Kako vidi budućnost Srbije posle najnovijih izbora? Zašto se deo
birača odlučio za bele Listiće? Kuda Srbiju vodi Tomislav Nikolić, a
kuda ju je svih proteklih godina vodio Boris Tadić? Zašto smatra da je
Ivica Dačić najveća opasnost za Srbiju?
Kako se dogodilo da u Srbiji građanska opcija praktično
nema za koga da glasa i da se vraćaju političke partije iz devedesetih
godina?
Mislim da se to nije dogodilo preko noći, pogotovo ne samo u
poslednjih nekoliko meseci ili godinu dana, od kada mi očekujemo da će
biti izbori i od kada je ta vrsta aktivizma oko belih listića, koji je
jedini formulisan izraz te neke građanske nemoći, najradikalnije struje
građanskog radikalizma. Oni ne idu da bacaju Molotovljeve koktele, nego
iskazuju svoje nezadovoljstvo na takav organizovan način.
Dakle, još od pre toga kada se pojavila ta ideja, smo mi tu bitku već
izgubili. Mi smo tu bitku izgubili 2008. godine, kada je formulisana
prethodna Vlada, tom zvaničnom rehabilitacijom SPS-a. Čini mi se da u
stvari svi zanemarujemo ovu činjenicu, zaboravljamo činjenicu da čitave
četiri godine mi gledamo veliki cameback. A tu ne govorim samo o partiji
SPS ili o Ivici Dačiću, a imala bih o tome svašta da kažem. Mislim da
je to veliki povratak tim vrednostima i tome da je ponovo legitimno i
dozvoljeno i društveno prihvaćeno biti glasač te opcije. To nije nikakvo
reformisano glasačko telo.
Ta stranka se kozmetički doterala, odnosno, nije se ni kozmetički
doterala. Oni izgledaju potpuno isto, samo su dvadeset godina stariji.
To su ti isti ljudi, ali čak ni to nije problem. Politika je potpuno
ista. Pogled na svet je potpuno isti. To je jedna vrsta manipulacije
populizmom. Jedna vrsta prodaje magle, koja ovde stalno prolazi.
Zašto govorite stalno o Dačiću i njegovoj partiji?
Zbog toga što mislim da je ona najveći pobednik i zbog toga što
smatram da Dačićeva partija zapravo pokazuje pravu dijagnozu stanja među
glasačima. Mislim da je Boris Tadić izgubio zbog toga što glasači SPS-a
nisu poslušali svog lidera, koji je znao da ga oni neće poslušati, i
glasali su za Tomislava Nikolića.
Zar nije Boris Tadić izgubio zbog svojih glasača koji su, ili apstinirali, ili su ubacivali bele listiće?
Boris Tadić je izgubio zbog mnogo stvari. Više manjih stvari,
nekoliko većih stvari, a među tim stvarima su i beli listići. Najveća
stvar su apstinenti. Mislim da je gubitak legitimnosti politike u ovoj
zemlji u količini apstinenata koji su sa svih strana, a svi znamo da je
najveći broj apstinenata zapravo neka vrsta potencionalno demokratskih
glasača, ne samo DS-a, nego demokratskih opcija. To je važna stvar jer
je politika u ovoj zemlji izgubila legitimitet. Jer ako za nju glasa 30%
ljudi, onda jedna polovina od toga izviče jednog. Koliki je procenat,
od ukupnog građanstva, izabralo ovog predsednika? Jednostavno shvatam da
je, pogotovo ovaj drugi krug, konačna osveta i pokazatelj za 5.
oktobar.
Otvorila su se mnoga pitanja posle ovih izbornih rezultata. Jedna
od polemika je upravo apstinencija i pojava belih listića. Tadić, a i
deo javnosti, okrivljuje apstinente za pobedu Nikolića. Drugi kažu da je
to hrabar potez ljudi koji više neće da biraju manje zlo.
Vi mislite na bele listiće ili na apstinente? To su dve različite
stvari? Apstinentima smatram ljude koji imaju, čak i nedovoljnu,
političku kulturu i apstinentima smatram ljude koji nisu dovoljno
zainteresovani za sopstveni život i sudbinu. Bele listiće smatram
politički veoma aktivnim učesnicima. Beli listići jesu promenili
rezultate, u Beogradu na primer. Ali, sa druge strane, ih je bilo mnogo
manje u drugom krugu predsedničkih izbora.
Mislim da su, bez ikakve kampanje i organizovane misli, beli listići
pokazali jednu vrstu građanske neposlušnosti i to koliko nas ima. Ima
nas tačno toliko koliko nas ima, tih belih ili delimično belih listića.
Mi ne možemo da očekujemo da, ne samo da nećemo biti većina, nego ne
možemo jedva ni da pređemo cenzus, čak ni u Beogradu, gde su bili u
najvećem broju. Nas nema toliko da pređemo cenzus.
To je nešto sa čim sada mi moramo da računamo. Treba da razmislimo
kako mi da se organizujemo i koji je to korpus ljudi koji deli tu vrstu
političke potrebe, kako da se taj korpus uveća i da naraste. Očigledno
da ta potreba postoji. U jednom trenutku je LDP zauzeo to polje, a onda
se LDP počeo ponašati kao i svaka druga politička stranka. Tu i dalje
postoji jedna grupacija glasača kojima to nije dovoljno. Znači to je,
pre svega za nas, pokazatelj koliko nas je, da se prebrojimo i da vidimo
šta tu možemo da organizujemo bez kampanje, viralno. Putem tri i po
naloga na Internetu se ipak skupilo skoro pet posto ljudi u Beogradu da
nešto našara i da neku poruku, što je veoma važan pokazatelj. Kako bi
tek bilo da se zaista stvorila neka misao?!
Kakav je to gubitnik na izborima, ako on samo promeni adresu?
Govorim o varijanti Vlade koja će nastaviti politiku koju je vodila i
pre ovih izbora, ako na njenom čelu i dalje bude Tadić? Kakav je onda to
poraz, odnosno, kakva je to pobeda?
To su stvari takođe dosta komplikovane zbog toga što se mi svi
fokusiramo oko toga ko je dobio, a ko izgubio na izborima, a zapravo
naša politička stvarnost nam govori da su izbori potpuno nebitni, osim
na mestu predsednika, gde konkretno biraš, ili ne biraš, jednog čoveka.
Zbog toga je moja lična, i privatna odluka bila, iako sam ubacila
beli listić u prvom krugu i na parlamentarnim izborima, ipak sam u
drugom krugu glasala za Tadića. Već 22 godine svog života se bavim nekom
vrstom aktivizma. Uvek me rukovodilo neko moje iskreno osećanje. Moje
iskreno osećanje u nedelju ujutro je bilo da ne mogu da pristanem da
Tomislav Nikolić bude predsednik ove države, niti da tome doprinesem.
Tog trenutka, kada se bira između njih dvojice, ja sam za sebe lično,
bez ikakve želje da ubeđujem ikoga drugog, osim što sam moju majku u
gipsu naterala da to isto uradi, to uradila. Mirna sam prema sopstvenoj
savesti. Razumem političke ideje koje govore da je trebalo to nekako
pokazati, ali to shvatam cinično. Ne mislim da ova država ne može ništa
dobro da dobije od toga što će imati pet godina Tomislava Nikolića kao
predsednika.
Kažu, smenjivost vlasti, pa makar došao i neko gori?
Ne. Svaki put dolazi neko gori i posle njega će doći neko gori. On će
još toliko urušiti ovu državu, da će sledeći put predsednik biti Ivica
Dačić. Dolaziće svaki put sve gori i gori. Ja ne znam šta mi dobijamo
time? Da pokažemo da može da se smeni vlast? Naravno da može da se smeni
vlast. Pa apsolutno to svi znamo i vidimo u ovoj državi, ali na žalost,
vlast se često smenjuje i nasilnim putem.
Ali ako ste u prvom krugu ubacili beli listić, znači da vas je Vesna Pešić ubedila?
Nije mene ubedila Vesna Pešić. Ja sam dosta dugo imala tu istu ideju.
To su sada nijanse. Mislim da u tome greše kritičari belih listića jer
to nisu ljudi koji slušaju nekoga. O tome je nekada Čedomir Jovanović
pametno govorio kada je rekao da on ne rukovodi glasačima LDP-a. To su
ljudi koji su stvarno išli i mlatili se i radili nešto svih devedesetih i
svih godina dvehiljaditih. E, ta grupacija ljudi, koja je spremna i
glavu da izgubi za neku ideju koju ima, njima ne možeš da kažeš kako da
glasaju. Ja se nisam složila sa idejom Vesne Pešić, koju volim i
poštujem i sa kojom delim milione istih misli, barem se nadam i sebi
sama laskam, ali nisam se složila sa tom idejom da je bolji i Tomislav
Nikolić, odnosno, koji god predsednik, nego Tadić. Ja iskreno reagujem.
Ne delujem politički. Nemam verovatno mudrost, nego moja ruka to ne može
da podnese.
Nisu li iznenađujući neki komentari iz regiona da će nam sa
Nikolićem biti lakše jer znamo šta je šta. Tadić se šetao sa
Josipovićem, ali nije rešavao probleme. Tadić je donosio deklaraciju o
Srebrenici, ali nije rekao da je to genocid. Tadić je rekao da je za
jedinstvenu BiH, ali je ostajao u čvrstom zagrljaju sa Dodikom. Tadić je
krenuo u dijalog o Kosovu, ali je ispod žita organizovao barikade.
Slažem se sa tim mišljenjima iz regiona, ali ne vidim šta oni
dobijaju Nikolićem? Nikolić je otvoreno na ovoj strani. Imam jako puno
kritika na Tadićevu politiku i neću uopšte da govorim o tome jer ja
uopšte nisam njegov glasač. Ja sam samo u krajnjoj nuždi glasala za
njega, kada sam videla da Tomislav Nikolić pobeđuje, glasala sam za
Tadića, zbog toga što ne želim čovek, koji je pio u Antinu, vodi ovu
državu. Ja sa tim ne mogu da legnem da spavam, sa tim da je moj glas
otišao tome. To nije vraćanje u prošlost.
Ne radi se o tome što je on neobrazovan. Radi se o tome da je on
praktično falsifikovao svoje studije. Ja ne želim, kao profesor na
Univerzitetu, da imam predsednika države koji je za tri dana dao sve
ispite i očistio godinu. Šta tačno nudi Tomislav Nikolić? Koji tačno
program nudi Tomislav Nikolić? Kada kritikujemo Tadića da nešto nema, to
ne znači da to isto Nikolić ima.
Vi, kada ste glasali za Tadića, Vi ste glasali i za Dačića?
Ne. Ja sam glasala samo za predsednika. Ne znam kako sam to sebi
uspela predstaviti. To je kao kod ljudi koji jedu meso, a vole
životinje.
Tadić, kao predsednik, je napravio Vladu u kojoj je Dačić. Dačić
je odgovorniji za devedesete, nego što je Toma Nikolić. Zašto je Nikolić
neprihvatljiviji od Dačića u zagrljaju sa Tadićem?
Zbog toga što je tako formulisan glasački mehanizam za predsednika. Da direktno glasaš, ili ne glasaš, za nekog čoveka.
To nije odgovor. Ja vas pitam, zašto je Dačić prihvatljiviji nego Nikolić?
Uopšte nije prihvatljiviji. Potpuno se slažem sa vama i ne govorim da
je Nikolić prihvatljiviji od Dačića, samo mislim da je Tomislav Nikolić
jedna mala uvertira u veliku pobedu na predsedničkim i parlamentarnim
izborima na prvim sledećim izborima Ivice Dačića. Jer ovo je taj put.
Ovo je sada legitimisanje prihvatljivih.
Dačić je duplirao svoje glasače, zahvaljujući učešću u Vladi sa DS-om?
On ima svoje glasače koji sede i ćute još od 5. oktobra, a onda od
kada im je Tadić dao legitimitet, oni su počeli da se bahate i da se
ponovo pojavljuju. Ti se glasači nisu ništa promenili. Oni su ćutali i
sada to naplaćuju. To otvoreno govore. Treba da se slušaju njihovi
radijski i televizijski programi. Glasači SPS-a su Miloševićevi glasači,
koji su se 5. oktobra povukli iz straha zbog onog što su uradili i u
šta su verovali. To su ljudi koji drže ideologiju devedesetih i koji se,
glasajući za Dačića, svete za Miloševića. Oni čvrsto, u svojoj
političkoj ograničenosti, veruju da se time svete onima koji su njima
odneli vladavinu Miloševića.
Da li to znači da je ovih dvanaest godina propušteno da se ovo
društvo suoči sa onim vrednosnim sistemom iz devedesetih godina i da
zapravo ova partija i ova vlast, od 5. oktobra do danas, nije ništa na
tome radila?
Tačno. Ne baš od tada, ali od 12. marta pa na dalje. Smatram da je
ova država gurnula u stranu pitanje devedesetih, kao pitanje prošlosti.
Sad se naglo vratila tome za potrebe kampanje, da se vraćamo šta je bio
Tomislav Nikolić. Ja nikada nisam zaboravila ni šta je bio Tomislav
Nikolić, ne samo šta je bio, nego šta on jeste. Jer on nije ništa drugo.
Mnoge moje kolege, koji su sedeli u Parlamentu, govorili su da je
Ivica Dačić postao jedan moderni evropski socijalista. Ne. Ivica Dačić
je isto ono što je bio kada je bio portparol Slobodana Miloševića, u
vreme najgorih masakara na teritoriji Balkana. To je i danas isti čovek,
sa istim političkim i mentalnim sklopom. Sada obavlja jednu jako važnu
funkciju. Samo je dao mogućnost svojim glasačima da se ponovo pojave.
Vi znači mislite da je posle ovih izbora mračnija budućnost Srbije, nego što je to bila pre?
Mislim da je mnogo mračnija i da nas tek čeka na sledećim izborima.
Pogotovo u ovoj varijanti sa Tomislavom Nikolićem. Mislim da on nema čak
ni neku ličnu snagu da formuliše svoju potrebu da napravi Vladu. Mislim
da nas čeka gore vreme. Pokazali smo da postoji smenjivost, ali ne znam
šta smo time tačno dobili? Sada bi trebali da se pripremamo da je
sledeća smenjivost još gora.
Mislim da smo propustili veliku šansu da kao društvo zahtevamo od
svoje vlasti, i svog predsednika lustraciju i potpuno jasno ograđivanje,
a ne nikakvo pomirenje. Ovoj državi ne treba pomirenje jer mi nikada
jedni sa drugima nismo bili u ratu. Mi smo druge ugrožavali, a mi smo
ovde sedeli dosta mirno. Mi ne možemo izjednačavati jednu i drugu stranu
i to relativizirati.
Lustracija je propuštena. Suočavanje sa našim zločinima, ne samo da
je propušteno, nego je sistematski stavljano u stranu. Svako ko se
pojavljivao na bilo kom nivou vlasti, on je nekako potpuno usisavan u
vlast i ta se pitanja više ne postavljaju. Mi se samo odmotavamo u tom
smeru da sad vladaju ljudi, koji su držali Miloševića, koji je na kraju
krao izbore i koji je izglasavan od ljudi koji su verovali u tu
ideologiju.
Srbi glasaju prema ideologiji, ne glasaju prema ekonomskom sistemu
ili prema programu. Ovde se glasa za onog ko se jače dere, a ti da
digneš tri prsta. Po tome se glasa. Onog momenta kad se od tri prsta
mrdneš malo levo, ti tog trenutka gubiš glasače. Problem je kada u
jednom trenutku uzmeš vlast na bilo kom nivou, ti ne radiš na tome da se
to glasačko telo promeni. Ti si dobio nove glasače, nove punoletne
građane, koji su gori nego prošli. Momci su barem devedesetih bežali od
vojske. Ovi na juriš idu u vojsku i išli bi u novi rat.
Posle onog skandala u tabloidima, vas jedno vreme nije bilo u javnosti. Da li je to bio vaš izbor?
Ja sam dosta smanjila pojavljivanje u javnosti već pre dve tri godine, odnosno od vremena kada sam bila u Azerbejdžanu.
Ovo bi se moglo nazvati vašim medijskim camebackom?
Smatram da ljudi zanemaruju Internet, pa izgube izbore. Tu se svašta
može uraditi. Veoma sam prisutna na svom Internet nalogu i sve što mogu
da kažem na Twiteru mora da stane u 140 slova. Ali, ni mediji me nešto
nisu ni zvali.
Razgovor vodila Branka Mihajlović
Radio Slobodna Evropa, 27.05.2012.