Prošli je petak bio jedan posve atipičan dan za Bosnu i Hercegovinu: u Goraždu je otvorena čitava fabrika; otvoreno je odjednom 740 novih radnih mjesta; na otvorenje fabrike došli su i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, i predsjedatelj Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda i federalni premijer Nermin Nikšić, a za njima još 80 autobusa radnika Preventa koji su – nakon obilaska novog pogona u sistemu u kojem rade – bili na koncertu Dine Merlina.
Autor ovog veselog petka, osnivač i vlasnik ASA Prevent grupacije Nijaz Hastor odlučio je da tog dana i sam odustane od svojih tipičnih navika, izbjegavanja novinara, pa je na samoj obali Drine popio kafu s nekolicinom glavnih i odgovornih urednika medija u našoj zemlji.
Fabrika je nastala za tri mjeseca uz potpunu suradnju s općinskim i kantonalnim vlastima, rekao je Hastor, ističući u više navrata spremnost lokalne zajednice da surađuje na ovom projektu. Valja ostati ozbiljan pa ne reagirati na još jednu atipičnost: zar smo zaista u tim fazama da treba isticati spremnost lokalnih vlasti da surađuju na otvaranju fabrike? Nažalost, jesmo, i to već odavno. Spremna sam ustvrditi da je i ta (ne)spremnost jedan od osnovnih razloga što je Bosna i Hercegovina danas zemlja politike umjesto ekonomije ili, kako je to plastično objasnio jedan od goraždanskih gostiju prošle sedmice u Oslobođenju: ključ razvoja drže su kantoni i entiteti. Država, naime, precizirao je Vjekoslav Bevanda – od 950 miliona KM svog budžeta, 830 miliona troši na plaće. Privreda je, dakle, u milosti i nemilosti nižih nivoa vlasti.
No, vratimo se Hastoru. “Rođen sam na sretan datum, prvog januara, na dan koji svi slave. A i godina se slaže – 1951. Moja Ustiprača nekada je bila velika željeznička raskrsnica, i moram reći da se i danas ponosim njome, prelijepim mjestima moga odrastanja i ljepotom Drine”, rekao je u jednom od rijetkih intervjua, datom Danima 2005. godine. Deset godina ranije, 1995. Hastor je osnovao svoju prvu bh. firmu. I te, 1995. bio je u Goraždu: u petak se prisjetio kako su novinari tada izvijestili – Došao Hastor, došao mir. Tada, ispričao je Hastor, nije imao ni snage ni kapaciteta za pothvat kakav je fabrika autopresvlaka namijenjenih novom golfu 7, koje se već ove sedmice počinju praviti na obalama Drine (krajem ljeta očekuju se i prvi primjerci golfova na tržištu u BiH). Od 1995. do 2012. ASA Prevent grupacija je smogla snage i danas planira nove pogone i to u Zvorniku, Srebrenici, a razgovara i sa travničkim Borcem.
Plaće su, objasnio je Adnan Smailbegović, jedan od članove uprave, negdje na gornjoj polovici prosjeka tekstilne industrije u BiH, a nisu ni na dnu prosjeka autoindustrije u BiH, jer postoje nerazjašnjene dileme da li ova grupacija pripada tekstilnoj ili autoindustriji. Samom Hastoru daleko je važnije da su plaće redovne. Nije, naravno, nikakva tajna da su plaće u cijeloj privredi BiH daleko niže od onih koje imaju budžetski korisnici, iako upravo privreda puni budžet. No, Hastor o tome nije govorio: bilo mu je daleko važnije da svojim gostima objasni kako ASA Prevent grupacija nikom ne uzima tržište, ona ga zapravo donosi u BiH jer se autopresvlake rade za poznate kupce.
Zahvaljujući toj činjenici grupacija je napravila godišnji promet od 1,2 milijarde eura, što je plasira na visoko mjesto ukupnog prometa u našoj zemlji. Dobit je svih prethodnih godina reinvestirana u nove firme, pa grupacija danas ima i svoju banku, ima i kožaru, ima i druge segmente dijelova za autoindustriju. Visočacima je Hastor toga dana razbio sve nade: Prevent čini sve da prerada kože ne bude štetna po zdravlje i u tome će istrajati redovnim kontrolama, no neugodni mirisi će ostati u Visokom. Zanimljivo i onako posve tipično domaće: u toj živopisnoj bosanskoj čaršiji, poznatoj po dobrim mesarima, Prevent prerađuje uvezenu kožu. Bilo je zainteresiranih da i koža bude domaća, čulo se, čak se i Todorić javljao, no i dalje stoji ponuda da se stočarstvo, kako domaće tako i regionalno, pogura, ali za to trebaju kapaciteti – 14.000 komada sedmično, brojka je koja primamljivo zvuči ali zahtijeva obezbijeđen plasman mesa. Za to su, pak, zainteresirani Turci. Dalo bi se tu nabrajati i planova i mogućnosti, ali…
Čini se da je suština ipak u sljedećem. Preventova fabrika u Goraždu sagrađena je na zemljištu nekadašnje Azotare. Tu je danas moderna hala od 1.500 kvadratnih metara u kojoj će ukupno raditi 820 radnika. Na tom prostoru, svojevremeno je Hastor potpisao ugovor za svoju studentsku stipendiju. I zbog toga je, valjda, vrlo siguran kada govori o dva osnovna motiva koji ga vode u svim domaćim poslovima – patriotizam i ekonomski interes. Važno bi bilo da ovoj zemlji ne manjka nijednog ni drugog, dakle ni spremnosti domaćih poslovnih ljudi da ulažu prvenstveno ovdje a bez svake je sumnje da ratom razrušena i politikom poharana BiH postaje poželjan prostor jeftine radne snage zainteresirane za goli opstanak. Tu se i osjetljiviji investitori mogu pronaći, no pritisnuti recesijom i našom političkom klimom – stranci lako odustaju. Dodamo li tome priču o domaćim arslanagićima onda trenutno shvatimo da nemamo prava ni da im zamjerimo.
No, postoji i treći faktor: dozvolit ću sebi da otvorim pitanje ekonomskog patriotizma. Toga ovdje naprosto nema. Dovoljno je da se okrenemo oko sebe, kada uđemo u prodavnicu ili odemo na pijacu i shvatimo da kupujmo domaće važi samo za mali broj entuzijasta koji vjeruju da je rogatički krompir – bez obzira na entitet u kome se uzgaja – još zdraviji od grčkog i da je hercegovački paradajz kvalitetniji od italijanskog, ako ni zbog čega drugog ono zarad bizarne istine da se nijedan trgovac ne libi da ga isiječe na svojoj tezgi. Uprkos istoj cijeni – italijanski je traženiji?! Iskreno, nema tog Francuza, akamoli te Sjenice, koji će me ubijediti da postoji bolji sir od vlašićkog niti tog trgovca ili konobara koji će mi prodati janu umjesto sarajevske vode. Ali to su samo naši izbori i sve dok ne budemo spremni da ih sami pravimo, nemamo se čemu ni nadati.
Patriotizam ima smisla tek i samo onda kada nosi markicu made in BiH. I to važi za sve – kako za nas, obične smrtnike u najobičnijim svakodnevnim kupovinama hljeba i mlijeka, tako i za političare i politike koje vode. Sve drugo je tipična BiH, kojoj tako i toliko nedostaju atipičnosti poput fabrika diljem zemlje.
Tekst preuzet iz Oslobođenja