Kralj Mida koji čak i životinjske leševe pretvara u zlato

Misli se, naravno, na Hirstov rad u kojem je lubanju mrtvaca iz 18. stoljeća presvukao platinom i dijamantima.

Ako nemate za mrtvačku glavu, možda imate 10.500 funti za set tanjura, ili 700 funti za tapete, ili 480 funti za skateboard? Tu je i kišobran za 195 funti i šal za 125. Svaki predmet, naravno, nosi i zaštitni znak – leptire ili točkice – inspiratora svega toga, najskupljeg umjetnika na svijetu, Damiena Hirsta.

Godine 2010. njegovo je bogatstvo procijenjeno na 215 milijuna funti; godine 2008. napravio je nezamisliv potez za umjetnika, prodavši cijelu svoju izložbu “Beautiful Inside my Head Forever” na aukciji u Sotheby’su, zaobišavši u potpunosti svoje dugogodišnje galerije i galeriste; aukcija je nadmašila sva očekivanja i postigla cijenu od 111 milijuna funti, premašivši ikad postignutu cijenu za pojedinačnog umjetnika, te Hirstov osobni rekord od 103 milijuna funti.

Tko je umjetnik koji je u dobi od 30 godina prodao radove najbogatijim ljudima svijeta? Jedan od prvih njegovih kupaca bio je, naime, Steve Cohen, milijarder koji je kupio njegovu životnjsku skulpturu – morskog psa. Jedan je kritičar tad rekao: “U ideju da bi američki broker Steve Cohen, zbog hipnotizirane kulturne snobovštine, platio 12 milijuna dolara za trećinu tone morskog psa koji koji se već raspada, gotovo je nemoguće povjerovati. Naravno, Cohenu 12 milijuna dolara ne znači ništa, ali pomisao da je tolika cijena plaćena za trulu ribu potpuno je skandalozna…” Ukrajinski čelični magnat Viktor Pinchuk također postaje ljubitelj (ma što to značilo) njegovih radova; a Hirstovo djelo “Lullaby Spring” – ogroman ormar za lijekove u kojemu se nalazi 6136 šarenih pilula, prodan je katarskom emiru za 10 milijuna funta. Djelo “Charity” – 6,7 metara visoka i šest tona teška skulptura djevojčice s protezom na nozi koja drži kutiju za prikupljanje milodara – prodano je za 1,5 milijuna funti Kim Chang-ilu, korejskom vlasniku maloprodajnog lanca, koju je izložio u galeriji svoje robne kuće u Seoulu.

Na pitanje u čemu je stvar nema točnog, ili barem jednog, odgovora. Svakako, treba držati na umu ime Charlesa Saatchija, galerista i marketinškog “čudovišta”. Ostalo su Hirstove osobne marketinške moći, njegova karizma, zatim ludost kolekcionara, snobizam, novac, trgovina… i, naravno, Hirstov talent koji se divljački uspješno dokazuje već 25 godina.

Damien Hirst rođen je u Bristolu 1965. godine, odrastao u Leedsu, otac mu je navodno bio mehaničar, koji je napustio obitelj kad je Hirstu bilo 12 godina. Majka, katolkinja iz irske obitelji, tvrdi da je izgubila kontrolu nad sinom kad je još bio dijete; ostalo je već povijest: majka ipak nije tolerirala njegovo buntovništvo, uništila je njegovu ploču Sex Pistolsa, a njega bi izvukla iz školskog autobusa ako joj se ne bi svidjele njegove hlače. Ipak, ohrabrivala je njegov likovni talent; uostalom, likovni je bio i jedini predmet u kojemu je Damian u školi imao kakvog-takvog uspjeha. Kad je 1983. Hirst vidio izložbu Francisa Davisona (postavio ju je kustos Julian Spalding, koji je kasnije pomogao i Hirstovu usponu, a danas vodi bespoštednu bitku protiv Hirstova, kako danas kaže, obmanjivanja). Davisonovi kolaži, napravljeni od obojena papira, “raznijeli su” Hirsta, kako je sam priznao.

Studirao je na Goldsmiths Collegeu u Londonu, a prvi je put javnu pažnju zadobio 1988. kad je bio kustos izložbe “Freeze”, na kojoj su izlagali on i njegovi kolege s Gold­smitha, u nekorištenoj zgradi koja je pripadala lučkoj kapetaniji, u londonskom Docklandu. Uspjeli su dobiti sponzorstvo velike građevinske tvrtke, London Dockland Development Corporation. Izložbu je posjetio “dream team” – Charles Saatchi, Norman Rosenthal i Nicholas Serota. Nakon što je diplomirao, uključen je u izložbe “New Contemporaries” koji su priredili zajedničku izložbu u Kettles Yard Gallery u Cambridgeu… Nedostajalo je samo malo, malo… i ubrzo je zajedno s prijateljima Carlom Freedmanom i Billeejem Sellmanom bio kustos i izlagač dviju “skladišnih” izložbi: “Modern Medicine” i “Gambler”, u nekadašnjoj tvornici keksa. U Peek Freans Factory, iz koje se više nije širio miris vanilije, zaplivali su životinjski ekstremiteti… a pred tvornicom se zaustavio zeleni Rolls Royce, iz njega je izišao Charles Saatchi, stao razjapljenih usta ispred prve velike Hirstove životinjske instalacije – crvi, muhe i polutrula kravlja glava u velikoj staklenoj vitrini – a zatim je i kupio. Hirst je tad izjavio kako bi najviše od svega volio doći u poziciju da radi “stvarno gadnu umjetnost… Ljudi bi je pogledali, rekli, odjebi, ali, nakon nekog vremena, navikli bi se.”

Nakon toga Hirst postaje nezaustavljiv.

Godine 1991. Charles Saatchi ponudio je neograničeni iznos za svaku njegovu maštariju. Prvi plod bila je prva izložba skupine Young British Artists u galeriji Saatchi u sjevernom Londonu. Hirstov rad bio je znani morski pas u formaldehidu, a rad nazvan “The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living”. Prodan je za 60.000 funti. Inače, bio je nabavljen od posebno za to određenog ribara, koji ga je uhvatio u australskim vodama, a Hirst ga je izvolio primiti i za to ribaru isplatiti šest tisuća funti. Rad je postao simbol britanske umjetnosti devedesetih, ikonički rad poznat širom svijeta. Hirst je tad bio predložen za prestižnu Turnerovu nagradu, ali, dobio ju je Grenville Davey.

Grenville… tko? A Hirstova senzacionalna međunarodna prezentacija već je bila na pomolu; na Venecijanskom biennalu 1993. izložio je rad “Mother and Child Divided” – krava i tele izrezani na komade i izloženi u razdvojenim vitrinama.

Što god se dogodilo, koristilo mu je. U galeriji Serpentine u Londonu 1994., na izložbi “Some Went Mad, Some Ran Away”, izložio je rad “Away from the Flock” – ovcu u formaldehidu. Mark Bridger, 39-godišnji oksfordski umjetnik, ušao je 9. svibnja 1994. u galeriju i ulio bočicu tinte u bazen, i rad preimenovao u “Crna ovca”. Odmah je, na izričitu Hirstovu želju, uhićen i osuđen na dvije godine uvjetno. Rad je “restauriran” za 1000 funti.

Hirstu nije smetalo, dapače, ni kad su njujorške zdravstvene vlasti zabranile njegovu izložbu “Two Fucking and Two Watching” – sastojao se od truleće krave i bika – u strahu da bi prizor mogao izazvati “povraćanje u publici”. “No Sense of Absolute Corruption” bio je naziv njegove prve samostalne izložbe u Galeriji Gagosian u New Yorku; a 1997. izložba “Sensatin” otvorena je u Royal Academy u Londonu. Bili su izloženi “A Thousand Years” i drugi Hirstovi radovi; ne samo njegovi nego i radovi drugih izloženih umjetnika izazvali su mnoge kontroverze – ipak, smatra se to službenim “primanjem” Young British Artists u oficijelnu britansku umjetnost. Hirst, koji je u međuvremenu snimio i film, te surađivao s grupom Blur, stvorio band Fat Les, napisao autobiografiju “I Want to Spend the Rest of my Life Everywhere, with Everyone, One to One, Always, Forever, Now” odbio je biti britanski predstavnik na Venecijanskom biennalu 1999., jer se “ne osjeća dobro”. Tužio je British Airways za plagijat – naime, njihov niskobudžetni ogranak Go reklamirao se logom od niza točkica.

Godine 2000. skulpturu “Hymn” Saatchi je navodno kupio za milijun funti, a 2001. Hirst je napravio svoj prvi veliki – ipak – gaf: nakon rušenja Twinsa izjavio je u intervjuu: “Ta stvar oko 11. rujna je poput umjetničkog djela koje se odvija po vlastitim zakonitostima. Bilo je to zločesto, ali vizualno osmišljeno. Na nekoj razini, morate im čestitati, jer su postigli nešto što nitko nije smatrao mogućim, posebno u zemlji velikoj kao Amerika. Na nekoj razini, zaslužuju divljenje…” Nakon žestokoga zgražanja javnosti na riječi njihova ljubimca Hirst se morao ispričati: “Bezrezervno se ipričavam svima koje sam uznemirio, posebno obiteljima žrtava…”, protisnuo je riječi isprike preko svoje kompanije Science Ltd.

Iako su opsesiju smrću u njegovu radu kritičari prepoznali odavno, tek godine 2002. Damien Hirst priznao je da se prvi put u svom životu osjetio smrtnim. Umro je, naime, njegov prijatelj, Joe Strummer, nekadašnji pjevač grupe The Clash, s kojim se sprijateljio 1995., postavši tako blizak da su zajedno odlazili na ljetovanja. Njegovom smrću potreseni Hirst počeo je provoditi mnogo vremena u dobrotvornom radu.

Prestao se opijati i pušiti, a njegova partnerica, Maia Norman, s kojom ima tri sina, mogla se vratiti kući. Naime, nakon rođenja prvog sina, Connora Ojale (1995.), Hirst je počeo provoditi mnogo vremena na svojoj izoliranoj farmi u 300 godina staroj bivšoj krčmi blizu mjesta Combe Marytin u Devonu. Ubrzo je dobio još dva sina, Cassiusa Atticusa (rođena 2000. u Devonu) i Cyrusa Joea (rođena 2005. u Westminsteru u Londonu.) Inače, prvi je put priznao da je ovisnik o drogama i piću devedetih: “Počeo sam uzimati kokain i i piti… Pretvorio sam se u jebenu napuhanu vreću…” Iz toga vremena poznat je po ekscentričnom ponašanju, primjerice, stavljanju cigatere u vrh penisa, pred novinarima… Divljao je u londonskom klubu za high profile publiku, Groucho Club. Sudske kazne nisu ga sprečavale da svoje ponašanje ponavlja….

No, kad je 2003. godine otvorena u Londonu novouređena galerija Saatchi s nešto drukčijim pravilima poslovanja, priređena je i Hirstova retrospektiva. Pojačala je njegove napetosti sa Saatchijem – svakako proizišle iz polemike o tome tko je više doprinio njihovu zajedničkom usponu. Hirst se distancirao od izložbe, nije je uključio ni u svoj CV; bijesan je bio i zato što je automobil, koji je dizajnirao u dobrotvorne svrhe, završio kao “običan” izložak; retrospektiva je usporila izglede i za njegovu retrospektivu u Tate Modern. Hirst je izjavio da nije “majmun toga čovjeka koji prepoznaje umjetnost novčanikom; vjeruje da na vrijednost umjetnosti može utjecati kupujući moć, i još uvijek vjeruje da to može činiti…”

“Romance in the Age of Unceirtainty”, naziv izložbe iz 2003., na kojoj je izložio rad “Charity” – djevojčicu s protezom i škrabicom za milodare, šupljom i naravno praznom – donijela mu je 11 milijuna funti, a njegovo ukupno bogatstvo uvećala na 35 milijuna.  “Charity”, koju je upravo tada prodao spomenutom Kim Chang-ilu za 1,5 milijun funti, bila je izložena ispred galerije White Cube, dok je unutrašnjost, na nultoj etaži, skrivala 12 vitrina ispunjenih ogavnim otpadom poprskanim krvlju – to su bili Isusovi učenici. Prazna vitrina inkarnirala je Isusa, a u razizemlju četiri su male vitrine sadržavale kravlje glave izmasakrirane škarama i noževima. Sve je to opisano kao “ekstraordinarno katoličko iskustvo”, riječima samoga umjetnika. Preko galerista Jaya Joplinga Hirst je tad otkupio od Saatchija svojih 12 radova – rane instalacije iz 90-ih, koje mu je Hirst bio prodao za manje od 10.000 funti. Otkupio ih je za osam milijuna.

Saatchi je zatim prodao “The Physical Impossibility of …” – znanog morskog psa – američkom kolekcionaru Steveu Cohenu, za 12 milijuna dolara; pregovarao je Hirstov njujorški agent, Gagosian. Cohen je zatim donirao skulpturu muzeju Metropolitan u New Yorku. Na samom početku Hirstove karijere spomenuti Sir Nicholas Serota tad je želio otkupiti skulpturu za Tate Modern, a ministar kulture u sjeni, Hugo Swire, tad je tražio da britanska vlada osigura ostanak umjetnine u zemlji. No, nije uspio – pravila o čuvanju nacionalnog blaga odnose se samo na mrtve umjetnike.

Godine 2006. Hirst je izlagao sa slikarskom nacionalnom legendom, Francisom Baconom, u galeriji Gagosian u Londonu. U izložbu je bila uključena instalacija “A Thousand Years” iz 1990. , mnogi kasniji radovi, a i novi rad s formaldehidom, inspiriran Baconom, nazvan “The Tranquility of Solitude”. Naime, kako se pokazalo, Francis Bacon je bio zadivljen radom “A Thousand Years”, koji doista sadrži čitav životni ciklus: crvi se legu u bijeloj kutiji, pretvaraju u muhe, hrane se na krvavoj, velikoj kravljoj glavi na podu klaustrofobične staklene vitrine.

Mnoge nalaze smrt u insektokutoru, električnoj zamki za muhe, a neke preživljavaju kako bi nastavile životni ciklus. Samo mjesec dana prije smrti Bacon je pisao prijateljici o tome kako se divi Hirstu.

Sljedeće godine Hirst postiže rekord na aukciji za živog umjetnika; “Lullaby Spring” kupio je šeik Hamad bin Kalifa Al-Thanai, katarski emir, za 19,2 milijuna dolara. U lipnju te godine na izložbi u Galeriji Cube pokazan je Hirstov novi rad, “Beyond Belief”, u čijem je centru varijacija na motiv memento mori, mrtvačka lubanja obložena u platinu u koju je umetnut 8601 dijamant – sveukupno, 1.106,18 karata. Upotrijebljeni su dijamanti u vrijednosti od 15 milijuna funti. Sve skupa je usađeno u lubanju iz 18. stoljeća, na kojoj su jedini originalni dio zubi. Tražena cijena bila je 50 milijuna funti (100 milijuna dolara).

Nije se prodala odmah. Na kraju ju je Hirst prodao pomalo – samom sebi. Naime, otkupio ju je konzorcij u čijem je sastavu i sam Hirst i njegova galerija White Cube. Sljedeće godine izložena je u Rijksmuseumu u Amsterdamu, pokraj djela starih majstora. Ravnatelj galerije izjavio je : “Uz nju naša mašta leti. Naravno, mi smo muzej starih majstora, ali nismo ‘jučerašnji muzej’. Damien Hirst to pokazuje na najbolji mogući način.”

Prošle godine Hirst je u galerijama Gagosian u New Yorku, Londonu, Parizu, Los Angelesu… izložio više od 1500 slika “običnih raznobojnih točaka” koje je počeo slikati prije 25 godina. Većinu su završili njegovi učenici. Njih 100 bilo je ponuđeno na prodaju, a jedna je postigla cijenu 1,8 milijuna dolara.

Praktički sve spomenuto može se razgledati na retrospektivnoj izložbi u Tate Modern, otvorenoj u jeku skandala što ga je izazvao kritičar James Spaldinga sad već slavnom rečenicom da “brzo prodaju Hirsta oni koji imaju bilo kakav njegov rad – uskoro neće vrijediti ni penny”.

Za sad nije naškodila izložbi.: Kralj Mida koji čak i životinjske leševe pretvara u zlato

Materijal: plastika. Boja: kričava. Boja za što? Za kućanstvo. Kričavom bojom prebojane plastične lubanje prodaju su za 36.800 funti po komadu u gift shopu galerije Tate Modern u kojoj je prošli tjedan otvorena velika retrospektivna izložba Damiena Hirsta. Nazvane “Hallucintory Head”, i napravljene u ograničenom broju (50 primjeraka) lubanje su, naravno, mnogo jeftiniji “odvjetak”, replika njegove slavne lubanje iz žanra memento mori

Misli se, naravno, na Hirstov rad u kojem je lubanju mrtvaca iz 18. stoljeća presvukao platinom i dijamantima.

Ako nemate za mrtvačku glavu, možda imate 10.500 funti za set tanjura, ili 700 funti za tapete, ili 480 funti za skateboard? Tu je i kišobran za 195 funti i šal za 125. Svaki predmet, naravno, nosi i zaštitni znak – leptire ili točkice – inspiratora svega toga, najskupljeg umjetnika na svijetu, Damiena Hirsta.

Godine 2010. njegovo je bogatstvo procijenjeno na 215 milijuna funti; godine 2008. napravio je nezamisliv potez za umjetnika, prodavši cijelu svoju izložbu “Beautiful Inside my Head Forever” na aukciji u Sotheby’su, zaobišavši u potpunosti svoje dugogodišnje galerije i galeriste; aukcija je nadmašila sva očekivanja i postigla cijenu od 111 milijuna funti, premašivši ikad postignutu cijenu za pojedinačnog umjetnika, te Hirstov osobni rekord od 103 milijuna funti.

Tko je umjetnik koji je u dobi od 30 godina prodao radove najbogatijim ljudima svijeta? Jedan od prvih njegovih kupaca bio je, naime, Steve Cohen, milijarder koji je kupio njegovu životnjsku skulpturu – morskog psa. Jedan je kritičar tad rekao: “U ideju da bi američki broker Steve Cohen, zbog hipnotizirane kulturne snobovštine, platio 12 milijuna dolara za trećinu tone morskog psa koji koji se već raspada, gotovo je nemoguće povjerovati. Naravno, Cohenu 12 milijuna dolara ne znači ništa, ali pomisao da je tolika cijena plaćena za trulu ribu potpuno je skandalozna…” Ukrajinski čelični magnat Viktor Pinchuk također postaje ljubitelj (ma što to značilo) njegovih radova; a Hirstovo djelo “Lullaby Spring” – ogroman ormar za lijekove u kojemu se nalazi 6136 šarenih pilula, prodan je katarskom emiru za 10 milijuna funta. Djelo “Charity” – 6,7 metara visoka i šest tona teška skulptura djevojčice s protezom na nozi koja drži kutiju za prikupljanje milodara – prodano je za 1,5 milijuna funti Kim Chang-ilu, korejskom vlasniku maloprodajnog lanca, koju je izložio u galeriji svoje robne kuće u Seoulu.

Na pitanje u čemu je stvar nema točnog, ili barem jednog, odgovora. Svakako, treba držati na umu ime Charlesa Saatchija, galerista i marketinškog “čudovišta”. Ostalo su Hirstove osobne marketinške moći, njegova karizma, zatim ludost kolekcionara, snobizam, novac, trgovina… i, naravno, Hirstov talent koji se divljački uspješno dokazuje već 25 godina.

Damien Hirst rođen je u Bristolu 1965. godine, odrastao u Leedsu, otac mu je navodno bio mehaničar, koji je napustio obitelj kad je Hirstu bilo 12 godina. Majka, katolkinja iz irske obitelji, tvrdi da je izgubila kontrolu nad sinom kad je još bio dijete; ostalo je već povijest: majka ipak nije tolerirala njegovo buntovništvo, uništila je njegovu ploču Sex Pistolsa, a njega bi izvukla iz školskog autobusa ako joj se ne bi svidjele njegove hlače. Ipak, ohrabrivala je njegov likovni talent; uostalom, likovni je bio i jedini predmet u kojemu je Damian u školi imao kakvog-takvog uspjeha. Kad je 1983. Hirst vidio izložbu Francisa Davisona (postavio ju je kustos Julian Spalding, koji je kasnije pomogao i Hirstovu usponu, a danas vodi bespoštednu bitku protiv Hirstova, kako danas kaže, obmanjivanja). Davisonovi kolaži, napravljeni od obojena papira, “raznijeli su” Hirsta, kako je sam priznao.

Studirao je na Goldsmiths Collegeu u Londonu, a prvi je put javnu pažnju zadobio 1988. kad je bio kustos izložbe “Freeze”, na kojoj su izlagali on i njegovi kolege s Gold­smitha, u nekorištenoj zgradi koja je pripadala lučkoj kapetaniji, u londonskom Docklandu. Uspjeli su dobiti sponzorstvo velike građevinske tvrtke, London Dockland Development Corporation. Izložbu je posjetio “dream team” – Charles Saatchi, Norman Rosenthal i Nicholas Serota. Nakon što je diplomirao, uključen je u izložbe “New Contemporaries” koji su priredili zajedničku izložbu u Kettles Yard Gallery u Cambridgeu… Nedostajalo je samo malo, malo… i ubrzo je zajedno s prijateljima Carlom Freedmanom i Billeejem Sellmanom bio kustos i izlagač dviju “skladišnih” izložbi: “Modern Medicine” i “Gambler”, u nekadašnjoj tvornici keksa. U Peek Freans Factory, iz koje se više nije širio miris vanilije, zaplivali su životinjski ekstremiteti… a pred tvornicom se zaustavio zeleni Rolls Royce, iz njega je izišao Charles Saatchi, stao razjapljenih usta ispred prve velike Hirstove životinjske instalacije – crvi, muhe i polutrula kravlja glava u velikoj staklenoj vitrini – a zatim je i kupio. Hirst je tad izjavio kako bi najviše od svega volio doći u poziciju da radi “stvarno gadnu umjetnost… Ljudi bi je pogledali, rekli, odjebi, ali, nakon nekog vremena, navikli bi se.”

Nakon toga Hirst postaje nezaustavljiv.

Godine 1991. Charles Saatchi ponudio je neograničeni iznos za svaku njegovu maštariju. Prvi plod bila je prva izložba skupine Young British Artists u galeriji Saatchi u sjevernom Londonu. Hirstov rad bio je znani morski pas u formaldehidu, a rad nazvan “The Physical Impossibility of Death in the Mind of Someone Living”. Prodan je za 60.000 funti. Inače, bio je nabavljen od posebno za to određenog ribara, koji ga je uhvatio u australskim vodama, a Hirst ga je izvolio primiti i za to ribaru isplatiti šest tisuća funti. Rad je postao simbol britanske umjetnosti devedesetih, ikonički rad poznat širom svijeta. Hirst je tad bio predložen za prestižnu Turnerovu nagradu, ali, dobio ju je Grenville Davey.

Grenville… tko? A Hirstova senzacionalna međunarodna prezentacija već je bila na pomolu; na Venecijanskom biennalu 1993. izložio je rad “Mother and Child Divided” – krava i tele izrezani na komade i izloženi u razdvojenim vitrinama.

Što god se dogodilo, koristilo mu je. U galeriji Serpentine u Londonu 1994., na izložbi “Some Went Mad, Some Ran Away”, izložio je rad “Away from the Flock” – ovcu u formaldehidu. Mark Bridger, 39-godišnji oksfordski umjetnik, ušao je 9. svibnja 1994. u galeriju i ulio bočicu tinte u bazen, i rad preimenovao u “Crna ovca”. Odmah je, na izričitu Hirstovu želju, uhićen i osuđen na dvije godine uvjetno. Rad je “restauriran” za 1000 funti.

Hirstu nije smetalo, dapače, ni kad su njujorške zdravstvene vlasti zabranile njegovu izložbu “Two Fucking and Two Watching” – sastojao se od truleće krave i bika – u strahu da bi prizor mogao izazvati “povraćanje u publici”. “No Sense of Absolute Corruption” bio je naziv njegove prve samostalne izložbe u Galeriji Gagosian u New Yorku; a 1997. izložba “Sensatin” otvorena je u Royal Academy u Londonu. Bili su izloženi “A Thousand Years” i drugi Hirstovi radovi; ne samo njegovi nego i radovi drugih izloženih umjetnika izazvali su mnoge kontroverze – ipak, smatra se to službenim “primanjem” Young British Artists u oficijelnu britansku umjetnost. Hirst, koji je u međuvremenu snimio i film, te surađivao s grupom Blur, stvorio band Fat Les, napisao autobiografiju “I Want to Spend the Rest of my Life Everywhere, with Everyone, One to One, Always, Forever, Now” odbio je biti britanski predstavnik na Venecijanskom biennalu 1999., jer se “ne osjeća dobro”. Tužio je British Airways za plagijat – naime, njihov niskobudžetni ogranak Go reklamirao se logom od niza točkica.

Godine 2000. skulpturu “Hymn” Saatchi je navodno kupio za milijun funti, a 2001. Hirst je napravio svoj prvi veliki – ipak – gaf: nakon rušenja Twinsa izjavio je u intervjuu: “Ta stvar oko 11. rujna je poput umjetničkog djela koje se odvija po vlastitim zakonitostima. Bilo je to zločesto, ali vizualno osmišljeno. Na nekoj razini, morate im čestitati, jer su postigli nešto što nitko nije smatrao mogućim, posebno u zemlji velikoj kao Amerika. Na nekoj razini, zaslužuju divljenje…” Nakon žestokoga zgražanja javnosti na riječi njihova ljubimca Hirst se morao ispričati: “Bezrezervno se ipričavam svima koje sam uznemirio, posebno obiteljima žrtava…”, protisnuo je riječi isprike preko svoje kompanije Science Ltd.

Iako su opsesiju smrću u njegovu radu kritičari prepoznali odavno, tek godine 2002. Damien Hirst priznao je da se prvi put u svom životu osjetio smrtnim. Umro je, naime, njegov prijatelj, Joe Strummer, nekadašnji pjevač grupe The Clash, s kojim se sprijateljio 1995., postavši tako blizak da su zajedno odlazili na ljetovanja. Njegovom smrću potreseni Hirst počeo je provoditi mnogo vremena u dobrotvornom radu.

Prestao se opijati i pušiti, a njegova partnerica, Maia Norman, s kojom ima tri sina, mogla se vratiti kući. Naime, nakon rođenja prvog sina, Connora Ojale (1995.), Hirst je počeo provoditi mnogo vremena na svojoj izoliranoj farmi u 300 godina staroj bivšoj krčmi blizu mjesta Combe Marytin u Devonu. Ubrzo je dobio još dva sina, Cassiusa Atticusa (rođena 2000. u Devonu) i Cyrusa Joea (rođena 2005. u Westminsteru u Londonu.) Inače, prvi je put priznao da je ovisnik o drogama i piću devedetih: “Počeo sam uzimati kokain i i piti… Pretvorio sam se u jebenu napuhanu vreću…” Iz toga vremena poznat je po ekscentričnom ponašanju, primjerice, stavljanju cigatere u vrh penisa, pred novinarima… Divljao je u londonskom klubu za high profile publiku, Groucho Club. Sudske kazne nisu ga sprečavale da svoje ponašanje ponavlja….

No, kad je 2003. godine otvorena u Londonu novouređena galerija Saatchi s nešto drukčijim pravilima poslovanja, priređena je i Hirstova retrospektiva. Pojačala je njegove napetosti sa Saatchijem – svakako proizišle iz polemike o tome tko je više doprinio njihovu zajedničkom usponu. Hirst se distancirao od izložbe, nije je uključio ni u svoj CV; bijesan je bio i zato što je automobil, koji je dizajnirao u dobrotvorne svrhe, završio kao “običan” izložak; retrospektiva je usporila izglede i za njegovu retrospektivu u Tate Modern. Hirst je izjavio da nije “majmun toga čovjeka koji prepoznaje umjetnost novčanikom; vjeruje da na vrijednost umjetnosti može utjecati kupujući moć, i još uvijek vjeruje da to može činiti…”

“Romance in the Age of Unceirtainty”, naziv izložbe iz 2003., na kojoj je izložio rad “Charity” – djevojčicu s protezom i škrabicom za milodare, šupljom i naravno praznom – donijela mu je 11 milijuna funti, a njegovo ukupno bogatstvo uvećala na 35 milijuna.  “Charity”, koju je upravo tada prodao spomenutom Kim Chang-ilu za 1,5 milijun funti, bila je izložena ispred galerije White Cube, dok je unutrašnjost, na nultoj etaži, skrivala 12 vitrina ispunjenih ogavnim otpadom poprskanim krvlju – to su bili Isusovi učenici. Prazna vitrina inkarnirala je Isusa, a u razizemlju četiri su male vitrine sadržavale kravlje glave izmasakrirane škarama i noževima. Sve je to opisano kao “ekstraordinarno katoličko iskustvo”, riječima samoga umjetnika. Preko galerista Jaya Joplinga Hirst je tad otkupio od Saatchija svojih 12 radova – rane instalacije iz 90-ih, koje mu je Hirst bio prodao za manje od 10.000 funti. Otkupio ih je za osam milijuna.

Saatchi je zatim prodao “The Physical Impossibility of …” – znanog morskog psa – američkom kolekcionaru Steveu Cohenu, za 12 milijuna dolara; pregovarao je Hirstov njujorški agent, Gagosian. Cohen je zatim donirao skulpturu muzeju Metropolitan u New Yorku. Na samom početku Hirstove karijere spomenuti Sir Nicholas Serota tad je želio otkupiti skulpturu za Tate Modern, a ministar kulture u sjeni, Hugo Swire, tad je tražio da britanska vlada osigura ostanak umjetnine u zemlji. No, nije uspio – pravila o čuvanju nacionalnog blaga odnose se samo na mrtve umjetnike.

Godine 2006. Hirst je izlagao sa slikarskom nacionalnom legendom, Francisom Baconom, u galeriji Gagosian u Londonu. U izložbu je bila uključena instalacija “A Thousand Years” iz 1990. , mnogi kasniji radovi, a i novi rad s formaldehidom, inspiriran Baconom, nazvan “The Tranquility of Solitude”. Naime, kako se pokazalo, Francis Bacon je bio zadivljen radom “A Thousand Years”, koji doista sadrži čitav životni ciklus: crvi se legu u bijeloj kutiji, pretvaraju u muhe, hrane se na krvavoj, velikoj kravljoj glavi na podu klaustrofobične staklene vitrine.

Mnoge nalaze smrt u insektokutoru, električnoj zamki za muhe, a neke preživljavaju kako bi nastavile životni ciklus. Samo mjesec dana prije smrti Bacon je pisao prijateljici o tome kako se divi Hirstu.

Sljedeće godine Hirst postiže rekord na aukciji za živog umjetnika; “Lullaby Spring” kupio je šeik Hamad bin Kalifa Al-Thanai, katarski emir, za 19,2 milijuna dolara. U lipnju te godine na izložbi u Galeriji Cube pokazan je Hirstov novi rad, “Beyond Belief”, u čijem je centru varijacija na motiv memento mori, mrtvačka lubanja obložena u platinu u koju je umetnut 8601 dijamant – sveukupno, 1.106,18 karata. Upotrijebljeni su dijamanti u vrijednosti od 15 milijuna funti. Sve skupa je usađeno u lubanju iz 18. stoljeća, na kojoj su jedini originalni dio zubi. Tražena cijena bila je 50 milijuna funti (100 milijuna dolara).

Nije se prodala odmah. Na kraju ju je Hirst prodao pomalo – samom sebi. Naime, otkupio ju je konzorcij u čijem je sastavu i sam Hirst i njegova galerija White Cube. Sljedeće godine izložena je u Rijksmuseumu u Amsterdamu, pokraj djela starih majstora. Ravnatelj galerije izjavio je : “Uz nju naša mašta leti. Naravno, mi smo muzej starih majstora, ali nismo ‘jučerašnji muzej’. Damien Hirst to pokazuje na najbolji mogući način.”

Prošle godine Hirst je u galerijama Gagosian u New Yorku, Londonu, Parizu, Los Angelesu… izložio više od 1500 slika “običnih raznobojnih točaka” koje je počeo slikati prije 25 godina. Većinu su završili njegovi učenici. Njih 100 bilo je ponuđeno na prodaju, a jedna je postigla cijenu 1,8 milijuna dolara.

Praktički sve spomenuto može se razgledati na retrospektivnoj izložbi u Tate Modern, otvorenoj u jeku skandala što ga je izazvao kritičar James Spaldinga sad već slavnom rečenicom da “brzo prodaju Hirsta oni koji imaju bilo kakav njegov rad – uskoro neće vrijediti ni penny”.

Za sad nije naškodila izložbi.