Žabar” je moja omiljena Fasbinderova drama bila oduvek, od kada sam bila devojčica. I ostala je moja omiljena drama, neke druge njegove drame me više ne zanimaju toliko kao kada sam bila mlađa. Priča je negde u predgrađu, omladina nema posla, sede po čitav dan i dave se u svojim snovima.
Takva vrsta teme i mene zanima kao pisca i onda, bilo mi je prirodno da već kad se nešto radi, da režiram nešto što je iz moje majčine, iz predgrađa. Ja sam dosta promenila i skratila dramu, da izađe prirodno iz mojih glumaca naturščika. I oni su doneli jednu životnu radost u sve to, e to nema kod Fasbindera…. kaže dramska autorka Milena Marković.
Došavši u priliku da napravi radionicu sa decom iz Srednje zanatske škole Milena Marković odmah je pomislila na Fasbinderov komad „Žabar” za koji je, u ovom slučaju uradila i adaptaciju i režiju. Premijera je u sredu uveče , 6. juna na sceni Malog pozorišta „Duško Radović” u Beogradu.
Stručni saradnik na projektu joj je bila Ana Marković, a u predstavi igraju učenici Srednje zanatske škole: Habib Gaši, Nemanja Oklopdžija, Aleksandar Emini, Dragan Nikolić, Dragana Stanković, Đulijana Beriša, Emran Maksutović, Jelena Ristić, Sandra Đorđić i Tafir Dubović.
Zašto delo „Žabar” koje govori o predrasudama, teskobi, zastoju i paralizovanom društvu radite kao melodramu koja je, inače, bila omiljeni Fasbinderov žanr?
Fasbinder je voleo Daglasa Sirka i ja volim Daglasa Sirka. Kada smo upoznale mlade ljude sa kojima smo napravile predstavu, moja saradnica Ana Marković i ja smo krenule da ih vodimo kroz igre provokacije ne bi li vrisnuli nešto o svom teškom životu. Međutim, ja sam osetila da to ne treba da radim, njima je život toliko težak i bolje da stvar napravimo da se zabavimo. I onda sam samo izabrala ono što već ima u tom tekstu. Snovi o uspehu i odlasku negde gde je bolje, ljubavni trougao, ljubavna izdaja… I svi su dobri, a između njih vlada nesporazum. Samo kad bi se ujedinili, shvatili bi da su oni svi isti, svi koji teško žive.
Inspirišu vas dela koja govore o ljudskoj potrebi za lepotom i ljubavlju i o potrebi da čovek bude poštovan i da ostavi trag. Koliko su se te vrednosti danas izgubile?
Ja mislim da gotovo čitava umetnost izlazi iz potrebe za lepotom, čak i ona otrovna. Mislim da neće nikad da se izgubi. Vremena se menjaju.
Ne priznajete termine „gubitnici” i „pobednici”. Volite antiheroje. Zašto?
Gubitnik je populističko psihološka odrednica anglosaksonske, najpre američke kulture. Mi pripadamo zapadnoj civilizaciji, ali pripadamo i istoku. Na istoku ne postoji ta vrsta odrednice.
Antiheroj je univerzalni romantičarski obrazac junaka, čoveka koji čini ono što drugi neće, ne mogu, ne smeju, makar na svoju štetu. Antiheroj ima veličinu u svojoj propasti.
Smatrate da je naša zemlja na margini. Gde vidite izlaz? Kuda idemo?
Sve male nemoćne zemlje su na margini. Ne mogu da vidim izlaz jer izlaz zavisi od krupne istorijske kombinatorike. Naravno, ima ljudi kojima je izlaz uvek i samo u blagoutrobiju.
Da li danas ima ideala i koji su?
Isti su kao i uvek. Što bi rekli moji glumci iz predstave, da budeš svoj čovek.
Novac i moć ne leže, kažete, na strani umetnosti. Da li je nekultura danas u trendu?
Nije to pitanje nekulture nego takozvanog tržišta koje proizvodi nekvalitetno, jeftino, puno, a loše. Kultura se pravi. Ne zanima me šta je u trendu.
Srećan kraj, tvrdite, postoji samo u komediji. Kakvu poruku, kraj će nam doneti predstava „Žabar”?
Osnovna razlika između drame i melodrame je da je drama potraga za smislom, a melodrama je potraga za srećom. U drami se ne postavlja pitanje sreće. U melodrami je uvek ključno da junaci postanu bolji, da junak pređe jedan određen put u svojoj potrazi. Naša predstava je malo ironična. Ima sreće, da, ali, ima i žrtava. Ima uvek malo i onoga što bi rekla Skarlet: „Sutra ću da mislim o tome…”
Tekst je preuzet sa Politike