Šta to ima Škotska što drugi nemaju? Ukoliko odgovor na ovo pitanje potražite u novom filmu britanskog maestra Kena Louča, zvanom „Anđeoska deoba”, onda bi on glasio: Škotska ima najbolji viski i dobre, simpatične ljude!
Naravno da stvari nisu tako jednostavne, ali je činjenica da Loučova „Anđeoska deoba” bio najvedriji, najpozitivniji i najkomičniji i najoptimističkiji film nedavno završenog 65. Kanskog festivala (u kojem je Louč učestvovao jedanaesti put) i da se sve završilo sa „Prix du jury” (nagrada žirija) u korist Kena Louča…
U prvim britanskim kritikama Vašeg filma konstatuje se da ste u ovom filmu manje ljuti?
Ne znam šta su tačno hteli time da kažu, ali činjenica je da je ovaj film najsvetliji od svih mojih dela. Moguće je da sam „manje ljut”, ali to ne znači da sam manje kritičan prema društvenom sistemu i vlasti.
Ili, manje zaštitnički nastrojeni prema radničkoj klasi čiji ste „glasnogovornik” i kojoj ste posvetili svoj celokupni filmski opus?
Radnička klasa je centar filozofije mog filmskog stvaralaštva. Ona je , uopšteno govoreći, najčešće u filmovima predstavljena kroz dvodimenzionalne stereotipe, zabašurena negde u njihovom sadržaju. Moja je namera uvek bila da radničku klasu opišem i slavim na drugačiji način. Cilj je uvek da ih postavim na centralnu scenu i istražim njene protivurečnosti, njene nade, humor, život, a sve to bez da se prema njoj odnosim pokroviteljski.
Još od svojih prvih filmova na tome istrajavate, bavite se isečcima iz života radničke klase, dakle, temom za koju mnogi reditelji današnjice, naročito oni mladi, smatraju da ne interesuje bioskopske gledaoce. Uspesi Vaših filmova dokazuju suprotno?
Moji filmovi su uspešni u onoj meri u kojoj dopiru do srca gledalaca. Onih, koji poput mene smatraju da svaka promena u društvu može doći jedino iz radničke klase, jer niko drugi nije spreman na promene. Svi se ostali trude da zadrže status kvo i da zaštite sebe i svoje ugodne lične pozicije.
Kroz „Anđeosku deobu” ste nam pokazali da su za spas svih škotskih, odnosno evropskih, radničkih „luzera”, dovoljni: jedan dobar čovek koji im pruža ruku i viski?
Ha! Jesam u ovom filmu optimističan i nudim optimističan kraj, ali rešenja nisu tako jednostavna niti tako bajkovita. Samo krajem prošle godine broj nezaposlenih mladih ljudi u Britaniji popeo se na više od milion i ja sam poželeo da ispričam priču o toj generaciji mladih ljudi koje iščekuje prazna budućnost. Oni su prilično sigurni da neće dobiti posao, stalni posao, siguran posao, a mene i mog scenaristu Pola Lavertija zanimalo je da vidimo kako se to na njih odražava i kako ti mladi vide sami sebe. I učinili smo to sa puno humora, jer ga ni ti mladi ljudi još uvek nisu izgubili.
Vi im nudite nadu, ukazujete da je možda spas u tome da pokušaju da otkriju svoje skrivene talente, da ih razviju i od toga žive, poput Vašeg glavnog junaka koji slučajno spoznaje da ima dobar nos za prepoznavanje najkvalitenijih vrsta viskija?
Proizvodnja viskija, njegovo mirisanje i degustacija je čitava kompleksna nauka i veoma skupa, jer arapski prinčevi i bogati Amerikanci spremni su da na aukcijama za jednu flašu plate i više od 50 hiljada funti. Taj ko ima nos da među hiljadama flaša omiriše i sugeriše kupcu najbolji viski, taj može da ima posao života! Viski, osim što je multimilionski internacionalni projekat, čini naš kulturni identitet, a tokom istraživanja suočio sam se sa činjenicom da veliki broj mladih Škota nikada nije probao svoje nacionalno piće niti je ikada uživao u lepotama seoskih, planinskih i slavnih tačaka gde se viski proizvodi i to na starinski način.
Od viskija može da se živi, ali šta ste Vi o njemu znali pre početka snimanja ovog filma?
Ne mnogo, a ne znam mnogo ni sada, osim što sam naučio da treba da ga mirišete više nego kušate, što mi se dopada. Dopada mi se to što čitava poenta nije u tome da ga samo sručite u grlo.
Je li zabavnije snimati komediju?
Šta god da snimate, to je uvek veoma težak posao. Suviše je presije da bi bilo zabavno.
Još uvek Vam je veoma važno da imate apsolutnu kontrolu nad svojim filmom?
O, da! Drugačije ne možete ispravno raditi. Ne možete imati odgovornost za film, ako ne možete donositi ključne odluke. Finalni rez delim sa mojim vernim saradnicima, producentkinjom Rebekom O'Brajen, scenaristom Polom Lavertijem i montažerom Džonatanom Morisom. Poslednji rez je uvek plod zajedničkog napora našeg autorskog tima.
Vi ste veoma plodan filmski stvaralac, ali šta je osim filma Vaša velika ljubav?
Moja gospođa, supruga Lesli. Upoznali smo se tačno pre 50 godina.
Možete li da kažete da ste zadovoljni svojom pojavom?
Trudim se da izbegavam ogledala! I trudim se da svoje mane – slanje telefonskih poruka kasno noću i jedenje čokolade u poslepodnevnim satima, smanjim na razumniju meru!
Nekoliko zrna prezira
Vaš osmeh na sve sagovornike deluje tako blagotvorno?
Ne verujem da deluje tako blagotvorno na one prema kojima osećam prezir, a tu mislim na novi laburistički kabinet koji nas je odveo u Irak.
Koga smatrate najvećim „zlikovcem”?
One koji se motaju oko kraljice, a kontrolišu ogroman kapital, velike korporacije i banke, političare koji govore u naše ime i zaklanjaju se iza nas, kontrolišući i manipulišući ekonomskim sistemom i stvarajući ogromnu armiju nezaposlenih zarad sopstvenih interesa i napredovanja. Dokle god budemo na sceni imali ljude koji manipulišu sistemom biće sve gore. Pogledajte danas planetu, današnji „moderan” svet sa 75 miliona nezaposlenih ljudi, a taj trend se nastavlja…
Tekst je preuzet iz Politike