Predsjednički izbori u Srbiji završili su neočekivanim rezultatom. U periodu između dva kruga, sa svih strana se čulo kako će Tadić pobjednički privesti kraju srpski izborni maraton, odnosno da će postati predsjednik po treći put (!) ovjerivši koaliciju DS-a i SPS-a. Ipak, izbori su pokazali ono što nije trebalo biti upitno, a to je neizvjesnost i nepredvidivost izbornog proceca, unatoč usrdnom spinovanju Tadićevih medija, koji su dopirali i do Republike Srpske, iz koje ga je svakodnevno blagosiljao Milorad Dodik & RTRS.
Kao razlozi Tadićevog poraza navode se sada razne finese i nijanse među iznenađenim mainstream analitičarima što su danima trubili o Tadiću pobjedniku, a sada se pravdaju u stilu – Nikolić je bio bolji u tv duelu, demokrate su počele da slave prerano, a jedan je osvetoljubivo izrekao ono što dotiče neugodnu suštinu, spomenuvši kako razlog treba tražiti u retardiranoj ideji bijelih listića, što implicira da je ta ideja ne samo razlog, već i krivac (sic!). U javnosti Srbije se odavno vodi kampanja protiv odluke pojedinih građanskih krugova da se aktuelna politička ponuda, sa lajtmotivom manjeg i većeg zla, demontira neglasanjem za ono što se samonameće kao manje zlo. Nekolicina intelektualaca je išla čak dotle da su podržavali svaki izbor koji nije dosadašnji predsjednik (a to je u drugom krugu bio samo Nikolić) i njegova vlast, koja je uzurpirala funkciju predsjednika u demagoške svrhe, prelazeći nerijetko ustavna ovlašćenja.
Dakle, bez obzira na sve sitnice koje se spominju kao razlog Tadićevog poraza (tv duel, bahatost i sl.) suština je opravdana ljutnja srpskih birača i želja da se kazni dosadašnja vlast i predsjednik koji je njena personifikacija što je htjela da se ukaže na kupusijadi, koncertu Miroslava Ilića, pobjedi Novaka Đokovića, ali ne i ispred ogorčenih radnika, sindikata i penzionera.
Građani Srbije su mahom apstinirali, u želji da kazne vlast tako što je neće podržati ni kada je protiv nje njen navodni ideološki antipod, ušminkani politički monstrum, kako su krstili Nikolića. Apstiniranje i želja da se kazni Tadić po cijeni tzv. većeg zla, ne bi li se konačno razobličila njegova uzurpacija funkcije predsjednika, omogućili su da predsjednik postane Tomislav Nikolić, iako se protiv njega vodila prljava medijska kampanja inih analitičara što su ga proglasili gubitnikom i političkim mrtvacem. Građani su iskazali legitimni poriv za političkom promjenom, uvodeći Srbiju u novi period koji mnogi nazivaju period nestabilnosti, jer tobože za predsjednika je izabran bivši šešeljevac i ultranacionalista. No, zapravo Nikolić je već neko vrijeme konvertit, deklarirani evropejac i kosovoljubac kao i Tadić, kojem nisu bili strani nacionalistički motivi, dapače, obilato se njima koristio.
Izbor Nikolića nije nikakva suštinska, idejna i programska promjena i time ne treba plašiti region. To je samo obračun unutar Srbije, u kojoj se povećao broj onih koji žele kazniti vlast koja je demagogiju i opstanak gradila na autoritetu predsjednika koji je mogao sve obećati i ništa ne učiniti, jer ništa nije u njegovoj ovlasti. Zvuči vam poznato?
Najzad, Tadić još uvijek može biti premijer, ali tu vruću stolicu izgleda niko ne želi u Srbiji, za razliku od funkcije predsjednika, ministarskih uhljebljenja i mjesta po upravnim odborima javnih preduzeća. Činjenica da je izabran kontroverzni kandidat sumnjive biografije i bez obećavajućeg sadržaja seže do mnogo krupnijih pitanja o političkom sistemu Srbije i aktuelnom srpskom društvu, što nije stvorilo novu opoziciju zasnovanu na modernoj platformi koja se razlikuje od populističkog desničarenja devedesetih.
Tadićev poraz je lekcija vlasti u Republici Srpskoj, koja se uoči lokanih izbora bahato proglašava sigurnim pobjednikom. Posebno je ilustrativan primjer Banjaluke, gdje je SNSD ubijeđen u svoju pobjedu, ohrabren zavađenom i neučinkovitom opozicijom, koja kao da sve čini da ne pobijedi, tako da se ovo “kao” može staviti u zagradu. Ali izbori u Srbiji nas uče da su svaki izbori neizvjesni, pa i da možete pobijediti onda kada se ne nadate ili čak ne priželjkujete pobjedu. Može se dogoditi i da navijate za kandidata koji vam nije idejno blizak, jer žeđ za promjenom razlog je koji nikada ne treba zanemariti.
Možda se naši glasači na lokalnim izborima povedu porivom za promjenama i odrede ga kao osnovni kriterijum u svom izboru. Možda tako uzdrmaju svevladajući SNSD, otimajući mu bitan dio kolača. Na primjeru Srbije jasno vidimo kako je želja da se kazni vlast, makar izborom koji inače ne podržavate, nešto što bismo mogli nazvati inat&kontra glasanje, iznad predviđanja o sigurnoj pobjedi sigurnog kandidata za stabilnu budućnost obećanu medijskim spinovanjem, jer utisak iz surove realnosti je jači i važniji od bilo kakve slatkorječive medijske poruke.
Naši građani mogli bi uzdrmati vladajuću koaliciju, čijim rezultatima, sudeći po nezadovoljnom tihom mumljanju, nikako nisu zadovoljni, ako se odluče da glasaju za opoziciju, ma koliko im daleko bila, ili ako se odluče da bijelim listićem glasaju protiv svih, tj. da učine bilo šta samo da ne glasaju za dosadašnji izbor. Drugačiji izbor od trenutačnog afirmisaće barem formalno demokratsku tekovinu zvanu smjenjivost vlasti. Nešto na šta dugo čekamo u Banjaluci i cijeloj Republici Srpskoj.
Sigurno je da ćemo se susresti sa istim arsenalom ubjeđivanja kao i građani Srbije, a to su prijetnje SDS-om kao gorim izborom i opozicijom kao nesposobnom, ali ljutnja prema vladajućoj politici, njenoj demagogiji, neodgovornosti, zloupotrebi predsjedničke figure cezarizom na tadićevski način može nadjačati sve argumente kojima vas nastoje ubijediti u nekažnjavanje aktuelne vlasti zarad stabilnosti. Ne postoji razlog da ne kaznite vlast koja nastavlja sa politikom zaduživanja, kontrolisanja medija, neistraživanja korupcionaških afera, fingiranja sukoba sa Federacijom… Čak i ako vam kažu da će to sve isto raditi i iduća vlast, ne treba pristati na tu prijetnju, jer ako se afirmiše princip kažnjavanja vlasti, on može dovesti do uspostavljanja željene odgovornosti, čišćenjem političke ponude stalnim promjenama sve do nulte tačke.
Zato Tomislav Nikolić nije samo ušminkani politički monstrum kao kum Vojislava Šešelja, već ušminkani politički monstrum koji je kaznio drugog ušminkanog političkog monstruma što se kleo u mnogo ljepše lice.
Region se, uključujući Bosnu i Hercegovinu, ne treba plašiti desničarenja iz Srbije, barem ne više nego što se plašio Tadića. Najposlije, nije li Sanader više od Račana primirio međuetničke odnose u Hrvatskoj i regionu?
Uskoro nam sljeduje predstava šminkanja i kod nas, a u toj predstavi bitno je prepoznati ko se šminka na naš račun, kako bismo ga kaznili, a ne ko je tzv. manje i tzv. veće zlo, jer zlo je odavno jedno.
Od istog autora : Kako su se upoznali Banja Luka i Sarajevo