Goran Vejvoda, čija je izložba „Kroz uši sveta” otvorena ovih dana u Francuskom institutu u Beogradu, kaže da je on ono što se nekada zvalo „multimedijalni umetnik”, a čemu se danas daju neka nova imena koja su više „kul, fensi ili seksi”. Izložbom, koja se sastoji od fotografija velikog formata i video-instalacije, hteo je da pokaže svoje interesovanje za likovnu umetnost, prvenstveno u vezi sa idejom zvuka. Radovi sa dva lica, koje je mogućno videti i iz Knez Mihailove ulice, na kojima devojke imaju zvučnike u ustima, pripadaju seriji „Body speaker”, a sve fotografije za izložbu preuzete su iz publikacije „A Square Of Sillence”, objavljene 2008. godine, koja je pratila njegovu izložbu u San Francisku.
Vejvoda je poznat kao „art avanturista” pošto u svom radu objedinjuje razna interesovanja, koja su, ipak, srodna. Osim fotografije, radi muziku za filmove i zanima ga kompletni zvučni dizajn filma. Često radi sa plesačima, radi muziku za balete, a pošto je njegova žena istoričar mode, zanima ga i „arhitektura odeće”. Njegov rad, kaže, ima ekološku dimenziju i hrani sam sebe, jer često fotografije koje je uradio pre 10 ili 15 godina komponuje na nov način.
Rođen je 1956. godine u Londonu, živeo je u Rimu, Parizu i vratio se u Beograd sa roditeljima kada je imao 16 godina, ali je već osamdesetih otišao u Pariz, gde i danas živi i radi. Ima status slobodnog umetnika, ili neslobodnog, dodaje, jer „u društvu u kojem živimo slobodni smo samo donekle”.
– Mi smo takozvani legalni šarlatani koji mogu da kažu ponešto, ali samo do izvesne granice – kaže umetnik. „Mislim da bi stvari nekada mogle da idu dalje i da postoje problematike koje možda nisu dodirnute zato što ljudi znaju da će, ako ih dodirnu, odmah biti stavljeni na stranu.”
Da li to znači da umetnost danas nije dovoljno angažovana? Jeste li vi angažovani umetnik?
Mislim da je umetnost postala roba široke potrošnje, kao voda ili struja, nešto što je potrebno, možda ne banalno, ali čiji bi se nedostatak osetio tek kad je ne bi bilo. Ja jesam angažovan zato što sam protiv forme, jer mi živimo u diktaturi forme. Mislim da o tome treba pričati naročito mladim ljudima koji sa internetom dobijaju novu formu. Jutjub, Fejsbuk, Tviter, to ih drma u glavu. Misle da im se dešava superstvar, a samo su žrtve banalnih poruka koje šalju po ceo dan: U samoposluzi sam, u toaletu sam, kod mame sam, vrati se, izađi, gde si, dođi… Hiljade poruka koje nemaju neku srž. One ne komuniciraju, već samo prenose informacije, a kompanije trljaju ruke jer dolari i evri samo padaju u te ogromne konglomerate da bismo svi mi, budale, govorili da smo u samoposluzi, da smo obukli pidžame, da idemo na spavanje…
Mislite li da nam je onda danas potrebnija umetnost tišine?
Da, to je vrlo važna stvar. Postoji zvuk ali postoji i buka, a mi živimo u digitalnoj buci. Neki ljudi, koji su osetljivi na sve te talase, već su se razboleli od digitalne buke i traže utočište na mestima gde nema mobilnih telefona. U mojim radovima ima onoga što je Džon Kejdž nazvao „tihim komadima”. Velika većina mojih radova na ovoj izložbi su „tihi komadi” pošto imaju u sebi energiju zvuka, nekada imaju metaforu ili filozofski pogled.
Umetnost zvuka još nije mnogo prisutna na umetničkoj sceni?
To je jedan od poslednjih vagona koji će da se zakači za voz istorije umetnosti. Kad sam bio mlad, video sam taj famozni prelomni momenat kada je fotografija smatrana totalno minornom, ali se vagon fotografije vrlo temeljno i zauvek zakačio za voz umetnosti, kao i video. Sada je red na vagon zvuka, koji se, za sada, malo zakači, pa malo otkači. Nemci su, na primer, napredni. Oni su vrlo rano ustanovili etiketu „umetnost zvuka”. Sad ima jedna božanstvena izložba u Nemačkoj o zvuku kao mediju.
A u Parizu?
U Parizu je komplikovano. Mnogi se još nećkaju, ali zvuk je podjednako raznolik kao fotografija, ima sve moguće forme, veličine i značenja. U Parizu sam već jako dugo i voleo bih da menjam. Međutim, ono što je lepo sa Parizom jeste to što je on deo velikih klasičnih gradova, uz Tokio, Rim, Berlin, Njujork, Los Anđeles, Čikago… Postoji nekih 15 do 20 gradova na svetu koji su nezaobilazni, s tim što danas više i nije važno gde se živi jer, kao što je reče jedan moj prijatelj, „centar je tamo gde si ti”.
Šta kažete za upravo završene predsedničke izbore u Francuskoj?
Koliko god to utopijski zvučalo, mislim da je politika, globalno kao pojava, gotova! Nije mi jasno da se 2012. jedna zemlja kao što je Francuska, a to može da se odnosi i na Srbiju i sve druge zemlje koje pripadaju zapadnoj kulturi, i dalje bakće sa nekim tipovima koji tu sede godinama i pričaju prazne priče. Pitam se zašto svi mi, sa svim tim znanjem koje imamo kao civilizacija, sa svom tom naukom, filozofijom, knjigama, medicinom, ekonomijom, i dalje to slušamo. Žao mi je što mi sa celim tim civilizacijskim paketom i sa punim džepovima tehnologije, moramo i dalje da gledamo te tipove sa kravatama koji idu okolo i mrcvare nas pričama o krizi i promenama. Mislim da bi trebalo, kao kod kompjutera, zameniti taj stari kod i napisati novi sa kojim će se promeniti ceo protokol. Dosta nam je starog protokola, tih tipova sa kravatama koji svi izgledaju kao kelneri, a da nas bar služe bilo čim. Naprotiv, ja imam utisak da svi mi njih služimo. Živimo u potpuno pogrešnom kodu.