Zvjezdani ciklus Zagrebačke filharmonije na večerašnjem će koncertu u Lisinskom predstaviti dvojicu umjetnika koje veže ljubav prema gitari.
Kubanski gitarist, skladatelj, aranžer i dirigent Leo Brouwer, kojega često nazivaju ocem gitare, prvi je put u Hrvatskoj, a večeras će ravnati Zagrebačkom filharmonijom u izvedbama vlastitih djela i obradama popularnih klasika.
Na programu su dva njegova orkestralna djela, “Nevidljivi gradovi” te “Epska pjesma”, kao i dvije obrade u kojima se kao solistički instrument javlja njegova “miljenica”, gitara – Albénizova “Iberia” priređena za gitaru i orkestar te “Beatlerianas”, nastale prema sedam pjesama Lennona i McCartneyja.
Brouwerove briljantne skladbe neizostavan su dio repertoara svakog gitarističkog virtuoza, a večeras će solističku ulogu preuzeti Edin Karamazov, karizmatični zanesenjak i vrhunski glazbenik, s kojim smo razgovarali prije koncerta.
Recital na lutnji
Jeste li već ranije poznavali maestra Brouwera, surađivali s njim?
– Lea Brouwera “poznaje” svaki gitarist na svijetu, putem njegovih kompozicija. Ja imam čast da ga poznajem i osobno – upoznali smo se prije otprilike pet godina, kad sam zamoljen da njemu u čast, nakon što je od jedne talijanske fondacije primio nagradu za životno djelo, održim recital, tada na lutnji. Kasnije sam bio sam kod njega u Havani, gdje sam snimio neka njegova djela. Uskoro ponovno idem u Havanu, kako bih praizveo Sonatu za gitaru koju je skladao za mene. Napisao je i tri pjesme za lutnju i glas, a za mene priprema i koncert za gitaru. No, još nikada nismo surađivali na način da on ravna izvedbom u kojoj ja sudjelujem.
“Bježite“ od etikete lutnjista ili gitarista; kako biste vi sami sebe nazvali?
– Nemam neko posebno ime za sebe. Možda bih rekao kako sam ne-umjetnik, ako su umjetnici oni koji dignuta nosa hodaju po svijetu i nastupaju radi aplauza ili slave.
Čini li vam se da je trivijalizacija, toliko prisutna u našem društvu, sada dotakla i klasičnu glazbu?
– Upravo tako; sve je više malograđanštine. Bojim se da je glazba zanat koji izumire. Ljudi slušaju ono što im se nudi, a nudi im se samo banalno. Jedemo jeftinu hranu, nosimo jeftinu odjeću, a slušamo i jeftinu glazbu. Isti ljudi sviraju uvijek iste kompozicije. Ja se doista trudim svirati samo ono što mi je izazov i samo s ljudima od kojih mogu nešto naučiti.
Koja su vaša prva sjećanja vezana za glazbu? Kada ste znali da je glazba vaš poziv?
– Najranija sjećanja su mi vezana za glazbu, svaki se glazbenik rodi s njom. Još sam kao dijete sam sebi izrađivao nekakve instrumente sa žicama. A trenutak kada sam osjetio da sam doista glazbenik, bio je kada sam iz Zenice odlazio u Zagreb u srednju školu, s negdje petnaest godina. Sjedio sam sam u kupeu u vlaku i vježbao gitaru. Kada je vlak ušao u tunel, u mraku sam u prozoru vidio odraz sebe kako držim gitaru. Vidjevši tu sliku, znao sam: to je to.
Mini-festival
Na čemu radite u posljednje vrijeme?
– Toliko se toga događa… Radim s mladom sopranisticom Annom Prohaskom, snimamo CD i odlazimo na turneju u kolovozu. Što se tiče lutnje, snimio sam i novi CD s kontratenorom Andreasom Schollom. Puno nastupam na gitari, to je moj svojevrsni povratak tom instrumentu. Surađujem s Gudačkim kvartetom Krakovske filharmonije, također smo na turneji, a svirat ćemo i u Zagrebu 15. svibnja. Kao što sam već spomenuo, praizvest ću Brouwerovu Sonatu za gitaru u listopadu u Havani. Za mene su nova djela napisali i Dušan Bogdanović i Nikita Koškin. Od 1. do 5. rujna održat ću “mini-festival” u okviru Scene Amadeo, a na zimu u atelieru Meštrović također pripremam mali festival gitare. Spremaju se i neki koncerti u Australiji… Tako, puno toga.