Ostajemo u glazbenim vodama: poslije smrti Robina Gibba, drugog od
tri brata iz čuvene britanske disco grupe Bee Gees, i svijet popularne
glazbe ostao je bez još jedne zvijezde – u Bostonu je u 83. godini umro
Herb Reed, osnivač i posljednji član originalne postave kultne američke
vokalne skupine The Platters.
Tužna vijest iz hrvatskog kazališta: nakon duge i teške bolesti u
Zagrebu je preminula ugledna scenografkinja i kostimografkinja Slavica
Radović Nadarević. U prekratkoj, ali bogatoj karijeri ostvarila je
šezdesetak samostalnih scenografija u kazalištu i na filmu.
Tužna vijest stiže nam i iz dalekog Clevelanda: Hrvatska matica
iseljenika priopćila je da nas je u 88. godini života napustio Josip
Turkalj, hrvatski kipar i mecena brojnih kulturnih ustanova i udruga u
iseljeništvu i domovini. Ostajemo u svijetu likovnih umjetnosti: nakon
našeg Žarka Bekera i legendarnog Jeana Girauda, oca poručnika
Blueberryja, bez još jednog velikana ostao je i svijet stripa: izdavačka
kuća Lombard objavila je da je u Bruxellesu u 91. godini preminuo
čuveni belgijski crtač Eddy Paape, otac kultnog Luca Orienta.
Da ne bismo danas ostali samo na tužnim vijestima, selimo u Rastušje,
gdje teku pripreme za obilježavanje pete godišnjice smrti velikog
hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića.
Tako su proteklih dana u našim medijima izgledale vijesti iz kulture.
Kulturne rubrike hrvatskih novina sve više izgledaju kao stranice s
osmrtnicama i tužnim sjećanjima rodbine i prijatelja. Hara li to
svjetskom i hrvatskom kulturom nekakav opaki virus, pa kosi pisce,
glumce i crtače stripova? Ne, naravno. Ne umiru pjesnici, slikari, braća
Gibb i članovi Plattersa ništa češće nego prije deset ili pedeset
godina: to hrvatske medije kultura zanima samo kada netko umre.
Svako malo tako premine na stranicama kulture neka operna diva,
legendarna primabalerina, pionir hrvatske moderne ili svjetski književni
klasik, a mi se lupamo po čelu i pitamo: zar on već nije bio umro?
Posljednje što smo o njemu pročitali bilo je valjda u “Oku” osamdeset
pete, pojma nismo imali da je stari još uopće živ, da je u međuvremenu
napisao desetak romana i bezbroj zapaženih političkih eseja, do
posljednjeg daha se svađajući a južnoameričkim režimima. Da je barem,
jebiga, dobio Nobelovu nagradu za književnost. Kako bi drugačije Hrvati
znali da je, recimo, Mario Vargas Llosa živ?
Sjetite se: što ste svih ovih godina u hrvatskim novinama pročitali o
Carlosu Fuentesu ili Rayu Bradburyju, što ste čitali o Josipu Klimi,
Robinu Gibbu, Herbu Reedu, Slavici Radović Nadarević, Josipu Turkalju,
Žarku Bekeru, Jeanu Giraudu ili Eddyju Paapeu? Više-manje, točno ništa.
Da bi ušao u posvećeni, tijesni prostor kulture u hrvatskim medijima,
čovjek i umjetnik, shvatili ste, mora umrijeti. Džabe mu sve ako mu još
ferceraju vitalne funkcije. Dok je živ, neće u kulturnu rubriku. Dok je
živ, naime, on je pod ingerencijom urednika Spektakla, Mozaika,
Lifestylea, Red Carpeta, Showbiza, Šarenog globusa i ostalih rubrika
koje prate žive umjetnike.
Hrvatske kulturne rubrike za njih tako dođu nešto poput raja. Sveti
Petar, obično neki redakcijski doajen s pisaćom mašinom i zapaženom
pjesničkom zbirkom u izdanju Matice hrvatske iz Županje, ili pak mladi
kulturnjački yuppie sa zajedničkom fotografijom i posvetom Naomi Klein,
strogo stražari na vratima kulturnog raja, prima agencijske osmrtnice i
odlučuje tko će u sutrašnje novine, a tko neće.
– Petre, umro Radomir Konstantinović!
– A tko je bio gospodin?
– Ma onaj srpski pisac i filozof. “Filosofija palanke“.
– Šta on nije već umro?
– Jok. Jučer.
– Jebiga, nema mjesta, imamo temat o Appleovom dizajnu. Umro Steve Jobs.
Okupljaju se tako stari hrvatski kulturni pregaoci na klupi u parku,
otvaraju jutrošnje novine i nestrpljivo okreću na stranice s
osmrtnicama, da vide što ima novoga na živoj hrvatskoj kulturnoj sceni, u
književnom životu ili na daskama koje život znače.
Pa u nevjerici ponavljaju “ajde?!“, žale gospođu udovicu i raspituju se kad je komemoracija u Glazbenom zavodu.