Prije nekog vremena zaustavila sam se u prestižnoj trgovini delikatesama na Manhattanu kako bih kupila malo sira za svečanu večeru. Tamo su se nalazile nepregledne police klasičnih sireva, savršeno dozreli sirevi – mekani, plavi, tvrdi nizozemski, mrvičast engleski, vrhunski francuski – svi su podjednako plijenili moju pozornost i vabili novčanik. Izbor je bio težak.
Isprva me obuzeo poriv štreberice: počela sam proučavati etikete. Ako je moja prva pogreška bila ulazak u tu trgovinu bez precizne ideje kakav sir točno želim kupiti, taj štreberski stav bila je druga pogreška jer je retorika na ambalaži otežala vrtoglavu obilatost izbora. Po čemu se neki sir razlikuje od stotine drugih koji ga okružuju? Svaki od njih istančano i osjetilno mamio je svojim odlikama. Postala sam zbunjena i omamljena, a to nije bilo samo od mirisa camemberta. Najčudnije od svega jest činjenica da sam se ubrzo – umjesto ljutnje zbog nepotrebne brige oko izbora prikladnog sira (u tom trenutku bila bih zadovoljna kategorijama “topljiv” ili “dobro pristaje na tost” u suprotnosti sa “sladunjavim” i “dimljenim” varijantama koje su me mamile) – naljutila na sebe zbog vlastite neodlučnosti. Kako su se samo zvali svi oni sjajni sirevi koje sam prije kušala? Što sam uopće naučila za boravka u Francuskoj?
Treću pogrešku toga dana napravila sam obrativši se za pomoć osobi zaduženoj za odjel sa sirevima. Besprijekorno uredan, u uniformi s pregačom, čovjek s rukama ponosno prekriženima na leđima djelovao je kao iskusni znalac. Veoma rado preuzeo je ulogu autoriteta, ali unatoč tome nešto mi je iznutra govorilo da mu je prava namjera riješiti se nekih skupih sireva koje nije mogao prodati. Zbunjenost je tada prerasla u sumnju i gnjev. Na kraju nisam poslušala njegove savjete i, oduprijevši se sirenskom zovu brieja i cheddara, nasumce sam odabrala pet sireva na temelju dobrog izgleda ili zanimljivih imena.
To je pomalo malograđanska sličica iz života, ali dobro ilustrira neke razloge zbog kojih preveliki izbor može povećati našu tjeskobu i osjećaj nedostojnosti. Italo Calvino pisao je o sličnom iskustvu. Protagonist njegova romana gospodin Palomar posjetio je parišku “fromagerie” i vjerno dočarao kako veliki izbor djeluje na junaka kao egzistencijalna dvojba:
“Palomarov se duh kolebao između suprotstavljenih potreba: jednom koja smjera cjelovitom, iscrpljivom znanju koju je moguće zadovoljiti jedino iskušavanjem svih varijanti, te drugom koja smjera ka apsolutnom izboru, identificiranju sira koji je samo njegov, sira koji nedvojbeno postoji čak i ako ga on ne može prepoznati (ako se ne može u njemu prepoznati).
Preplavljen muzejskim iskustvom i enciklopedijskim znanjem koje se razabire pred golemim količinama sira, gospodin Palomar prvo pokušava zapisati imena nepoznatih sireva za koje se nada da će ih zapamtiti u budućnosti; ali na kraju kad napokon odabere, njegov je izbor posve običan:
Razrađen i gurmanski poredak koji je imao u mislima trenutno mu je ispario iz glave; počeo je zamuckivati i zaustavio se na najočitijem, najbanalnijem, najviše reklamiranom, kao da su automati masovne kulture čekali samo ovaj njegov trenutak neizvjesnosti da bi ga ponovno preuzeli pod svoje skute.”
Za Calvinov je lik predodžba o priči koju svaki sir nosi sa sobom, činjenici da “svaka vrsta sira nastaje iz pašnjaka koji je drugačije zelen i pod drugačijim nebom”, naprosto presnažna. Njegov konačni izbor običnog sira stoga je svojevrsna gesta zatvaranja enciklopedije jer je u njoj naprosto previše informacija. Najoglašavaniji sir donosi utjehu jer uklanja neizvjesnost otkrivanja nečeg novog.
Nakon što sam se i sama suočila s iskušenjem na odjelu za sireve, nisam iskusila tjeskobu zbog “drukčije zelene boje” i “drukčijeg neba” iza kojeg nastaje određeni sir, nego sam prije svega propitivala vlastitu želju u očima želje drugih. Prvo, proganjalo me pitanje kako će drugi reagirati na moj izbor. Nastojala sam zamisliti kakve bi sireve moji prijatelji voljeli i kakvom bih ih neobičnom vrstom sira mogla iznenaditi; osim toga osjećala sam se nelagodno zbog arogantnosti s kojom me promatrao čovjek za pultom, koji je očito uživao u mojem pomanjkanju znanja u području u kojem je on stručnjak. Drugo, osjećala sam tjeskobu zbog percepcije sebe same – bila sam ljuta jer nisam bila dobro educirana potrošačica. Kad je sve već bilo iza mene, napokon sam shvatila tjeskobu o kojoj mi je pričao prijatelj, poznati profesor prava, koju je osjetio kad je trebao odabrati vino u restoranu. Priznao je da se bojao da će drugi ismijati njegov izbor. Zbog te tjeskobe on obično naručuje vrlo skupo vino i na kraju večere inzistira da ga sam plati.
Upitate li ljude što je to toliko traumatično u izboru, najčešće ćete dobiti ove odgovore:
– htjeli bi da njihov izbor bude idealan (primjerice zato stalno mijenjaju telefonskog operatera)
– pitaju se što će drugi misliti o njihovu izboru i kakav bi izbor drugi mogli načiniti
– imaju dojam da nitko ne kontrolira društvo kao cjelinu (na primjer pitaju se žele li doista sami odabrati opskrbljivača električnom energijom i istodobno treba li to biti stvar individualnog izbora)
– boje se da zapravo ne izabiru slobodno (sumnjajući da drugi ljudi ili kompanije već unaprijed “biraju” za njih marketinškim strategijama).
U posljednjih nekoliko godina brojne knjige i tekstovi o sreći postavljali su pitanje zašto obilje izbora u razvijenim kapitalističkim društvima ne proizvodi zadovoljstvo i zašto bogatstvo ljude ne čini sretnijima. Iako su argumenti koji se ondje rabe uvelike kritični prema postojećem sustavu, oni ipak pristaju uz temeljno društveno uvjerenje da bi naši primarni ciljevi trebali biti sreća i samoispunjenje.
Kapitalizam se pak razvija i cvjeta ne obazirući se na ta dva cilja. Kanadski pisac Will Ferguson u romanu Happiness (“Sreća”) poigrava se s tom idejom pokušavajući zamisliti što bi se dogodilo ako bi ljudi na Zapadu uistinu postali apsolutno sretni.
Opisuje društvo u kojem su ljudi opsjednuti priručnikom za samopomoć koji pruža pravi i jednostavan put k ispunjenju. Ta se knjižica širi poput virusa. Svi koji je pročitaju odmah napuste svoj dotadašnji način života, počnu se jednostavnije odijevati, prestanu kupovati šminku, odustanu od plastičnih operacija, ispišu se iz teretane, odreknu se automobila i daju otkaz na poslu. Na vratima svih ureda stoji identična poruka: “Otišao u ribolov!” Takvi ponovno probuđeni ljudi pršte od sreće – u tjelesnom smislu mnogo su opušteniji, neprestano su nasmijani, pokreti su im lagani i radosni, isijavaju vedrinom i spokojem. No nakon što masa postane doista sretna, kapitalizam je uzdrman do temelja. Industrijski pogoni počnu se urušavati poput domina. Duboko zabrinuti, izdavači priručnika za samopomoć odluče zbog dioničara i velikih svjetskih kapitalista stati na kraj tom trenutku sreće. Uskoro počinje potraga za autorom knjige te se otkriva da pisac nije indijski guru kao što stoji na naslovnici knjige, nego stari samotnjak koji živi u naselju s kamp-kućicama. Otkriva se da je napisao knjigu nakon što je doznao da boluje od raka te je njezinom prodajom želio zaraditi novac koji bi ostavio unuku.
U tu je svrhu naprosto skrpao nekoliko glavnih ideja koje se nalaze u već postojećim priručnicima za samopomoć. Priča završava kad izdavač kazuje starcu da je njegova knjiga donijela mnogo više štete nego koristi napretku društva i potiče ga da napiše novu knjigu o tome kako biti nesretan, kako bi kapitalizam ponovno mogao procvasti.
Renata Salecl (Slovenj Gradec, 1962.). Gostujuća profesorica na London
School of Economics i istraživačica pri Institutu za kriminologiju na
Pravnom fakultetu u Ljubljani. Studirala je filozofiju i doktorirala
sociologiju, a 80-ih godina aktivna je u znamenitoj Ljubljanskoj školi
psihoanalize. Godine 2010. proglašena je „slovenskom znanstvenicom
godine“, a u prosincu iste godine Delo je proglašava „slovenskom osobom
godine“. U ožujku 2011. proglašena je najuspješnijom ženom u Sloveniji.
Među knjigama koje je objavila ističu se The Spoils of Freedom:
Psychoanalysis and Feminism after the Fall of Socialism, (Per)versions
of Love and Hate i On Anxiety.
Tekst podijeljen javnosti na T portalu