U nedavno objavljenoj knjizi “Occupy”, Noam Chomsky u jednom dijelu navodi transkript razgovora koji je početkom ove godine vodio sa pristalicama pokreta Occupy, Mikal Kamil i Ian Escuela, za InterOccupy, organizaciju koja povezuje pristalice pokreta Occupy širom svijeta.
Profesore Chomsky, pokret Occupy je u drugoj fazi. Naša glavna tri cilja su: 1) Okupirati mainstream i preći iz šatora u srce i um masa; 2)zaustaviti represiju nad pokretom štiteći pravo nas 99% na slobodno okupljanje i pravo na iznošenje mišljenja, a da ne budemo nasilno napadnuti i 3) oduzeti korporacijama prava fizičkih lica. Ova tri cilja se preklapaju i međusobno su zavisna.
Interesuje nas vaš stav o izvještavanju o protestima u mainstream medijima, o represiji nad građanskim slobodama i ulozi novca i politike u odnosu na pokret Occupy i budućnost Amerike.
Izvještavanje o Occupy je bilo mješovito. Isprva je bilo diskreditovanja, ismijavanja učesnika kao da se samo radi o blesavoj djeci koja se igraju itd. Ali izvještavanje se promijenilo. Zapravo, jedan od zaista izvanrednih i gotovo spektakularnih uspjeha pokreta Occupy jeste to što je on jednostavno promijenio cijeli okvir diskusije o mnogim pitanjim. Bilo je stvari koje su kao poznate, ali na marginama, skrivene, a koje su sada u prvom planu – kao što je ta slika o 99% i 1%; i dramatične činjenice o naglo rastućoj nejednakosti tokom proteklih 30 godina, sa bogatstvom koje je koncentrisano u sasvim malom dijelu populacije, u onih 1%.
Za većinu, prihodi su uglavnom stagnirali, ponegdje su se smanjili. Doprinosi su takođe smanjeni, a broj radnih sati je porastao, Nije kao u zemljama trećeg svijeta, ali nije onako kako bi trebalo biti u bogatom društvu, najbogatijem na svijetu, zapravo, sa mnogo bogatstva, koje ljudi mogu vidjeti, samo ne u svojim džepovima.
Sve ovo je sada stavljeno u prvi plan. Može se reći da je to sada gotovo standardan okvir za diskusiju. Čak je i terminologija prihvaćena. To je veliki pomak.
Ranije je fondacija Pew objavila rezultate svoje godišnje ankete o tome šta ljudi misle da je najveći izvor tenzija i konflikata u životu Amerikanaca. Prvi put u istoriji, zabrinutost zbog imovinske nejednakosti je visoko na listi. Anketa nije mjerila imovinsku nejednakost, već koliko je podignuta svijest javnost o tom pitanju. To je zahvaljujući pokretu Occupy, koji je stavio ovaj ključni problem savremenog svijeta na dnevni red tako da ljudi koji su to znali iz ličnog iskustva sada vide da nisu sami, da smo svi u tome zajedno. Nejednakost je porasla do nezabilježenih visina. Kako stoji u izvještaju: “Pokret Occupy Wall Street više ne okupira Wall Street, ali svijest javnosti o pitanju klasnog sukoba sve je veća.
U međuvremenu, izvještavanje o pokretu Occupy bilo je različito. U nekim medijima povremeno je bilo prilično suosjećajnog izvještavanja. Naravno, opšta slika je bila: “zašto ne idete kući i pustite nas da nastavimo s poslom?” “Gdje je njihov politički program?” “Kako se oni uklapaju u mainstream strukturu gdje stvari treba da se mijenjaju?” I tako dalje.
A onda je došla represija, koja je naravno bila neizbježna. Bila je prilično jasno koordinisana širom države. Negdje je bila brutalna, u drugim mjestima manje, a bilo je i neke vrste neriješenog rezultata. Neki protesti su zaustavljeni, drugi su se vratili u nekom drugom obliku. O nekim stvarima se izvještavalo, kao na primjer o upotrebi suzavca itd. Ali veliki dio toga je opet bio tek “Zašto ne idu i ostave nas na miru?” To je za očekivati.
Pitanje kako odgovoriti na to – glavni način je jedna od stvari koje ste pomenuli: postići opštu okupaciju, u metaforičkom smislu, uključiti šire slojeve društva. Ljudi imaju dosta razumijevanja za ciljeve pokreta Occupy. Pokret vrlo dobro stoji prema anketama. Ali veliki je put do uključivanja ljudi u njega. On mora postati dio njihovih života, nešto čemu oni misle da mogu doprinijeti. Tako da je neophodno otići tamo gdje ljudi žive. To ne znači samo poslati poruku, već ako je moguće, a to će biti teško, pokušati proširiti i produbiti jedno od stvarnih postignuća pokreta o kojem se ne govori mnogo u medijima – barem ja nisam vidio. Jedan od glavnih uspjeha je što su stvorene zajednice – prave funkcionalne zajednice međusobne podrške, demokratske razmjene, međusobne brige. Ovo je veoma značajno, naročito u društvu kao što je naše u kojem su ljudi uglavnom izolovani, a zajednice u naseljima su razrušene, strukture zajednica su polomljene, ljudi su nekako sami.
Postoji ideologija za koju je potrebno mnogo truda da se nametne: ona je toliko nehumana da je ljudima teško da je prihvate, to je ideologija da samo brinete o sebi i zaboravite sve ostale. Zapravo, već 150 godina postoje napori da se ljudima nametne ovakav način razmišljanja.
Početkom industrijske revolucije u istočnom Masačusetsu, sredinom 19-og vijeka, postojali su veoma jaki listovi koje su izdavali radnici, mlade žene u fabrikama, zanatlije u radionicama itd. Oni su imali svoje novine koje su bile jako interesantne, veoma čitane i imale su veliku podršku. Oštro su kritikovale način na koji im je industrijski sistem oduzimao slobodu i nametao rigidne hijerarhijske strukture koje oni nisu htjeli. Jedna od glavnih pritužbi bila je ono što su nazivali “novi duh vremena: stekni bogatstvo zaboravljajući sve osim sebe “. Tokom 150 godina ulagali su se ogromni napori da se ljudima pokuša nametnuti taj “duh vremena”. Ali on je toliko nehuman da nailazi na veliki otpor.
Jedan od stvarnih uspjeha pokreta Occupy jeste što se otpor prema ovome manifestovao na veoma upečatljiv način. Ljudi koji učestvuju u pokretu nisu u tome radi sebe. Oni su u tome jedni radi drugih, radi šireg društva i radi budućih generacija. Veze su uspostavljene, i ako bi mogle ustrajati i prenijeti se na širu zajednicu, to bi bila prava odbrana od neizbježne represije, sa ponekad nasilnim manifestacijama.
Kako bi bilo najbolje da pokret Occupy počne raditi na tome, koje metode bi trebalo upotrijebiti i da li mislite da bi bilo mudro imati prostore kako bi se decentralizovale baze operacije?
Svakako bi imalo smisla imati prostore, bilo da su to javni prostori ili ne. To su taktičke odluke koje se moraju donijeti na osnovu pomne procjene okolnosti, stepena podrške, stepena protivljenja. To će se razlikovati od mjesta do mjesta.
Što se tiče metoda, ljudi u ovoj zemlji imaju probleme i brige, i ako im se može pomoći da osjete da su ovi problemi i brige dio šireg pokreta ljudi koji ih podržavaju i koje oni podržavaju, onda to može imati uspjeha. Ne postoji jedan način kako to postići. Ne postoji jedan odgovor.
Možda ćete otići u neku četvrti i saznati da su njihovi problemi jednostavni, da im je potreban semafor na ulici gdje djeca prelaze kada idu u školu. Ili možda žele da spriječe da ljudi budu izbačeni iz svojih kuća zbog neplaćenih kredita.
Ili možda žele da osnuju preduzeća u zajednici, što nije nimalo nerealno – preduzeća kojima upravljaju radnici i zajednica, koja tako može izbjeći da neka daleka korporacija i upravni odbor u kojem sjede bankari prebace proizvodnju negdje drugo. Ovo su stvarni, gorući problemi kojih ima svugdje. I to se može učiniti. Zapravo, dosta toga se i radi sporadično.
Mnogo drugih stvari se može učiniti, kao što je rješavanje problema brutalnosti policije i korupcije. Rekonstrukcija medija tako da se oni proizvode u zajednici, sasvim je moguća. Ljudi mogu imati medij koji proizvodi zajednica, etnička grupa, radnici i druge interesne grupe. Sve se to može postići. Potreban je rad i to može okupiti ljude.
Ja sam u raznim mjestima vidio stvari koje bi mogle poslužiti kao model koji bi se mogao pratiti. Daću vam jedan primjer. Bio sam u Brazilu prije nekoliko godina i proveo sam neko vrijeme sa bivšim predsjednikom Brazila, Lulom, prije nego što je izabran za predsjednika. On je tada bio radnički aktivista. Zajedno smo putovali po Brazilu. Jednog dana me odveo u predgrađe Ria. U predgrađima u Brazilu živi najviše siromašnih ljudi.
Oni tamo imaju polu-tropsko vrijeme, i tu veče kada me Lula tamo odveo bilo je mnogo ljudi na javnom trgu. Oko 9 sati naveče, što je udarni termin na televiziji, mala grupa medijskih radnika iz grada dovezla je kamion u centar trga. Kamion je imao TV ekran na krovu na kojem su prikazivali skečeve koje su napisali i u kojima su glumili ljudi iz te zajednice. Neki su bili smiješni, ali drugi su se bavili ozbiljnim pitanjima kao što je problem duga ili SIDA-e. Kada su se ljudi okupili na trgu, glumci su hodali okolo sa mikrofonima pitajući ljude da komentarišu materijal koji je prikazan. Oni su snimljeni dok su davali komentari i prikazani na ekranu da ih drugi ljudi vide.
Ljudi koji su sjedili u malom baru u blizini ili hodali na ulici počeli su reagovati i za kratko vrijeme započeti su interesantni razgovori i diskusije među ljudima o ozbiljnim temama, koje su sastavni dio njihovog života.
Dakle, ako se to može uraditi u siromašnom brazilskom predgrađu, onda to sigurno možemo uraditi u drugim mjestima. Ne kažem da treba samo to da radimo, ali ovo su stvari koje se mogu uraditi kako bi se uključili širi sektori i kako bi se ljudima dao razlog da osjećaju da mogu biti dijelom formiranja zajednica i razvoja ozbiljnih programa prilagođenih njihovim potrebama.
Od vrlo jednostavnih stvari, do započinjanja novog socio-ekonomskog sistema sa preduzećima kojima upravljaju radnici i zajednice, moguć je čitav niz stvari. Što je aktivnija podrška javnosti, to je bolja odbrana od represije i nasilja.
Kako ocjenjujete ciljeve Demokratske stranke u vezi sa pridobijanjem pokreta, i čega treba da se pazimo?
Republikanska stranka je prije mnogo godina prestala i da se pretvara da je politička stranka. Oni su odani, bez izuzetka i sa takvom predanošću, malim sektorima moći i profita da oni jedva da jesu više politička stranka. Oni imaju doktrinu koju moraju ponavljati kao karikatura stare komunističke stranke. Oni moraju učiniti nešto kako bi pridobili glasačko tijelo. Naravno, nije im dovoljna podrška onih 1%, da upotrijebim vašu metaforu, tako da su oni mobilisali slojeve društva koji su oduvijek tu, ali nisu bili politički dobro organizovani –evanđelici, nativisti koji su preplašeni da će im neko oduzeti njihova prava i zemlju, i tako dalje.
Demokrate su malo drugačije i imaju drugačije glasačko tijelo, ali oni idu gotovo istim putem kao Republikanci. Današnji centristi demokrati, oni koji u suštini vode stranku, većinom su umjereni republikanci prethodne generacije i sada oni predstavljaju mainstream demokratske stranke. Oni će pokušati da organizuju i mobilišu – pridobiju – glasačko tijelo koje je u njihovom interesu. Oni su većinom napustili bjelačku radničku klasu, što se veoma jasno može vidjeti. Tako da oni čine jedva jedan dio njihovog glasačkog tijela u ovom trenutku, što je prilično tužno. Oni će pokušati mobilisati Latinoamerikance, crnce i progresivce. Oni će pokušati da pridobiju pokret Occupy.
Organizovani radnici su i dalje dio demokratskog glasačkog tijela i oni će pokušati da ih pridobiju; a što se tiče pokreta Occupy, isto je kao i sa ostalima. Politički lideri će ih potapšati po ramenu i reći: “Ja sam za vas, glasajte za mene.” Ljudi će morati shvatiti da će oni možda učiniti nešto za vas, ali da samo ako vršite jak pritisak možete od izabranih lidera očekivati da će nešto učiniti – jer oni to neće sami uraditi, sa veoma rijetkim izuzecima.
Što se tiče novca i politike, teško je nadmašiti komentar velikog političkog finansijera Mark Hanna. Prije sto godina, pitali su ga šta je važno u politici. On je odgovorio: “Prva stvar je novac, druga je novac, a zaboravio sam šta je treće.”
To je bilo prije sto godina. Danas je to mnogo ekstremnije. Tako da je odgovor – da, koncentrisano bogatstvo će, naravno, pokušati iskoristiti svoje bogatstvo i moć da preuzmu politički sistem što je više moguće, da upravljaju njime i da rade šta žele, itd. Javnost mora naći načine da se bori protiv toga.
Prije nekoliko stotina godina, politički mislilac David Hume, ispravno je tvrdio da je moć u rukama podanika, a ne vladara. To jednako važi za feudalna društva, vojnu državu ili parlamentarnu demokratiju. Moć je u rukama podanika. Jedini način na koji vladari mogu pobijediti je kontrolom mišljenja i stavova.
Hume je bio u pravu sredinom 18. vijeka, a to što je rekao važi i danas. Moć je u rukama naroda. Ulažu se ogromni napori da se narod kontroliše, koristeći manje sile danas zbog velikog broja prava za koja smo se izborili. Današnje metode su propaganda, konzumerizam, potpaljivanje etničke mržnje, razni načini. Naravno, toga će uvijek biti, ali mi moramo naći način da se tome odupremo.
Nema ništa loše u tome da se određeni kandidat uslovno podrži dok god on radi ono što vi želite. Ali društvo bi bilo demokratičnije kada bismo ih mogli i opozvati bez velikog napora. Postoje i drugi načini pritisaka na kandidate. Tanka je linija između toga i da vas neko pridobije, mobiliše da služite tuđe interese. Ali to su odluke i izbori koji se stalno moraju praviti.
Za BUKU prevela Milica Plavšić.