Ozren Kebo: Ja sam mućk’o kolu. Šta ćemo sad?

Pročitali smo desetine tekstova o dobrom bosanskom i vrijednom hercegovačkom čovjeku. Ali ne postoji kritički ogled u kojem bi pisalo da je taj dobričina & vrednica tek jedan mali, plačljivi miš

Ne zna se šta je gore – biti kukavica pa zbog silnih strahova pustiti da život proleti kraj nas, ili biti odvažni mačor pa sebi na leđa natovariti hiljadu belaja, sve jedan gori od drugog. Hrabri ljudi, kada zađu u godine, uglavnom s kajanjem ustanove da su bili tuđe bitke, vodili tuđe ratove i da su dizali glavu tamo gdje je drugi unaprijed, s radošću i poniznošću spuštaju.

Općeg dobra nema bez individualnih žrtava. Ali ko će biti taj dragovoljac koji će zaplatiti za opće dobro? Ja garant neću, najčešći je odgovor koji se može čuti. Vrhunac naše narodne pameti sažet je u onoj nesnosnoj pošalici U se, na se i poda se: njen filozofski potencijal obesmišljen je onda kada se shvatilo da su u se ina se nestali nasilnim (rat, pljačka, privatizacija,), a poda se logičkim putem (gdje nema u se i na se, nikom nije ni do poda se).

U demokratskom društvu kakvo je po definiciji naše, gdje svako smije u sebi pomisliti sve ono što ne smije naglas reći, neustrašivost kao da je izgubila društvenu vrijednost. Demokratija i hrabrost nekako bi trebale da idu jedna uz drugu, ali iz nekog neobjašnjivog razloga nije tako. Bivši samoupravljači i dalje biraju šutnju, tačnije – šutnju i trpnju, kao najprofitabilnije forme opstanka. U zemlji u kojoj svaki novi dan pruža i nove povode za pobunu, ne buni se niko. Ljudi ne primaju platu po pet, sedam godina, ali šute. Zašto, ne zna se. Snijeg zatrpa gradove, svi kukaju kako im turski bataljon čisti snijeg, ali da neko odvažan – jer za to u ovako lijenom, inertnom i neinventivnom društvu zaista treba odvažnosti – uzme lopatu i pridruži se vrijednim Turcima, e takvu reportažu nismo čitali.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Vi krenite s revolucijom, ja ću već nekako da vas stignem. Takva je otprilike spremnost našeg svijeta da mijenja postojeće stanje. Tako da to nesnosno stanje postoji li postoji, a naš radni ljud i građanin ni mukajet. Dok je bio živ, Savez komunista sebe je samoproglasio društvenom avangardom, ali činjenica je da nigdje nije bilo više kukavičluka kao u partiji. Mjera njihove plašljivosti bila je sadržana u strahu od promjena. Slično je i danas. Ne postoji na svijetu država kojoj je potrebniji remont od ove naše, ali isto tako ne postoji ni država koja se manje mijenja od nje. Strah od promjena ovdje je najjača kolektivna emocija.

Ali, nuto đavla, društveni angažman i politička neustrašivost nisu jedine forme hrabrosti. Stari su karatisti imali običaj reći da naš najveći neprijatelj nije onaj prekoputa nas, onaj koji nam radi o glavi (u njihovom tumačenju, on nam je najbolji saveznik, jer nas nagoni da pružimo maksimum i mobiliziramo sve svoje kapacitete), nego smo naš najveći neprijatelj – mi sami, s teretom sopstvenih kukavičluka, nedoumica, nedostatka ideja. Prekrasan dokumentarni film prije nekoliko večeri prikazan je na kanalu Travel. Reporteri ove televizije zabasali su u neko prašumsko pleme (naravno, film smo gledali od pola, pojma nemamo ni o kojem je kontinentu riječ) čiji pripadnici naglas razmišljaju o životu. Jedan mladi urođenik sve što treba sažeo je u dvije rečenice. Kaže, mi nemamo dovoljno ideja. Kada bismo imali više ideja, naš život bio bi lakši.

Ne treba uvijek i u svemu tražiti nasilne paralele, ali ova se baš namjestila. I ovo malo ideja što imamo ništa ne vrijedi. Pogledajmo samo kako funkcionira naš sleng. Taj ulični govor, koji bi trebao biti esencija života, često je u najoštrijem sukobu s istim tim životom. Recimo, slengovski izraz za onog ko je hrabar je da – praštajte, mi samo citiramo narodnog filozofa – ima muda. Ali taj organ s mudima oličenje je kukavičluka, funkcionira samo kad mu je sve potaman, a čim naiđe i najmanji problem, povlači se u sebe i prestaje s oficijelnim aktivnostima. Suprotno tome, kad je neko plašljiv, sleng za njega kaže da je – opet oprostite – prava pička. A u stvarnosti, riječ je o jednom od najhrabrijih organa iz čovjekovog korpusa, divnom i neustrašivom, koji uprkos nezamislivim bolovima na svijet donosi novi život. Muda bi se raspala od straha da moraju pretrpjeti takve bolove.

Pročitali smo desetine dirljivih napisa o dobrom bosanskom i vrijednom hercegovačkom čovjeku. Ali nigdje ne nabasasmo na kakav kritičan tekst u kojem bi crno na bijelo pisalo da je isti taj dobričina & vrednica tek jedan mali, plačljivi i plašljivi miš koji nema ni minimum društvene odgovornosti i individualne smjelosti. Precizan seljački rad iz oblasti hrabrosti ne stanuje ovdje. Ne mislimo pritom na lažnu hrabrost koju nameću mediji. Mislimo na onu autentičnu životnu hrabrost, koja pred iskušenja stavlja sve čovjekove kapacitete. Recimo – evo jednog lijepog primjera kojeg će svi uvažiti i kojem svako razuman mora priznati utemeljenost – to je kao kad Chuck Norris goloruk izađe pred dvanaest do zuba naoružanih neprijatelja, hladno odmjeri svakog od njih i, ama baš ničeg se ne plašeći, zareži:

– Ja sam mućk’o kolu. Šta ćemo sad?

Chuck Norris, neustrašiv i odlučan, prava pravcata (oprostite po sto puta) pička.

Preuzeto iz Gracije

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije