Možemo sjesti na klupu u parku i čekati Godoa – Beket nam je ostavio pitanje da „visi“, ali čekanje odgovara samo onima protiv kojih dižemo glas (čak sumnjam da su potplatili Godoa da ne dolazi dok se „papirologija“ oko legalnosti izgradnje u našem parku ne „napravi“).
Malo je nevjerovatno da od 46431 člana naše grupe, nema ni jedan dizajner voljan da učestvuje u dizajniranju stranice www.parkjenas.net…
Želite li da nastavite čekati, Godoa, „Organizatora“, „Vođu“ da nas povede u „akciju“ ili ćete izdvojiti nešto svog vremena na djelovanje, u okvirima u kojima možemo djelovati?
Nadam se da je jasno svima da extremne, nasilne ekstenzije moćnika traže cilj, osobu ili grupu koja će prihvatiti odgovornost i početi aktivno da organizuje i formuliše aktivnosti, ne bi li se „pokret“ (jer ovo što radimo, lagano prerasta u pokret sa definisanim ciljevima) ugušio, slomio i raspršio kao drveće u ljubljenom nam parku. Nemojmo im pružiti satisfakciju! Sa druge strane, da li nam je potreban „elitizam vođstva“, mala grupa koja odlučuje za sve nas? Istorija podsjeća da ove individue rijetko budu arbitri promjene… jednostavno postanu nasljednici režima. Na kraju, hoćemo li organizovati „izbore“ u okviru grupe, da se istaknu „kandidati“, da se glasa i da tako uništimo „unity“ pokreta, spalimo spontanost zajedništva koje nas je okupilo i postanemo podložni korupciji sistema?
Navikli smo na „Vođu“… navikli su nas nametanjem „vođstva“, indokrinacijom, od malih nogu, plasirajući nam sliku ideala „Velikog Tate“ koji pazi na nas, hrani nas, zastupa naše interese i u našoj Zemlji i ka van. Očigledno je da „Tata“ radije zastupa svoje hedonističke materijalne impulse u uskom krugu rodbinskih, političkih i poslovnih veza, a da smo mi izvor njihovog nelimitiranog zadovoljstva. Mi plaćamo PDV, takse, poreze, doprinose… punimo državni budžet sa ciljem da naši predstavnici ulože ta sredstva u razvoj industrije, razvoj kulture, razvoj turizma… imamo razna ministarstva… Zašto onda toliko nezaposlenih? Zašto tolika razlika u životnom standardu manjine u odnosu na nas ostale? Zašto mnogi rade za puku egzistenciju, dok malo njih vozi skupe automobile, živi u vilama i ne rade ništa? Zašto su određeni privilegovani da imaju sve, dok mi gladujemo? Zašto nas huškaju na mržnju ka susjedima koji su druge vjeroispovjesti, deceniju nakon rata koji su iscenirali uz pomoć stranih uzurpatora, kojima je jedini cilj da prodaju još hamburgera sirotinji i da kupe još više jeftinih sirovina kojima obiluje naše parče Balkana? Zašto „izmišljaju“ nove zakone, koji nemaju za cilj da nas štite, nego upravo suprotno, da nas podrivaju materijalno i psihički, da nam uzmu i ovo malo što imamo, da nas drže u strahu i poslušnosti? Zašto smo izabrali ove „ljude“ (bar imaju izgled ljudskog bića, ako već nemaju dušu) da nas predstavljaju, kad nas samo siluju, grizu i otimaju nam?
Jebem ti svijest u nama koje nema! Sahraniše park, za koji tvrde da je ledina u centru Banjaluke, vrijeđajući nas, smatrajući da smo glupi, patetični i da ćemo se razići za par dana.
A mi? Mi ne možemo, nas 46000 da napravimo zajedno jedan Internet site, da se informacija koja je bitna, istakne u mnoštvu informacija koje objavljujemo na Facebook grupi, da ne moramo žrtvovati pojedince ili organizacije koje se trude da djeluju, ali nisu sigurni da su dorasli izazovu. Kad pišem „bitna“ informacija, mislim na informaciju koja će nas organizovati u oblik koji više neće biti smiješan moćnicima, „bitna“ ali ne bitnija od našeg truda da komuniciramo na osnovu ideje oko koje smo se skupili. „Bitna“ jer nas povezuje u cjelinu, bez potreba da Marko, Darko, Osman ili Stipe dobiju po pičci. „Bitna“ jer nas organizuje, bez potrebe da imamo „vlast“, „vođstvo“, „izabrane“, „elitizam“.
Šetači, prijatelji i sugrađani… 12 dana smo izdržali, ali sledećih 12 neće biti, ako ne prestanemo čekati da se nešto desi i ako se ne potrudimo da male, bitne, stvari, koje će ispuniti naša očekivanja, uradimo zajedno, sopstvenim snagama, bez novca od donacija, bez odobrenja „nadležnog organa“…
Sve što nam je potrebno su muzičari da nam daju ritam dok šetamo, transparenti, kojima ćemo objasniti „Svijetu“ šta to radimo i privući još istomišljenika dok šetamo, pisci da uobliče naše misli i poruke koje šaljemo, dizajneri i programeri da sve to prerade u elektronsku formu Interneta… Nabrojao sam samo mrvice od potrebnog i nisu specijalisti ili stručnjaci jedini potrebni/dovoljni da pokret opstane!!! Bez mase koja će uz pomoć stručnjaka ili specijalista, šetati ovim gradom, od jednog do drugog ugroženog dijela grada, šireći energiju i pozivajući ljude da izađu u „šetnju za bolje sutra“, 46000 će ostati samo jedan broj na Facebook-u.
Prvi dan, bilo nas je 100-ak – drugi dan 1500, a onda smo se za 10 dana vratili na broj od 100-ak. Oni samo čekaju da prestanemo da se okupljamo, da za mjesec dana zaboravimo kako smo ih 10 dana držali u „šaci“, ali nismo „zagrizli“… Na kraju, zaboravićemo na njih, a mrzićemo jedni druge i optuživati „organizatore“ kako ništa nisu uradili, kako su uplašene pičke ili kako su ih vjerovatno potplatili da odustanu – što im je i bio cilj! Tako oni rade… To je njihov sistem u kom živimo danas! Ako nam je dobro, onda nek nas jebe vrag, ali ako nam nije dobro, „zagrizimo do jaja“, nek im se masne glavuče zapuše od muke, nek im čirevi prorade i nek odjebu u troskoku iz naših života, pička im materina zgradoljubska, novcoljubska, vlastoljubska.
Pička im materina!
Studenti! Gdje ste vi? Nema veze što niste iz Banjaluke! Nije ovo više pitanje malog „parka u Banjaluci“, ovo je pitanje vaše egzistencije sutra, kad završite fakultete… Nećete se hljeba najesti na birou – znate da ako zakasnite da se pojavite svaka dva mjeseca na birou, da vam teta „da potpis“, da sljedećih 6 mjeseci nećete imati ni zdravstveno osiguranje, niti se možete zaposliti… osim kod tih istih, „privatnika“, koji će vam ponuditi 400KM prijavljenu platu (tek za 6 mjeseci, jer, Bože moj, zašto ste dopustili da vas „ispišu“ sa biroa), a ostatak u „koverti“, dok im ne zatreba ta „koverta“ za guranje prsta u novu teglu. ‘Ajmo se probuditi, neće studentski dani trajati dovijeka i neće vas roditelji moći izdržavati mizernim penzijama, koje su našim predstavnicima prva meta kod kresanja budžeta!
Vidimo se kod spomenika, koji su nam ostavili u amanet – kod starog mrtvog hrasta, žrtve koja je pala, jer nismo otvorili oči na vrijeme.
Lana Bastašić: Zašto se plašite drveća!
Ne dam park u kom sam prvi put ljubio!