy kažnjena je zbog toga jer je o uvriježenom postupku
ostavila pisani trag. Nije usvojila rutinu vladanja, fine mimikrijske
tehnike, niti se adaptirala na model spojenih hipokrizija. Sva je
prilika da je vlastitu političku sudbinu zaslužila, ali to nam ne
ostavlja komociju da se možemo praviti naivnima. Kada slavodobitno
govori o „određenim standardima ponašanja“, kada s primjerenom dozom
patosa navješćuje novo demokratsko doba, Zoran Milanović ne čini ništa
mudrije od mahanja tuđom ostavkom kao smokvinim listom vladajućeg
pizdunstva.
A kada to pizdunstvo treba sačuvati poput vrijedne nacionalne
baštine, eto žurnalizma sa svojim moralnim pretenzijama. Eto nam Siniše
Kovačića s četrdeset dekagrama gela u kosi kako se izdaje za Mikaela
Blomkvista.
U jednoj davnoj studiji Claudio Battistelli pisao je o egzekutivnoj
funkciji novinarstva, običaju da se medijske slobode šire u duhu
streljačkoga stroja. Vodeći računa o privilegiranom žanru, on je, tonom
rezigniranog očajnika, predložio da se povuče razlika između
istraživačkoga i istražnog novinarstva, koja bi slijedila razliku između
istraživača i istražitelja: prvi je rukovođen znatiželjom, a drugi
željama naručitelja.
Larssonov roman, inače, završava sladunjavim hepiendom, pa se čini da
je baš zbog takve svrhe pisac podmetnuo respekta vrijednu etičku
provaliju: glavni junak, ugledni novinar, otkriva masovnoga ubojicu, ali
odlučuje da svoje otkriće – ne objavi. Bio je to, naime, uvjet da
„dobri kapitalist“, Henrik Vanger, bliski rođak zločinca, otkupi dionice
„Millenniuma“ i spasi časopis od propasti. Pokop slavne tradicije
obavljen je diskretno, moralne reperkusije prešućene istine – na primjer
prema rodbini ubijenih žena – prikrivene su žutim tonovima sretne
završnice, jer praktičnost ipak trijumfira, a „cilj opravdava sredstva“.
Takav je to hepiend: Holy odlazi, Šupraha dolazi.
Prezeto iz Novossti