JEDAN od osnivača Mediale, likovni umetnik i pisac Miro Glavurtić, nakon dve decenije ponovo izlaže u Beogradu. Nekada jedan od glavnih aktera jugoslovenske kulturne scene, koji od 1993. živi na relaciji Rovinj-Zagreb, dugo je smatran „incidentnom osobom“. Glavurtić kaže da su njegovi ekscesi zapravo bili njegova lična pobuna „protiv uniformisanosti svih vrsta“.
Umetnik buntovničkog duha koji se sa Danilom Kišom u vreme mađarske revolucije spremao za odlazak u Budimpeštu, danas, u „nikad gorim vremenima“, tvrdi da ipak postoji nada u bolje sutra.
Na poziv Galerije „Heksolab“, izlaže ponovo u Beogradu.
* Mediala je dala niz ideja koje su i danas aktuelne?
– Mediala s borila protiv pseudoviteštva koje je vladalo svim strukturama društva. Na svoj način smo se borili protiv toga objašnjavajući šta je inverzija, šta crni proroci, šta opasne jednačine…
* To je bilo u sukobu sa tadašnjom ideologijom?
– Ona se na svoj način borila protiv takvih akcija proglašavajući sve što nije bilo u skladu sa proklamovanim – „crnim talasom“, zabranjujući naše izložbe. Ipak, mi smo i u tom društvu delovali i uspevali da izrazimo svoje misli. Ali ako govorimo o umetničkim slobodama, sasvim je jasno da je danas došlo gore vreme: veće su kontrole. Radi se, naime, o definitivnom porobljavanju.
IZLOŽBA U PETAK VEČE se u Galeriji „Heksolab“ u Njegoševoj 5, u 20.30 časova otvara izložba Mira Glavurtića. Izložbom će biti predstavljeno 50 crteža, objekata i slika kojima autor želi da dokaže rešivost večite enigme kvadrature kruga.
– U Beograd sam došao sa programom da je moguće rešiti kvadraturu kruga, sa konceptom da je geometrija, matematika – umetnost – napominje Glavurtić.
* Kao buntovni članovi Mediale bili ste ugroženi?
– Tada je bilo važno učenje koje smo hteli da izrazimo slikarstvom, poezijom, esejima. Ali naša pobuna, sasvim sigurno, nije bila pobuna potlačenih. Kao što nijedna pobuna nije bila pobuna siromašnih, kako se uvek prikazuje, čak ni Francuska ni Oktobarska revolucija. Sve su one bile finansirane.
* Ima li, ipak, izuzetaka?
– Jedino u slučajevima kad pojedinac sam uzme slobodu u svoje ruke. Uvek postoji alternativa. Danas možemo da se pitamo da li je Asanž plaćenik ili slobodni strelac. Međutim, slobodnih strelaca je uvek bilo. Tako je počele i pobuna u Volstritu protiv monetarnog sistema. I bankari su pred tom alternativom: hoće li ustrajavati u svom robovlasničkom programu ili biti nosioci obnove.
* Na vlasti je dakle „zlatno tele“?
– Došlo je vreme kad se moramo odlučiti hoćemo li se pokloniti oligarhiji koja vlada zlatom i koja, naravno, ne želi slobodnog čoveka. Želi da sirotinju satera u šatorska naselja, da im oduzme pravo na život. Grčka je pravi primer – simbol. To čudo od antike je dalo svetu sve, a sad je u situaciji da brani svoju slobodu.
* Mislite li da je umetnost dovoljno jako oružje u takvim okolnostima?
– Uvek su umetnost, slobodna misao i reč bili oružje. Danas možemo imati nadu. Nekad smo u Mediali razgovarali, pre svega Šejka i ja, o danima koji dolaze i šta je spasonosno. Otprilike smo slutili sled događaja, rast crne oligarhije i koji je njihov vek, finalitet. Čak smo to i nacrtali. Predvideli smo trenutak kad će sve istine izaći na videlo i kad će svako morati konačno da se odluči između dobra i zla. To je bilo skoro apsurdno.
SAVREMENI SPARTAK * Ostajete verni pobuni?
– Danas je sa izvesnošću ustanovljeno da sirotinja ne može da digne pobunu jer je revolucija stvar velikog novca. Dakle kad jedan filozof pobune, nazovimo ga Žižek, govori o diverziji danas – on misli da je moguće biti Spartak danas. A pri tom ga sigurno neko plaća. Putuje po svetu, drži predavanja kao plaćenik, recimo banaka ili nekih drugih poslovnih institucija. Revolucionari su uvek plaćenici.
* Mislite da to vreme dolazi?
– Ideal novca je promenio suštinu života. Novac ne postoji zato da bi se narod opljačkao i stavio u dužničko ropstvo, novac je da se pomogne onima koji nemaju dovoljno. Ali „robovlasnici“ moraju konačno udariti u „zid vremena“ – a to je taj istorijski, apokaliptični trenutak pred kojim se nalazimo.
Ali u ilegali postoji alternativa, a alternativa uvek pobeđuje. Uvek pobeđuje mali čovek i nema tog programa koji bi ga mogao porobiti. U suprotnom, intervenisaće nebo.
UMETNOST
UMETNOST je uvek bila u službi ideja, u službi istine. Umetnost se nekad stimulisala i tako su nastajala najbolja dela. Država ju je podržavala, davala joj poticaj – bila je mecena. Sad toga nema. Država nije mecena, a nisu ni državne strukture. Meni je, na primer Ministarstvo kulture Hrvatske odbilo svaki program koji sam predložio.