U televizijskom duelu kandidata za predsjednika Srbije, Borisa Tadića i Tomislava Nikolića, predsjednički kandidati su govorili o osam tema koje su ključne za budućnost Srbije. Te teme su: vizija i budućnost Srbije, spoljna politika i odnosi u regionu, Kosovo i Metohija, ekonomija, investicije i problem nezaposlenosti, razvoj institucija, borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, odbrana i sigurnost, socijalna politika, obrazovanje i mladi i evropske integracije.
Predsjednički kandidati su u ovom duelu pokazali svoje političke stavove i namjere, ali i nivo političke pismenosti i kulture javnog nastupa, te vještine verbalne i neverbalne komunikacije.
Boris Tadić je odlično počeo svoje izlaganje, a sličan nastup je imao i u nastavku duela. Smireno je replicirao sagovorniku, bez dizanje tona, ali s ozbiljnim i samouvjerenim stavom. Govorio je tečno, razgovjetno i razumljivo, iako primoran da brzo govori davao je izvrsne odgovore koji su bili potkrijepljeni argumentima i nije gubio misao.
Ispred sebe je imao bilješke, što upućuje na pripremljenost i pridavanje velike važnosti duelu, te je odgovore davao „kao iz rukava“. Svog sagovornika je argumentirano upozorio na nedosljednost u izjavama i postupcima što je u njemu probudilo sarkazam i povišen ton, nakon čega ga je Tadić zamolio da poštuju lijepe manire i kodekse javne komunikacije te da studio nije arena i da nema potrebe za podizanjem tona i borbom pojedinaca, nego mišljenja.
Dok se obraćao Nikoliću držao je podignutu glavu sa isturenom bradom što signalizira superiornost i neustrašivost. Ukoliko je riječ o žestokoj raspravi kao što je bila ova, podizanje brade upućuje na snagu onoga ko je isturio.
Imao je dobar kontakt očima, suparnika je gledao direktno i oštro, što je odlično u ovakvim situacijama, jer činjenicom da nije skretao pogled ni u jednom trenutku pokazao je neustrašivost i sigurnost u ono što govori. Prečesto je skidao i stavljao naočale, što bi se moglo okarakterisati kao gest nervoze, međutim, u ovom slučaju moglo se primjetiti da je Tadić stavljao naočale kada bi gledao u bilješke, a skidao ih kada bi gledao prema protivkandidatu i kameri. PR stučnjaci svojim kandidatima često kažu: „Skidajte naočale dok govorite i vraćajte ih nazad da biste slušali“ , to vam pomaže da kontrolišete razgovor i da opustite sagovornika. Moglo se primjetiti da je u trenucima dok se nije obraćao sagovorniku, gledao direktno u kameru. Rijetko je treptao, a to je znak iskrenosti. Kada ljudi pokušavaju da sakriju istinu, nesigurnost, neznanje ili nervozu pojačano trepću, što je nesvjestan pokušaj mozga da nas „skloni s očiju“ onoga ko nas posmatra.
U posljednjim minutama koje je dobio da pošalje poruku javnosti pokazao je političku pismenost i profesionalizam te ih nije iskoristio, kao njegov protivnik, za blaćenje protivkandidata, nego je mirno pozvao ljude da izađu na izbore i poručio im da će sve učiniti da Srbija napreduje u svakom smislu.
Njegov protivkandidat, Tomislav Nikolić, nije pokazao zavidan nivo govorništva i vještinu javnog nastupa. Odgovori su mu često bili prožeti sarkazmom i ironijom. Podsmjehivao se riječima sagovornika, podizao ton dok govori, te je taj ton poprimao notu prijetećeg. Iskrivljenim osmijehom, koji može jedino da se izvede namjerno, slao je upravo poruku sarkazma. Lice se u prikrivanju nesigurnosti i neugodnosti koristi više od ostalih dijelova tijela, da bismo zavarali sagovornika koristimo se osmijesima i migovima, a naše lice pokazuje naše stavove i emocije, čega mi uglavnom nismo svjesni. U jednom tenutku je podignuo kažiprst i okrenuo ga prema sagovorniku kao da mu prijeti. Upravo taj potez je jedan od najgorih gestova koji možemo uputiti sagovorniku, time mu poručujemo da ga ne poštujemo i da imamo potrebu za njegovim uništenjem.
Tadića nije gledao u oči, nego je lutao pogledom po studiju, te bi desnom rukom pokazivao na Tadića kada govori o njemu. Gledaoci su mogli steći dojam da ima neku vrstu „gađenja“ prema sagovorniku. U jednoj minuti je više od 20 puta digao ruku pokazujući na Tadića kao da je ovaj jako udaljen od njega. Kada neko šeta pogledom naokolo ili izbjegava da nas gleda u oči dok nam se obraća, naše povjerenje u njegov kredibilitet opada. Pogotovo na ekranu, to djeluje prevrtljivo, podmuklo i popularnost takvim kandidatima opada.
Verbalno se ponavljao, u pojedinim trenucima djelovao je nesigurno jer nije imao argumente te je upotrebljavao taktiku „napad je najbolja odbrana“. Vrijeđao je Tadića, čak je u jednom trenutku za Tadića rekao „On priča“ što je neprimjeren izraz za takvu vrstu debate.
Prema sagovorniku se odnosio bahato i agresivno, tijelom se okrećući prema njemu, ali ne i poglednom. Mogao se steći dojam da je nepouzdan i ciljno dezorijentisan.
U završnom obraćanju je napravio snužden pogled koji nije djelovao iskreno i fokusirao se na blaćenje Tadića, umjesto da istakne svoje prednosti u odnosa na njega.
U ovom duelu moglo se vidjeti da je Tadić mnogo više uložio u javni nastup, te da se bolje pripremio za „okršaj“ s Nikolićem. Ideje i stavovi političara se često bolje prenesu putem neverbalnog dijela komunikacije, odnosa sa sagovornikom, snalaženja u prostoru, nego riječima. To je upravo ono u čemu je Tadić prednjačio u ovom duelu i nadmašio Nikolića.