Kremen: Reci mi, Savremene, šta je za tebe tradicija?
Savremen: Tradicija… Hm… Misliš neki običaji? Ono što se prenosi sa koljena na koljeno. Kafa i rakija. Bajram i Božić. Sarma. Otadžbina. Dolma. Izuvanje. Selimović. Glasanje. Prvo pa muško. Ćevapi. Obrezivanje. Andrić. Slava. Baklava i tako to…
Kremen: To je tradicija koju ti poštuješ, praktikuješ i pronalaziš se u njoj?
Savremen: Pa, znaš kako… I ne baš. Mislim, šta ja imam sa slavama i tim vjerskim zabludama naroda, kontaš. Jedino zbog starog i stare, dobre hrane i rakije. Pojavim se, očitam očenaš i preživim taj jedan dan. Razumiješ. Mislim, baklavu obožavam, al i to ti je samo hrana. Andrić je smarač a, pravo da ti kažem, Selimovića nisam ni čito. Ne glasam iz prinicipa. Jedino, eto, čemu sam pravo vjeran jest to izuvanje. Higijena je to.
Kremen: Dakle, te stvari i nisu tvoja tradicija?
Savremen: Kako, bolan, nisu?
Kremen: Pa izgleda da ti te stvari radiš mahinalno. Instinktivno. Više iz obzira prema nekome ili nečemu, nego prema samom običaju. Dakle, na slavi si radi oca i majke, rakije i kafe, a ne zato što si vjernik. Pa tako, iako se zbog higijene izuvaš kad ulaziš u kuću, opet nisi upućen u istoriju toga običaja. To nije tradicija koju ti proživljavaš i živiš. Jer, gledajući tako, onda i pranje zuba može da se smatra tradicijom. Stoga mislim da ta tradicija nije tvoja tradicija.
Savremen: Dobro. A šta je, onda, buraz, moja tradicija?
Kremen: Prije će biti da je tvoja tradicija pomjeranje tradicije, folklora i običaja na nivo bilo kojeg drugog događaja s unaprijed propisanim pravilima ponašanja i ugrubo utvrđenim redoslijedom poteza, a to često zna da bude opasno. Jer kad svoj prvi ispit položiš s više nego zadovoljavajućom ocjenom, pa kažeš „prvo pa muško” a ni ne znaš zašto – zapravo nemaš pojma ni da se negdje u tvojoj podsvijesti ugnijezdila preferencija muške djece. Jer se ta izreka u tvom jeziku ukorijenila zahvaljujući ideološkoj osnovi patrijarhata – a ti ni o tome nemaš pojma. A kako uopšte možeš da budeš siguran da je baš to ono što ti stvarno želiš? Na kraju krajeva, zar te ne zasljepljuje – zar te ne zaglupljuje to nepropitivanje bitnosti pola prvorođenčeta? Takav odnos prema tradiciji vodi u zabludu, jer stvara osjećaj da se radi o pukoj konvenciji, čak navici, koja se mijenja kako se mijenja društvo, nešto prirodno, praktično bogom dato.
Savremen: Ejs!
Kremen: E, vidiš, mene zbog toga zanima šta je tvoja tradicija. Tvoj običaj. Tvoje iskreno življenje nečega što ćeš ti, svjesno ili nesvjesno, prenijeti drugima.
Savremen: Aham. Znači ti, zapravo, misliš na nešto što ja poštujem kao običaj, i kontam zašto ga poštujem. Hm… Pa… Ne znam baš jel to – to, ali meni ti je moja tradicija, buraz, da ja i moj jaran kad rasturimo neki ispit odemo na koncert Dubioze ili Hladnog Piva ili Goblina, kontaš, i onda, onako pjani i nabrijani, pjevamo s njima uglas. Psujemo mater državi i vladi, politici i onim, onim pederima, i u skupštini šupcima što pošten narod svaki dan zajebavaju za plate. Prozivamo narodnjake i metalce jer nemaju pojma šta je dobra zika a, realno, i oblače se retardirano. E, a onda se ujutro probudimo mamurni i odemo u naš standardni kafić u centru, sjedimo po dva-tri sata i posmatramo sve one isprane mozgove kako se šepure glavnom džadom. Moj half pije čaj, a ja kafu. On čita Glas Srpske, a ja Dnevni Avaz. Misliš to, a?
Kremen: Baš sam o tako čemu mislio, Savremene. To je tradicija koju ti živiš, ali koju ne smatraš tradicijom zato što nije vidljivo obilježena i naslijeđena. Jer se ne prenosi pričom, a ni jasno vidljivom praksom. Nego je indirektna. Suptilno stvorena. A tako ćeš je i ti sutra suptilno prenijeti na buduća pokoljenja. I tako, možda, sve do trenutka kada će neko da je locira, ozvaniči, imenuje i pretvori u običaj. Pa čak, možda, i da je prodaje u supermarketu kao kakav nacionalni proizvod, koji i ne mora izvorno da potiče od onoga ko ga prodaje.
Savremen: Ajde, majketi, Kremene, brate, kako to može biti tradicija? Kakva ti je to tradicija? Meni to o čemu ti govoriš više zvuči kao da je tradicija neka vrsta ideologije. Koliko se ja sjećam časova sociologije, tradicija se nasljeđuje, a ideologija se stvara. I, po pravilu, mi svi djelujemo ideološki, manje-više svjesno, ili nesvjesno, ali tradiciju i običaje poštujemo svjesno birajući. Ili je obrnuto? Ma dobro, kontaš šta sam htio da kažem. I kako ti sad možeš moj odlazak na koncert i izbor novina nazvat tradicijom, kad, na primjer, moji prađed i prababa uopšte nisu slušali, recimo, Majke? Ili, kako možeš da kažeš da je ideologija i to što ja svjesno, svojom voljom i odlukom čitam Avaz. Nema to veze ni sa kakvom mojom vizijom svijeta ili političkog poretka. Eto, sviđa mi se, na primjer, način na koji oni izvještavaju. I kako ja uopšte mogu da izmislim i stvorim tradiciju nečim tako običnim kao što je prozivanje sistema i korumpiranih funkcionera?! To ti, buraz, danas svako radi, ali to nije tradicija, to ti dođe čista rekreacija – onaj taj-či, znaš ono…
Kremen: Znam. Ali, zar upravo to nije tradicija? Sad si rekao „nečim tako običnim”. Pa zar se u običaj ne pretvara baš ono što je obično, svakodnevno, ustaljeno, nepropitano, unaprijed prihvaćeno? I zar upravo to nepropitano ne stvara predrasude o svijetu, stvarima i ljudima, i vodi u zabludu u kojoj niz iskrivljenih predstava o stvarnosti postaje kamen temeljac za sve druge površne interakcije i pogrešne načine razmišljanja? Zar te ove osobine tradicije ne podsjećaju na definiciju ideologije, kao nečega što pruža naizgled neupitnu mogućnost izbora i samosvjesnog djelovanja?
Iako je tvoj stav o krsnoj slavi, u jednu ruku, dobar, zato što si uspio da iz nje izbaciš nepropitanu ideološku i mitsku osnovu i svedeš je na, naizgled, bezopasan slijed događaja; tradicija koju ti živiš i stvaraš nastaje iz tvoje ideološki iskrivljene slike o sopstvenom političkom djelovanju.
Savremen: Stani malo, čovice. To ti meni sad pričaš, ako te kapiram, da ne treba da se o svojim bajramima i božićima i slavama i šta se već sve tu ne nareda, uredno držimo onoga ko smije, a ko ne smije da lomi česnicu, da sve žene ima da budu na jednoj, a muškarci na drugoj strani; nego treba da se zapitamo odakle nam to sve uopšte i kakve to veze ima s vjerom? Misliš da bismo onda prestali uzimati tradiciju zdravo za gotovo pa bismo vidjeli u čemu je fazon, zašto radimo to što radimo. Kapim, kapim. Ali, i dalje ne kontam kako je to što ti nazivaš ‘mojom tradicijom’ – tradicija?!
Kremen: Evo ovako. Kako ja to vidim, ti si uvučen u ideologiju koja stvara tradiciju izmještenog bunta. A ta ideologija nastaje iz neprekidne tradicije odvajanja ili, možda je bolje da kažem – razdvajanja. Iz tradicije klasifikovanja. A potom razjedinjavanja tih klasifikacijskih oblasti. Iz tradicije koja seže još iz školskih dana kada su nas (na)učili da istorija nema nikakve veze sa književnošću, ni književnost sa likovnim, ni likovno sa muzičkim, pa tako sve do tvog odlaska na Dubiozu, prozivanja metalaca i, onda, čitanja Avaza ili Glasa Srpske.
Zapravo su oni stvorili tradiciju klasifikovanja da bi proizveli našu tradiciju površnog razmatranja, sveopšteg nepovezivanja, a jedan moj prijatelj će reći ‘pogrešnog povezivanja’. Naime, muzika i riječi prestaju onog trenutka kada skineš slušalice. Predstava se završava kada po izlasku iz pozorišta prokomentarišeš noge glavne glumice. Dnevnik kada počne film. Film kada puste reklame. A čas ili ispit iz demokratije čim te oni isti klasifikatori konačno ocijene. Dakle, ti sutra odeš na biro, skineš slušalice, i nakon što ti sve bude jasno već iz pogleda čiče iza šaltera, odlazeći bijesan možda se sjetiš Dubioze i sebi u njedra prošapućeš – „Ovo je najbolji sistem što može bit’. ” I tu se sve završava.
A taj izmješteni bunt – to je tvoja tradicija. Taj bunt je već tradicionalno predodređen na djelovanje u određenim okvirima, na određenom mjestu, u određeno vrijeme. Ta tradicija razdvaja tebe od rokera i metalca, metalca od pankera i narodnjaka, narodnjaka od rejvera i grandžera, a onda vas pusti da, poduprijeti „sasvim logičnim razlozima”, svoju socijalnom nepravdom izazvanu agresiju kanališete ne prema istinskom izvoru svog nezadovoljstva, već ponajprije jedan prema drugom. Pa vas vrati da mirno čekate u redu na birou, tapšete se po ramenu i međusobno tješite Dubiozom: „Šuti i trpi”.
Savremen: Ti, znači, govoriš da sam ja, kao, u zabludi? Jer mislim da odlaskom na koncert djelujem na sistem, a u stvari sam sistemski predodređen da tako djelujem? Da se, na kraju krajeva, moj bunt ispoljava tamo gdje najmanje škodi sistemu? Hm… A samim tim je već ugušen… Jao, brate, al njaške. Ko neki filozof, majke mi.
Kremen: Daleko bilo. Ja čak mislim da filozofi indirektno doprinose održavanju te tradicije, kao i svi ostali humanisti, umjetnici i naučnici. Mada smatram da ovi posljednji zaslužuju blaže kritike zbog prirode svoga poziva. Kako ja to vidim, Savremene, današnji humanisti su antihumanisti. Oni su najbeskorisnija vrsta intelektualaca jer poznaju većinu niti koje vežu teorije i prakse, imaju legitimitet i moć i tu su da bi stvarali i uvodili novine, a opet održavaju status kvo. Zapravo, tvoja tradicija je i njihova tradicija jer je i njihovo djelovanje na sličan način izmješteno, samo što izmještenost njihovog bunta proizilazi iz nešto komplikovanijih preduslova.
Savremen: Ajde! E, baš me zanima kakvi su to tipovi. Kao, oni mogu, a ne znaju da mogu. Samo nemoj, matere ti, da na kraju i ja ispadnem filozof.
Kremen: Evo, ja ću da izdvojim tri najčešća tipa koja smatram najbitnijim i najkritičnijim. Prvi su oni humanisti koji nastavljaju elitističku tradiciju izolacije humanističkih nauka od svakodnevice, usmjeravajući svoj uticaj ka metaultragigamegateoretisanju i stvaranju, i uopšte se ne osvrću na politiku i društvo. Prosto rečeno, njima je bitnije da polemišu o tome da li je Kant izgubio nevinost iz ljubavi ili u bordelu, i da li je Mona Lisa imala silikone ili ne, nego da svoju vještinu i mogućnosti usmjere ka sferi šireg društvenog uticaja i svoje znanje primijene boreći se za promjene barem u obrazovnom sistemu.
Drugi su oni koji žele i pokušavaju da nam pomognu, jer biti umjetnik i filozof, reći će jedan od mojih profesora, oduvijek je značilo buditi se, buditi i sebe i druge. Ali oni ne uspijevaju da nas probude jer svoj bunt ispoljavaju kroz nedovoljno efektne, dostupne i zastupljene medije. Kistovi i olovke su im prekratki. Oni djeluju, ali su u zabludi kad misle da dotiču politiku i šire društvene slojeve. Zapravo, oni samo zabavljaju većinom pasivnu srednju i višu klasu. Izložbe, koncerti, pozorišta i tekstovi njihov su jedini način odbrane javnog prostora, a dobro znamo da živimo u vremenu u kojem olovka sigurno nije niti jača niti duža od mača.
A tek treći! Treći su najgori. Naime, oni su uljuljkani u svojim profesorskim ili nekim drugim foteljama ili tronošcima u sferi visoke kulture. Imaju najviše iskustva i akademskog integriteta, a ipak im ne pada na pamet da se pridignu i usprotive bilo čemu što bi moglo da ugrozi njihov mali ružičasti svijet u kojem caruje drugarstvo. Drugarstvo između pozicije i sistema, gdje pozicija uslovima egzistencije nadjačava uvjerenja, a sistem klimavošću pozicije osigurava njihov muk.
Tako i njihov uticaj i energija, na sličan način kao i tvoji, bivaju izmješteni, neproduktivni i društveno nekorisni. Međutim, njihova odgovornost je utoliko veća što, iako znaju kako funkcionišu moć, ideologije i sistemi, ne čine mnogo da na tu praksu pozitivno utiču, zajednički.
Savremen: Vidiš, majku mu, Kremene, nisam o tom tako razmišljo. Zanimljivo. Dakle, dok se mi omamljeni kobeljamo u živom blatu, neki od njih sjede na ivici bare, okrenuli nam đale i kontaju zašto mjesec ne padne na zemlju. Drugi žele, pokušavaju i kontaju da nam pomažu, ali ne mogu da nas dohvate. A ove treće, ove pozicionere, baš boli uvo, iako su u najgotivnijoj poziciji da natjeraju one koji imaju dovoljno dugačke ruke da nešto urade.
Kremen: Lijepo rečeno, Savro!
Savremen: Hm… Znači, Kremene, ti govoriš da je moje, što bi rekli, reda radi poštovanje tradicije i običaja, opasno u istoj mjeri kao i da sam sad u toj nekoj idelogiji, kako se to kaže…
Kremen: Da si bačen u već osmišljen ideološki izbor i ne propituješ prirodu svog djelovanja.
Savremen: E to, to. Bačen u taj izbor, baš tako, i takav bačen i ubačen ja sam, po tebi, izgleda, najbliži ovoj tvojoj drugoj grupi humanista, pošto mislim da utičem i šaljem udarce, a zapravo udaram glavom u zid.
Kremen: Upravo tako, Savremene! I onda će ti se, naposlijetku, od silnog lupanja zamantati, pa ćeš ili početi da haluciniraš ili se stropoštati u foteljicu, vremenom toliko suženu da više nećeš ni moći ustati iz nje.
Savremen: Vidiš ti to. Čekaj sad, sad sam i ja nešto pohvatao – sve ti je to do znanja!
Kremen: Znanja?
Savremen: Da, da, znanje, znanje je problemčina! Ti, zapravo, govoriš da su nas svašta nešto naučili, ali to znanja što imamo – ne koristimo na pravi način. Imamo dijelove vitraža, al se ne trudimo da ih povežemo jer kontamo da ti dijelovi ne mogu da stoje jedan do drugog ako su različitih boja. I tu nam izmiče, kao pijesak kroz prste, sva ljepota i moć znanja i misli. Uh! Čuj ti mene, prosto da se prepadneš!
Kremen: Vidiš kako može, samo nastavi.
Savremen: A, opet, ovi akademci znaju kako da sastave vitraž, ali potom stanu i blenu u njega. Parališe ih ljepota, šta li. Moćna je to stvarčica. Znači, ja treba da ga sastavim – ali onda ga oni opet razbiju ili bar rastave? Svaki komadić opet na svoju stranu?
Kremen: Tako nekako.
Savremen: I šta ću ja onda? Da opet sastavljam?!
Kremen: Otprilike. Šta bi se drugo moglo učiniti, osim da pustiš da ti se serviraju tradicije koje će olakšati manipulisanje ljudima i samo prividno jačanje individue.
Savremen: Pa da, brate Kremene, sad mi je sve puklo pred očima! Poenta je u tome da svaka tradicija na početku nastaje tako što se na neki svakodnevni običaj nakalemi osmišljen, nerealni mit. Ili se na osnovu mita osmisli običajni ritual. Ali naše djelovanje kroz slijepo slijeđenje tih osmišljenih tradicija može biti pravo zajebano. Znači, tradicije koje djeluju kao i ideologije, savijajući nam leće kroz koje gledamo u svijet. I onda odrađujemo stvari onako mahinalno, ko da tako treba. Fakat…
Kremen: Fakat, upravo. I to uopšte nije kraj. Kad umjesto cijelog vitraža pred sobom vidiš samo komadiće, teže pronikneš u namjere manipulatora i teže reaguješ. Postaješ materijal podatan za oblikovanje. Neosviještenom tebi se sve ponuđeno čini prihvatljivim, i ništa ne pitaš, ni sebe ni druge. I tako je, u nekom momentu, tradicija bazirana na nekoliko velikih običaja bila dovoljna da sljedbenike tih tradicija ujedini, a sljedbenike drugačijih suprotstavi.
Savremen: Vidi ti to! Prvo su sistemski šupci stvorili tradiciju koja proizvodi sve više oblasti znanja i djelovanja, ali ih razjedinjava tako da mi zapravo na kraju ništa više ne znamo… a onda su nam – kroz običaje – pojeftino ponudili nekakvo zajedništvo, pa tim zajedništvom pravdaju kriminal, ratove i šta već ne. Eto ti sad! E da znaš, ima odmah da javim staroj da više ne jedem baklave i ne ločem rakiju na slavi! Kad si me ovako lijepo poučio, lijepi moj Kremene, ja ću ovako osviješten udarati po baklavama i rakiji samo mimo praznika! Odoh odmah… kad bolje razmislim, neće mene više niko manipulisati, ja sam ti… čovjek-vitraž!
Tekst preuzet sa Pulsa demokratije