U Muzeju grada Rijeke otvorena je izložba koja publici pruža jedinstvenu priliku za susret s djelima Milene Pavlović Barilli , velike slikarice i pjesnikinje srpsko-talijanskog porijekla koja je najznačajniji dio svog opusa stvorila 30-tih godina dvadesetog stoljeća, djelujući u Londonu, Parizu i Rimu.
Ondje se družila i izlagala s najistaknutijim predstavnicima europske umjetničke avangarde, da bi pred sam početak Drugog svjetskog rata napustila Stari kontinent i preselila u New York u kojem se proslavila i kao dizajnerica, ali na žalost i prerano umrla u 36-toj godini, od srčanog udara.
Riječka se publika po prvi put susreće s djelima umjetnice koja je na našem prostoru gotovo nepoznata široj javnosti. Tim povodom razgovarali smo s autoricom izložbe Jelicom Milojković , muzejskom savjetnicom Memorijalnog muzeja Milene Pavlović Barilli iz Požarevca, rodnog mjesta umjetnice, u kojem se čuva i najveći broj njezinih radova, od kojih je dio predstavljen u Rijeci.
Riječ je o 27 reprezentativnih slika iz svih faza njezina stvaralaštva i 20-ak ilustracija rađenih za prestižne modne časopise poput »Vougea«, a mogu se vidjeti i fotografije te neki od osobnih predmeta Milene Pavlović Barilli koja se kao jedini predstavnik postnadrealizma u Srbiji, i jedan od rijetkih u bivšoj Jugoslaviji, na cijelom svom umjetničkom putu kretala magičnom linijom snoviđenja i fantazmagorije.
Susretljivošću Muzeja suvremene umjetnosti iz Beograda za ilustraciju ovog razgovora dobili smo i reprodukcije ključnih slika Milena Pavlović Barili iz fundusa te ustanove, na koje nam je također ukazala kustosica Jelica Milojković.
Zaboravljeno ime
Govorimo o značajnoj umjetnici, ali nedovoljno poznatoj našoj publici, koja je jedno vrijeme bila zaboravljena i u rodnoj Srbiji. Recite – tko je Milena Pavlović Barilli i odakle nam donosite njezina radove?
Milena Pavlović Barilli zaista je jedinstveno ime u našoj međuratnoj umjetnosti. Kažem našoj, podrazumijevajući jugoslavensku umjetnost prve polovice 20. stoljeća. To što je godinama bila zaboravljena zaista se može tumačiti objektivnim okolnostima, budući da je iz Jugoslavije otišla vrlo rano, još 1930. godine, i osim dvije kolektivne izložbe s Ladom, 1931. i 1932. godine, ona s našim umjetnicima više nije izlagala, odnosno izlagala je još samo na velikoj izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu 1939. godine. To je ujedno bilo i njeno zadnje izlaganje pred odlazak u Ameriku.
Do 1954. godine, kad je istaknuti slikar i teoretičar umjetnosti Miodrag B. Protić napisao prvi članak o Mileni u NIN-u, o njoj se nije znalo skoro ništa, premda je u lokalnom listu u Požarevcu jedan prijatelj Milenine majke još godinu prije najavio da će Požarevac dobiti njezinu galeriju, odnosno muzej. Ta inicijativa potekla je poslije Milenine smrti 1945. godine, od njezinih roditelja Bruna i Danice koji su za smrt vlastite kćeri doznali tek nekoliko mjeseci kasnije, zbog prekida komunikacija uslijed ratnih zbivanja.
Želja da se u njezinu rodnom domu osnuje muzej bila je Brunova oporuka i Daničin zavjet. Međutim, trebalo je proći mnogo vremena da se prevladaju administrativne poteškoće, jer u poslijeratnoj Jugoslaviji nije postojala institucija zaklade. Budući da je Danica nije mogla osnovati sama, povjerila je to Skupštini grada Požarevca i 1954. godine napravljen je ugovor o poklonu. Počela se zidati nova galerija, sredstvima Savjeta za prosvjetu i kulturu Repubike Srbije, ali nije završena, a rodna kuća Pavlovićevih u kojoj je galerija otvorena 1962. godine pripojena je nakon par godina drugoj instituciji i ponovno se osamostalila tek 1997. godine.
Tako se sav stručni rad i izložbene djelatnosti galerije već 50 godina odvijaju u jednom skučenom prostoru, pod krovom obiteljske kuće Pavlovićevih koju je Milenina majka darovala gradu zajedno s umjetninama, ali i s devet lokala od čijeg je zakupa otpočetka trebalo održavati galeriju. Na žalost, mi ih koristimo tek posljednjih nekoliko godina. Na žalost, na lokalnoj razini čak ima i otpora da Mileninu umjetnost predstavljamo ovakvim, međunarodnim gostovanjima.
Neobična biografija
Naglasili ste da je za razumijevanje opusa Milene Pavlović Barilli veoma važna njezina biografija. Što nam o tome možete kazati?
Neobičnost Milenine biografije počinje već njenim rođenjem, a završava preranom smrću. Rođena je u mješovitom braku Danice Pavlović i Bruna Barillija. Danica potječe iz ugledne građanske obitelji u Požarevcu, studirala je na konzervatoriju u Pragu i Münchenu, a prije toga završila je višu žensku školu u Temišvaru. Bila je najmlađe dijete u braku Stojana i Bosiljke Pavlović koja je bila unuka najstarije Karađorđeve kćeri Save.
Milenin je otac bio istaknuti taljanski kompozitor, a potječe iz ugledneparmežanske umjetničke obitelji. Bio je fascinantna ličnost. Ne samo kompozitor, već i muzički kritičar, pjesnik i putopisac, a u vrijeme balkanskih i Prvog svjetskog rata bio je i akreditirani novinar za poznate talijanske novine »Il Tempo« i »Corriere della sera«. Pratio je vojsku po frontovima, pisao o bitkama.
Ipak, stekla sam dojam da je Milenino djetinjstvo bilo pomalo tragično.
Pa jest. Milena je bila razapeta između oca i majke, između Požarevca i Rima. Bruno je karijerom bio vezan uz Rim, a one su često odlazile u Italiju. Ratno su razdoblje provele djelomično u Rimu, djelomično na Azurnoj obali. Bruno je bio na frontovima pa su se zbog toga vjerojatno i emotivno udaljavali. Brak Bruna i Danice službeno je razveden 1923. godine, a kao razlog u sudskoj presudi stoji Brunovo zapuštanje porodice. Međutim, iako razvedeni, ostali su do kraja odani jedan drugome. Kad je Milena otišla iz Jugoslavije i počela graditi karijeru, posebno u Rimu 1932. godine, Bruno i Danica su se ponovno zbližili, a povezala ih je Milena – plod njihove velike ljubavi koja nikad nije prestala.
Izraziti talent
Kako se razvijao njezin umjetnički put?
Kako to obično biva, taj talent je prva naslutila njezina majka koja je počela skupljati Milenine dječje radove, tako da ih imamo oko 600 i Milenu možemo pratiti doslovno od prvih poteza olovkom. Već kao dijete radila je neobične ljudske figure, izdužene, bez očiju. Očito joj je otac jako nedostajao i zbog toga je patila.
S 12 godina upisala je beogradsku Umjetničku školu na koju je primljena kao »wunderkind«. Paralelno je pohađala Drugu žensku beogradsku gimnaziju, da bi sa 17 godina otišla u München, prvo na pripremne škole, a potom i na Akademiju likovnih umjetnosti. Njezin prvi profesor Hugo von Habermann prima je u svoju klasu kao jedinog ženskog studenta. No, završila je samo dva semestra.
U to vrijeme počinju prvi ozbiljniji problemi sa zdravljem pa se Milena 1928. vraća u Jugoslaviju i tek oporavljena krajem godine organizira prvu samostalnu izložbu u Novinarskom domu u Beogradu. Kritika je dočekuje pohvalama, najavljujući izuzetnu slikaricu kojoj tek predstoji budućnost i umjetnička karijera. Međutim, ona tu karijeru nije gradila u našoj zemlji, jer 1930. s majkom odlazi na studijsko putovanje u Španjolsku. Zbog očevog porijekla Mediteran je nosila duboko u sebi i jako ju je privlačio.
Nakon toga odlazi u London u kojem ostaje godinu i pol dana, a 1931. imala je i prvu samostalnu izložbu u Bloomsbury Gallery. Izložila je tempere tamnog tona koje su bile zabilješke s njenih putovanja po Španjolskoj i dva zanimljiva gvaša s motivima Londona. No, ono što je publiku tada najviše oduševilo bilo je nekoliko izvanrednih pastela, od kojih jedan može vidjeti i riječka publika. Riječ je božanstvenom portretu majke iz 1931. godine.
Prijelomna izložba
Tu londonsku izložbu nazivate i prijelomnom.
Prijelomna je, jer je to bio hommage njenim profesorima i tada je na neki način raskinula s prijašnjim školsko realističkim načinom izražavanja. Polako ulazi u jedan novi period, o čemu svjedoče slike na kojima se prvi put pojavljuju simboli koji će se kasnije ponavljati u njezinim enigmatskim kompozicijama, a to su maska, lampa, odnosno svjetlost, koja se javlja i kao svjetionik ili svijeća, a tu je i neizostavna lepeza – vrlo zanimljiv simbolički element koji na neki način dijeli prvi plan od posjetitelja.
Bila je to diskretna najava magičnog i oniričnog koje se produbljuje u Parizu, kada u svoja ulja uvodi nove elemente, ali tu dolazi do zaista drastične promjene, kako na likovnom tako i ikonografskom planu. Više nema one treće dimenzije, nema dubine, nema prostora, sliku svodi na dvije dimenzije. Znači, više nije u pitanju zanat, već jedna priča i filozofija. Putem tih simbiola Milena kazuje neku svoju priču, bilo da je izmaštana ili stvarna, jer mnoge slike su nastale na temelju njenzinih snova, što je ona i zabilježila.
Imala je lijep običaj da svaku novu sliku fotografira u velikom formatu i to pošalje mami, pa napiše je li sliku nekome poklonila ili prodala i za koju cijenu, a pritom zabilježi i san po kojem je radila. Majci je slala i pisma u kojima govori kako je bilo na kojoj izložbi, kako je bila odjevena, kakvu si je haljinu sama sašila… Bila je poliglot. Govorila je šest jezika, a pisala je i poeziju koju je objavljivala u talijanskim i francuskim časopisima. Prve pjesme joj je publicirao talijanski časopis »Quadrivio« 1934. godine kad je otišla u Rim da bi pripremila nekoliko radova za rimski Kvadrijenale – veliku izložbu čiji je komesar bio Cipriano Efisio Oppo, dobar prijatelj njena oca kojeg je Milena upoznala i portretirala još kao djevojčica.
Kako je izgledao njen život u Parizu, s kime se družila? Gledajući njezine modne ilustracije, razmišljajući što je sve radila i gdje je sve bila – mogao bi se steći dojam jednog mondenog živjljenja.
Taj dojam je posve pogrešan. Ona se zapravo i nije mnogo družila, sva je bila posvećena slikarstvu. Kod nas se ponedjeljkom prikazuje serija nastala od materijala filma »Montevideo, Bog te video« i tu je Milena prikazana u vrlo lošem svjetlu. Baš kao neka našminkana, ekstravagantna mondenka koja se druži s nogometašima, što s njom nema nikakvih dodirnih točaka. Dapače, čak je bila i pomalo asocijalna, povlačila se u sebe i tek se u Americi više otvorila ljudima, kontaktima s likovnim kritičarima i novinarima – što je bilo neophodno, jer je bila bez novaca. Tada je čak odlazila na imanja bogataša da bi radila njihove portrete.
U Rimu i Parizu njezino okruženje bili su otac, rodbina i netko od očevih prijatelja naklonjenih umjetnosti, a družila se i dolazila u doticaj i s velikim umjetnicima, kao što su De Chirico, Kokoschka i Maks Ernst s kojima je izlagala, Andre Breton koji je pisao manifest nadrealizma, Andre Lhote koji joj je posvetio nekoliko tekstova, ili Renato Guttuso, u to vrijeme još mladi umjetnik.
Kapitalne slike
Najvažniji dio Mileninog stvaralaštva pripada baš 30-tim godinama kad nastaju i ključna djela iz njezinog opusa. O kojim slikama točno govorimo?
Ono što je u našoj literaturi i povijesti umjetnosti proglašavano ključnim su zaista kapitalna djela, ali nisu nastala izvan Jugoslavije. Naime, Milena je sredinom 1935., poslije rimskog Kvadrijenala, došla u Srbiju i tu je ostala godinu i pol dana pripremajući jednu grandioznu izložbu koja je dogovorena za rimsku Galleria della Cometa. Tada je ušla u jedan novi, metafizičko-renesansni period, kad je bila pod velikim utjecajem starih majstora. U to vrijeme nastaju kapitalne slike koje se čuvaju u Muzeju suvremene umjetnosti u Beogradu: »Venera s lampom«, »Autoportret sa strijelcem«, »Autoportret s kičicom«, »Starica s leptirom«. Zanimljivo je da niti jedna od tih slika, osim »Starice s leptirom«, nije bila izlagana u Rimu – sve je to rađeno i ostalo u Požarevcu. Za Rim je ponijela 30-ak drugih slika i blok crteža.
Koja biste djela na riječkoj izložbi posebno apostrofirali?
Najznačajniji je veliki »Autoportret s velom« iz 1939. godine koji smo dobili donacijom Margaret Mallory koja joj je bila velika prijateljica i podrška u Americi, a zadnjih je godina živjela u Santa Barbari. Sliku je htjela ostaviti jednom tamošnjem muzeju, ali je izmijenila oporuku i darovala nam je tri rada, na što smo jako ponosni, jer je to zadnji Milenin period.
Međutim, tu si i drugi važni radovi. Svakako bih apostrofirala enigmatsku kompoziciju »Crna žena s figurom«, kao i »Portret s crnom rukavicom« velikih dimenzija. Tu su i slike »Torzo s krilom«, »Žena s probušenim listom«, »Djevojka s pismom i lautom«, a posebno bih izdvojila i »Madonnu«, jer je rađena pod očitim utjecajem Botticellija.
Značajan je i »Portret Reynolda Gonzalesa«, kubanskog pijanista i njezine velike ljubavi iz pariškog razdoblja.
Američko razdoblje
Američki period donosi novi veliki preokret u njezinu životu i stvaralaštvu.
U Ameriku je stigla brodom koji je u njujoršku luku uplovio četiri dana prije izbijanja rata. Krenula je grlom u jagode, ništa joj nije bilo rezervirano. Našla je smještaj u jeftinom pansionu kojeg je držao čovjek iz okolice Požege, kod kojeg se okupljala uglavnom naša emigracija. Kasnije je promijenila nekoliko adresa, a posljednja je bila u 88. ulici na Manhattanu. Zahvaljujući poznavanju više jezika mogla je komunicirati sa svima i tada se, doslovno iz nužde, počela malo više družiti s ljudima. Diskretno je uspostavljala kontakte, preko prijateljica koje su imale doticaja s galeristima, a one su joj omogućile i ugovor s »Vogueom«, nekoliko mjeseci po dolasku u New York. Ta suradnja joj je financijski jako pomogla i otvorila vrata drugim poslovima.
Njezin dizajn ženske odjeće i obuće, grafička rješenja za reklame kozmetičkih proizvoda i nakita objavljivali su »Town and Country«, »Charm«, »Glamour«, »House Beautiful« i drugi poznati časopisi, a postala je tražena i za dizajn izloga na 5. aveniji. Zahvaljujući tome njezno ime je počelo izlaziti po novinama i ubrzo joj je omogućeno izlaganje u galeriji »Julien Levy« gdje su se uglavnom održavale izložbe nadrealista.
Prvu izložbu je imala samo pola godine po dolasku u New York, a onda su krenuli briljantni tekstovi, briljantne likovne kritike. To ju je opet okrenulo čistoj umjetnosti, ali je paralelno radila i na komercijalnom dizajnu, sve do smrti 1945. godine. U New Yorku je napravila i nacrte kostima za balet »Sebastian« za koji je muziku pisao kompozir Gian Carlo Menotti s kojim je divno surađivala. Inspiriran mistikom i melankolijom njezine posljednje slike, nedovršenog »Portreta monahinje«, on je napisao i operu »Svetica Bleecker Streeta«. Na žalost, kad je odlazila za New York, Milena je mnoge radove ostavila u Parizu i te su slike zagubljene. Nikada nisu nađene.
Kad biste trebali odrediti značaj Milene Pavlović Barilli u kontekstu ex jugoslavenske, ali i u širem kontekstu europske umjetnosti – što biste kazali?
Samim tim što je pripadala krugu avangardnih slikara nadrealista, Milena je i sama bila dio te struje, mada zaista ne možemo reći da je ona neki ortodoksni nadrealist. Međutim, njezin je značaj i za jugoslavensku i za evropsku povijest umjetnosti neprocjenjiv, jer ona upotpunjuje prilično siromašnu skalu tih koncepcija u periodu između dva svjetska rata. Jedan je od rijetkih naših postnadrealista, slikar snova, nemira, arhitekt sanjarenja. Njezino je djelo jedinstveno i kao takva je prepoznata posljednjih godina: posuđivali smo njezine slike za izložbe u Milanu, Stockholmu, putovale su u Finsku i Mađarsku. Njene slike su sve traženije kad se organiziraju izložbe avangardnih slikara u periodu između 1910. i 1940. godine