Spomenik Josipa Broza Tita u Kumrovcu, autora Antuna Augustinčića, jedne je prosinačke noći prije sedam godina eksplozivom srušen s postolja, a s torza brončane skulpture otkinuta je glava. Tom poznatom događaju prethodili su deseci sličnih vandalskih nasrtaja na antifašističke spomenike, a zatiranje umjetničke ostavštine prošlog vremena nastavilo se i nakon te sablažnjive dekapitacije Maršala. Ukupno je na području Hrvatske razbijeno 2.965 antifašističkih spomenika.
Na tu se činjenicu, koja se bez afektiranja može odrediti kao nacionalna sramota, nadovezao kipar Ivan Fijolić , izloživši u galerijskom prostoru Lauba ciklus od sedam monumentalnih skulptura inspiriranih poviješću narodnooslobodilačke borbe i javnim skulpturama koje su kao dio programa »instrumentalizirane umjetnosti« imale za cilj stvoriti »klasične prikaze sadašnjosti i veličanstvene borbe za sreću čovječanstva«.
»Neo N.O.B.« dosad je najveća samostalna Fijolićeva izložba, na kojoj je Augustinčićev kumrovački Tito ponovo uskrsnuo s ponešto izmijenjenim likom: krupni Maršal na ramenima sad nosi glavu Jovanke Broz. Drugarica je u dobrom društvu: uz nju su Boško Buha (prikazan, doduše, kao gigantski kukac), Villendorfska Venera (koja je od svega digla ruke) i Jugo 45 (prevrnut na bok). Izložba je i povod razgvooru s Ivanom Fiolićem.
Umjetnici na svjetskom nivou
Zašto ste se u ovom novom ciklusu okrenuli prema soc-realističkoj umjetnosti u Hrvatskoj između 1945. i 1949. godine? Rekli ste da duboko cijenite dio kiparstva nastalog u tom vremenu. Što je to što vas privlači i, možda, emocionalno angažira?
Bilo je to posljeratno vrijeme kad je trebalo umjetnošću podržati politiku, kad je dakle trebalo napraviti ono što se radilo tisućama godina, od starog Egipta do fašističke ideologije – pa zašto bi onda socijalizam ili kapitalizam bili drugačiji, zašto i oni ne bi na takav način ispirali mozgove? A umjetnici iz druge polovice četrdesetih odrađivali su taj zadatak vrhunski, na svjetskom nivou. Ne govorim o ideologiji, nego o tehničkom, umjetničkom oblikovanju.
Figurativno kiparstvo bilo je podesno da prenese ideje herojstva zato jer je razumljivo i nepismenima i djeci – kao što su danas to figure Action Mana; to su vrhunske plastične figure, djela kipara. Emocionalno nisam vezan za umjetnost tog razdoblja. Nema ljubavi prema domovini, to je koncept koji će u narednih dvadeset godina potpuno nestati. Emocionalno me potresa jedino činjenica da smo uspjeli desetkovati te spomenike u proteklih par desetljeća. I više nego desetkovati…
Posredno ste ovim skulpturama odgovorili na zaprepašćujući podatak da je u Hrvatskoj divljački uništeno skoro 3.000 antifašističkih spomenika. Koliko vas dira taj mračni poriv za devastiranjem, zatiranjem svega što je ostalo od prošlog sistema – pogotovo s obzirom da se i vašem Bruce Leeju u Mostaru dogodilo isto?
Oni koji uništavaju vlastite spomenike nisu drugo doli primitivni nepismeni barbari koji čine svijet u kojemu živimo. Nije to stvar samo Hrvatske i Hrvata. Nije to simptom naše specifične situacije. Svijet je takav, čitava ova civilizacija koja se urušava. Ja osjećam kraj. Nećemo se spasiti, ne, eto!
Ovo u čemu smo sad, to nije ćorsokak nego provalija – i još smo upalili torpedo! Koristimo automobile, bacamo deterdžent u potoke. Na globusu, mi smo samo točkica od 4 milijuna nesvjesnih ljudi, i pritom uništavamo sve što smo stvorili. Idemo u nekakvu Europu – a s čime?
Ova izložba je urlik, vapaj… Kreteni miniraju skulpture – razumijem, ljudi su gnjevni. Ali, netko je trebao spriječiti da se to dogodi.Oni su krivi što je zatrta umjetnost koju naši potomci neće poznavati, pa će kao i mi danas, vjerovati da je umjetnost pavlina vrhunac koji je stvaran prije tristo godina, a ustvari je možda bilo i puno većih majstora čija je ostavština zbrisana s lica zemlje, majstora koji su možda bili iznad razine pavlinske polu-umjetnosti koja je, iskreno, na nivou početničke radionice.
Nema apsolutne slobode
Danas se nezamislivim čini striktno propisivanje tema, sadržaja i formalnih rješenja koje su umjetnici u doba socrealizma morali slijediti. No, je li ova današnja krajnost, posvemašnja »umjetnička sloboda« donijela samo dobro? Jeste li kritični prema demokratičnom kaosu nove umjetnosti koja daje prostor svima i svemu?
Mislim da se i danas umjetnost proizvodi po nalogu »odozgo«. Nema apsolutne umjetničke slobode. Promijenilo se samo to što više nema režima koji propisuje teme i sadržaje, nego su režim zamijenili bogataši i korporacije. A umjetnike koji su se priklanjali režimu zamijenili su umjetnici koji su se, jednostavno rečeno, prodali.
I u Egiptu su umjetnici radili za faraone, a pogledajte i što je bilo s umjetnicima u Leonardovo vrijeme i ranije. Uopće, sumnjičav sam prema ideji da može postojati neka vladajuća struktura koja ne eksploatira umjetnost. Umjetnike se iskorištava kao što se iskorištava i radnike. Danas se to samo manje vidi. Ustvari nemaš izbora: ako želiš biti potpuno slobodan i raditi samo ono što ti želiš…. pa onda radi. Ali u tom slučaju nećeš izlagati, nego ćeš biti jedan od onih entuzijasta-amatera koji rade kod kuće…
U mnogočemu je hrvatska društvena aktualnost slična razdoblju 1945-49 koje Vam je poslužilo kao ishodište referenci za izložbu u Laubi. Kakva bi umjetnost danas uopće mogla razbiti deziluzioniranu apatiju Hrvata, onako kako je to junački patos spomenika iz ranog poraća razbijao apatiju Jugoslavena?
Nakon svake katastrofe mora se dogoditi neko zajedništvo. Ono što je nakon Drugog svjetskog rata ujedinjavalo ljude u Jugoslaviji, vidjeli smo i nakon Domovinskog rata u Hrvatskoj: neposredno nakon rata slušali smo hitove iz podruma – Thompsona i Đuku Čaića. Danas nam se zajedništvo svelo na nogomet, rukomet i one odvratne meksičke pizdarije.
Nema te umjetnosti koja može dirnuti ljude, koja ih može izvući iz apatije i kaosa. Evo, na primjer, skulptura koja je postavljena Draženu Petroviću u Šibeniku: je li ikoga dirnula, je li osobito uzdrmala javnost? Ne bih rekao. Koga je uopće briga za umjetnost? Pa mi smo narod koji bez grižnje savjesti uništava svoju ostavštinu.
Naši heroji
Prilično ste pesimistični.
Samo sam realan. Neće nam biti bolje. Nitko neće doći i učiniti da nam odjednom krene nabolje. Nikakva Europa. Mi sami sebi radimo sranja. I pritom ne osuđujem nikoga, mi smo samo posljedica globalnog stanja na planetu.
U svome tekstu o izložbi, Ivana Hanaček veli da nije slučajno što je glava na rekreiranom Augustinčićevu spomeniku Titu zamijenjena glavom žene. Je li ta intervencija zbilja proizašla iz feminističkih pobuda?
Možda jest. Nisam toga bio svjestan dok sam radio na toj skulpturi; tada sam se samo zanosio idejom o Titu koji to nije, i Jovanki koja to nije. Htio sam prikazati tu dualnost, kruti muški princip i topli princip Venere.
No, ja zbilja mislim da su žene snažnije od muškaraca, biološki i psihički. Jovanka je simbol te snage – bila je posljednja žena Titu, velikom ženskarošu, i on je s njom ostajao usprkos svemu. Čitava izložba se može protumačiti kroz binarne parove, muški i ženski princip, suprotne predznake koji se međusobno poništavaju.
Kad biste bili pozvani napraviti jedan spomenik heroju današnjeg doba, za neki gradski trg na primjer, kakav biste kip napravili? Tko su, po vama, heroji hrvatskih kriznih dvijetisućitih?
Ma, meni heroji strašno idu na živce i privatno mi smetaju. Jer, tko su naši heroji? Supermen? Davor Šuker? Leon Messi, nogometaš koji zarađuje milijune i – ima svoga vlasnika!? Ivo Sanader je također bio heroj današnjice: najviše su ga voljeli, sve dok ga se nisu odrekli. Za mene, to nisu heroji.
Vidjet ćemo za pedeset godina što će biti s herojima koje uzdižu ovi klinci koji danas balave po Facebooku… Pravi heroji su oni koji u svoje vrijeme nisu bili voljeni, koji nisu imali pravo glasa, koji su bili dio manjine. I Isus je bio dio manjine, razapeli su ga na križ jer je smetao većini. Ustvari, heroji su ljudi koji pričaju protiv nečega i onda ih likvidiraju.
Ivan Fiolić
Ivan Fijolić rođen je 1976. godine u Zagrebu. Radi pretežito u mediju kiparstva. Do sada je izlagao na tridesetak skupnih i sedamnaest samostalnih izložbi. Radovi mu se nalaze u zbirci »Filip Trade« te u Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu. Dobitnik je Nagrade Akademije likovnih umjetnosti za diplomski rad »Okršaj« (Zagreb, 2001), Rektorove nagrade za izložbu »Check Your Head Out« s radom 12 autoportreta (Zagreb, 2004) i Nagrade 37. Mediteranskog kiparskog simpozija za rad »Školica« (Labin, 2009) koja se dodjeljuje na Trijenalu hrvatskog kiparstva. Ostvario je tri javna rada: Fundacija Batta, Zlín, Češka; Black Foot, Park skulptura, Vrsar i Bruce Lee, Mostar. Autor je ciklusa skulptura za Muzej krapinskog pračovjeka u Krapini (2009). Živi i radi u Zagrebu. (Iz biografije objavljene na internetskim stranicama Lauber)