Jedna od najpoznatijih junakinja srpske književnosti, Sremčeva „Zona Zamfirova“, krajem ovog meseca pojaviće se i u mjuzikl verziji: posle mnogih dramskih predstava, istoimenog filma Zdravka Šotre (koji je ne tako davno „tukao“ sve rekorde gledanosti), gledaćemo je u Pozorištu na Terazijama u rediteljskoj postavci Kokana Mladenovića.
Lepa Zone je Ivana Popović, a vragolasto „kuče u čakšire“ – Ivan Bosiljčić. Na matičnoj sceni, popularni glumac poslednji put premijerno je viđen u ulozi Don Jera („Glorija“), potom i u Šotrinoj seriji „Nepobedivo srce“, a u bioskopima se uveliko prikazuje „Šešir profesora Vujića“, u kome mu je pripala uloga profesora Stevana Mokranjca… U međuvremenu, stigao je da se „premijerno“ pokaže i u jednoj, sasvim osobenoj ulozi: oca, sad već tromesečne Nine. Njoj posvećuje svaki slobodan trenutak, ali dok traju probe u punoj je koncentraciji pripremajući se za novi pozorišni zadatak.
Za Maneta, tetka Doka kaže „gusarin pustahija, meraklija“. Uz to gusarsko, Mane će pokazati i ono, već poznato avanturističko, smelo i odvažno. Ide do ivice smrti, ne bi li ostvario što mu srce nalaže. U Kokanovoj postavci sve je još naglašenije u odnosu na prethodne interpretacije Sremčevog dela, pa je i razlika među staležima kao u našem vremenu – nepremostiva. I to je najveća prepreka za ljubav dvoje mladih. Dok Zamfirovi sve u životu rade vođeni novcem i razumom, Mane sledi samo svoje srce.
Po tome je sličan drugom vašem junaku, Lojku Zobaru u mjuziklu „Cigani lete u nebo“?
Reč je o sličnim temperamentima, obojica imaju tu uzavrelu južnjačku krv. Mane je najveći avanturista od svih likova koje sam do sada igrao i to na relaciji život – smrt. Za razliku od Zobara spreman je na sve, ne iz strasti već iz šekspirovske ljubavi. Poput Romea i Julije, Mane i Zona posle prvog susreta nepogrešivo znaju da su jedno za drugo. Nasuprot mom liku je Manulać, suparnik koji dolazi iz Evrope, Beča, protagonista snage novca, interesa i pohlepe. Zona je između te dve vatre: Manulaća koji može da joj spali dušu, i Maneta – čiji plamen gori ali ne sagoreva. Razlika je jasna.
Po čemu se ovaj „avanturista“ razlikuje od vaših dosadašnjih likova, uglavnom romantičnih heroja?
U Sremčevom delu on je nosilac novog vremena, mali privrednik pred kojim je budućnost. Na drugoj strani su Zamfirovi, oličenje tradicije i patrijarhalnosti. U našoj predstavi stvari su obrnute. Manetovi imaju i dušu, i šarm, i moral, dok su „čorbadžije“ i Manulać predstavnici novog doba, moći i kapitala. Dakle, u ovoj verziji novo vreme nije neizostavno i bolje vreme… Predstava se radi po Sremčevim motivima, mada je mnogo toga izmenjeno. Tako će Zamfirovi podsetiti na današnju „višu“ klasu koja govori „čist“ književni jezik, ali s primesama stranih reči. Čuvar starog jezika i svih vrednosti, sam je narod. Nije ni čudo što će na polovini predstave izbiti svojevrsna revolucija potlačenih, koji će želeti da tu „višu“ klasu izvrgnu ruglu i podsmehu. I uspeće u tome.
Ko su naše današnje „čorbadžije“?
Tajkuni i novi bogataši. Nasuprot njima su ljudi poput Maneta: vredne i čestite zanatlije koje pokušavaju da žive od svog rada, ne pokušavajući da steknu kapital preko noći.
Muziku je uradio Marko Grubić Gru?
U predstavi postoje tradicionalni motivi i melodije koje podsećaju na savremene svetske kompozicije, ali muzika je u svakom pogledu sveža i nova. Songovi i ceo mjuzikl dovoljno će biti bliski svakoj zemlji i sredini koja prepoznaje šarm Orjenta, a radnja bi mogla da se odvija i u jednom Bagdadu, Istanbulu ili Kairu. Najbitnije je da muzika proizilazi iz dešavanja na sceni i karaktera, što i omogućuje „Zoni Zamfirovoj“ da zaživi u ovoj formi.
U već prilično bogatoj karijeri, koji lik je do sada bio vaš najveći izazov?
Mirko Topalović u mjuziklu „Maratonci trče počasni krug“ bio je iznenađenje za sve, a za mene mogućnost da se razigram i iskoristim najviše glumačkih sredstava. Ipak, čini mi se, da Mane i pre premijere postaje moj omiljeni lik…
Očekujete li da će ga pozorišna publika (pogotovo ženska) obožavati kao Zobara u „Ciganima“?
Ova predstava biće osobena i po jednom posebnom humoru. Upravo je Mane reprezent svega toga. Čak mi se čini i da je to, do sada, moja najkompleksnija uloga.
Retko igrate negativce?
Pre nekoliko godina u seriji „Ljubav i mržnja“ tumačio sam jednog takvog, pa zbog toga baš i nisam bio miljenik ženske publike. Ipak, mislim da bi pozorišni posetioci želeli da me vide u nekoj takvoj ulozi. Gledaoci često identifikuju glumce s likovima koje tumače. Kod nas glumaca je obrnuto: priželjkujemo što veću transformaciju i odstupanje od privatnih ličnosti i karaktera. Imaju svojih čari, naravno, i junaci slični nama samima – tu se radi o nijansama.
Do sada ste često igrali sa Slobodom Mićalović i Ivanom Knežević, ovog puta vam je partnerka Ivana Popović?
Radujem se zbog toga! Bila mi je verenica u „Ranjenom orlu“, a u pomenutoj seriji „Ljubav i mržnja“ igrala je moju mlađu sestru. Već na prvim probama videlo se da smo dobar glumački spoj.
Prvu ulogu u „Briljantinu“ dobili ste na audiciji?
I danas sam srećan što sam tako dobio ulogu, kao i što sam ubrzo potom stekao priliku da radim „Milevu Ajnštajn“ i „Hamleta“ u Narodnom pozorištu. Taj put se nekako nastavio do današnjih dana. Uz zadatke na Terazijama, imam i jedan „čisto“ dramski repertoar u drugim kućama: „Don Krsta“ u JDP, „Miris kiše na Balkanu“ u „Madlenijanumu“, pa „Jasmina na stranputici“ u „Slaviji“…
Da li je na tom putu bilo i sreće?
Glumački posao je takav da vas drugi biraju, pa je sreća značajan faktor u karijeri. Ali, bio sam i svedok situacija u kojima su moje kolege ponekad propuštale sreću. Ili, pak, nisu znale da je umnože…
Vašu sreću umnožila je Nina koja vam je „poverila“ ulogu oca u privatnom životu?
Pre nekoliko dana napunila je tri meseca, a uloga tate mi je najprirodnija koju sam ikad dobio! Često su, povodom velikih pozorišnih i TV uspeha, novinari znali da me pitaju da li sam srećan čovek. Tek sad mogu reći da jesam, u potpunosti. Još sam mlad roditelj, velike promene tek slede. Moj se život nije promenio, uprkos novim okolnostima. Volim da kažem „nije važno koliko spavam već koliko budan uživam“. Ipak, uskoro ćemo Jelena i ja morati, s vremena na vreme, da se oslonimo na pomoć dadilje, pošto nam roditelji ne žive u Beogradu. Bez obzira na njenu pevačku i moju glumačku karijeru, siguran sam da ćemo ovako puni života, znati da se dobro organizujemo.
A ovih dana ćete sa porodicom prvi put obići i zavičaj?
Uskoro se ženi moj mlađi brat Dragan. E, tim povodom će Nina Bosiljčić „premijerno“ posetiti tatin i stričev rodni grad, Užice. Potom, Zlatibor i Zlatar. Verujem da će uživati i zavoleti taj kraj, onoliko koliko ga i ja uvek u srcu nosim.
LIČNA PRIČA
Drago mi je i što Pozorište na Terazijama uz licencirane mjuzikle kao što su „Čikago“, „Kabare“ ili „Briljantin“, radi autorske mjuzikle po motivima domaćih pisaca („Maratonci“, „Glorija“, „Zona“), za šta sam siguran da će jednog dana biti naš osoben proizvod i najbolji brend. Inače, kada sam pre jedanaest godina polagao audiciju na Terazijama, dok se većina mojih kolega predstavljala muzikom iz svetski poznatih naslova, ja sam odabrao „Da znaješ mori mome“. Čini se da je „Zona“, na neki način, deo te lepe, lično moje priče.
ČITANJE KLASIKE
Čini se da volite da igrate u delima domaćih pisaca?
Apsolutno! Tim pre što se stalno govori o krizi savremenog teksta, važno je podsetiti se da uvek imamo na šta da se oslonimo u našoj klasici. I zašto stalno težiti nekim „novim čitanjima“ klasike? Ako jedan Glob teatar može Šekspira da postavlja na „najklasičniji“ mogući način, što mi bežimo od postavljanja starih naslova u najklasičnijoj formi? Šta je loše u „starim čitanjima“ i tezama?