Natiskalo se tu nekoliko desetaka imigranata, svi jedan na drugome, kao da su ih konopom vezali.
“Jeste li vi iz Ujedinjenih naroda?”, upita me sablasno mršava spodoba, pa se samo natrag skljoka na zemlju kad mi u rukama ugleda diktafon.
“Opet novinari”, bezvoljno uzdahne i stade zapomagati da mu donesem vode.
Uopće ne izgledaju tako, ali Nigerijac Monday uvjerava me da su lica u koja upravo gledam najsretnija među stotinama što su me okružila.
“Uvijek odabiru ljude s istog mjesta. Sutra ujutro ovdje će se događati lutrija. A mi ćemo se uskoro potući kako bismo dobili priliku da stojimo uz taj dio zida…”, pripovijeda mi glasom lišenim trunke samosažaljenja.
I uistinu je tako.
Subotom, rano ujutro, policajac izlazi iz dvorišta policijske postaje, baci pogled na okupljenu rulju pa onako ovlaš, kao da odlučuje između kuglice vanilije ili čokolade, odabere 20-ak utučenih lica.
Neki od njih ovdje dolaze već četiri godine.
A većina ih nikad nije došla dalje od asfalta prljave, zapuštene ulice.
Samo odabrani ulaze u stanicu u kojoj će moći zatražiti politički azil, a stotine preostalih, izmoždenih tijela koja su u Petrou Rallijevoj već odavno ostavili svaku nadu, samo pokupe kakvu deku ili jaknu te se zapute prema središtu Atene, prema Omoniji.
Više sreće sljedeći petak.
Iako u sreću više nitko ne vjeruje.
I tako iz tjedna u tjedan, uvijek iste slike očaja koji je zavladao grčkom prijestolnicom.
Omonia.
Ovdje danas stanuje bezakonje u svom najčišćem obliku.
Grci su naselje odavno napustili, a u njihove kuće uselili su se ljudi bez papira, na tisuće ilegalnih imigranata, istih onih koji noću u Ulici Petrou Ralli uzalud čekaju papire.
Procjene su da ih se samo u središtu Atene naselilo približno 100 tisuća dok je cijela zemlja, smatra se, domovina blizu 400 tisuća ilegalaca.
Naravno, te su brojke puka pretpostavka jer Grčka nikad nije prebrojala svu tu ilegalnu imigraciju što joj se zemljom rasula u posljednjih 30-ak godina.
Ulice Omonije noću su sablasno prazne, a da nije shopping-kolica što su ih nemarno vezali za stupove, čovjek bi uistinu sumnjao ima li u tim straćarama ikakva života.
Čim padne mrak, sav se život slije u derutne stanove u kojima, na samo četrdesetak kvadrata i jedan sanitarni čvor, nerijetko dolazi i po 40-ak imigranata.
Biti na cesti danas više ni za njih nije sigurno.
Atenjani se boje imigranata, a imigranti policije i ekstremnih grčkih desničara, pripadnika Chrysi Avyi, političke opcije koja je, doduše nasilno, sugrađane odlučila zaštititi od “opasnih došljaka i sumnjivih obojenih lica” koji su zauzeli središnje gradske ulice.
Oboružani palicama i svakojakim priručnim oružjem, noću obilaze gradske kvartove poznate po doseljenicima pa mlate sve na što pred sobom naiđu i za što im se učini da nije grčkoga podrijetla.
Ironično, do prije nekoliko mjeseci Grčka za te iste imigrante nije marila.
Štoviše, nisu za njih pitali posljednjih tri desetljeća koliko su, gonjeni neimaštinom u vlastitim domovinama, brodovima pristajali u luku Patras ili noću pogibali u bezbrojnim pokušajima da ilegalno prijeđu grčko-tursku granicu na rijeci Evros.
“Ali sada nam dolaze izbori”, govori mi Nick Malkoutzis, zamjenik glavnog urednika grčkih dnevnih novina Kathimerini.
Logično, nakon što su već peti put uveli mjere štednje koje igrom slučaja ne daju baš nikakve rezultate, grčkim je političarima ostalo malo tema s kojima bi se mogli “tući” na izborima.
Ovog puta vladajuća opcija odabrala je da se bavi imigranatima.
Nadobudno su odlučili da će narodu ponuditi sigurniji život, a “opasne doseljenike” pozatvarati u detencijske centre kako bi središte grada ponovno pripalo istinskim Grcima.
Nije se na tu retoriku teško osloniti.
Velik broj Grka svakodnevno svjedoči kriminalu koji je zavladao ulicama, a siromaštvo i imigranti sa sobom su u Atenu donijeli i neke zarazne boleštine za koje su Grci vjerovali da su ih već davno iskorijenili.
Recimo sifilis i tuberkulozu.
A postotak zaraze HIV-om u toj je zemlji samo prošle godine porastao za čak 1250 posto!
Dio Grka taj je politički govor mržnje sada prihvatio s osmijehom i odobravanjem, no većina ih je ipak svjesna kako će ova ista demagogija, za samo nekoliko tjedana, pripadati prošlosti baš kao što joj danas pripada nada.
Ili kako to Malkoutzis dobro opisuje: “Grci će s politike nulte tolerancije ponovo dospjeti na razinu potpunog nedostatka ikakve politike spram imigranata.”
Život će se vratiti otužnoj svakodnevici, kao što je to već bilo desetljećima ranije.
Naravno, treba priznati kako Grčka uistinu ima problem s imigrantima, ali on počiva na dugogodišnjem nemaru i slijepom uvjerenju da će se problem sam od sebe riješiti, a tisuće doseljenika, koji su nahrupili u središte grada, jednog dana sami od sebe ispariti.
Naravno, taj dan nikako da dođe.
Tako danas jedna od najozloglašenijih omonijskih ulica, ulica Solomou, na svakom koraku svjedoči o očaju grčkoga društva koje je u ovom zakutku Europe doslovno dosegnulo samo dno.
Jedanaest je sati prije podne, a ova gradska prometnica prije sliči na kulisu kakvog apokaliptičnog filma nego na običnu gradsku ulicu udaljenu od centra grada jedva sedam minuta hoda.
U njoj koljena klecaju od jada koji ti se prostire pred očima.
“S čime ti miješaš heroin? S vodom ili limunom?”, pita me 30-godišnji Alex dok kleči ispred ulaza u stambenu zgradu i iz džepa vadi novu dozu koju će ubrizgati.
Gledam ga tupo pa kad shvati da nemam pojma o čemu govori, samo mi se nasmije i uperi prstom u fotografa.
“Možeš slikati kako se fiksam, ali nemoj mi slikati lice. Vidjet ćeš, ne radim to kao ostali”, s ponosom na licu mu objašnjava, a potom nasred ulice skine hlače pa zabode iglu u staru ranu na lijevoj strani trbuha.
Dok prstima pridržava iglu kako bi je što opreznije izvadio iz tijela, prilazi mu bijesna Grkinja, susjeda koja se iz prijepodnevnog špeceraja upravo zaputila prema ulazu nad kojim se razvalio.
U ruci drži mobitel i vrišti na drogirani narod koji joj se svakodnevno okuplja pod prozorom.
Alex bježi kako ga ne bi zgrabila policija, ali samo sat kasnije već će ponovno sjediti ispred istog ulaza, s istom iglom u trbuhu i istim staklenim očima…
Da bi čovjek uopće shvatio što se u toj ozloglašenoj Omoniji ustvari dogodilo, potrebno se vratiti nekoliko desetljeća unatrag kad su Atenjani, ogorčeni gustim prometom i smradom života u centru grada, najednom shvatili kako imaju puno novca i kako je došlo vrijeme da užurbano središte Atene zamijene ugodnim životom u predgrađu.
Pa su pokupovali kuće u udaljenijim, ali daleko mirnijim naseljima ostavivši u centru grada tisuće praznih stanova koji su samo čekali da budu iznajmljeni.
Što se i dogodilo.
Ali ih nisu unajmili Grci, nego doseljenici koji su u ove krajeve počeli pristizati još negdje s krajem 70-ih godina.
“U početku su to bili Albanci koji su masovno dolazili i koje nismo baš pretjerano voljeli. No, nakon nekog vremena, kad su se počeli baviti poljoprivredom, pomalo smo se na njih priviknuli, a činjenicu da postajemo sve privlačniji strancima po dobrom starom grčkom običaju ostavili samo negdje po strani”, objašnjava mi Angeliki Dimitriadi, 34-godišnja studentica političkih znanosti s Demokritova sveučilišta.
Život s Albancima funkcionirao je relativno dobro sve dok u Patras nisu počeli pristizati prvi brodovi u čijim su se utrobama skrivali ilegalni doseljenici drugih religija i običaja.
Eh, to je tek bila slika koju Grčka nikada nije vidjela.
Ako su se Grci teško priviknuli na Albance, lako je zamisliti s koliko su tek čuđenja dočekali Pakistance, Bangladešane i druge tamnopute narode čija su lica pripadala nekim dalekim, nepoznatim podnebljima.
Oni danas u najvećem broju i naseljavaju Omoniju, četvrt u kojoj više gotovo i nema Grka, a čijim zapuštenim ulicama noću tumaraju dileri heroinom, svodnici i prostitutke žrtve traffickinga, beskućnici i tek pokoji entuzijast.
Poput Nikice Jeftića, “dečka” iz zagrebačkog naselja Prečko, koji u Ateni živi već 20 godina.
I on je svjedočio davnim vremenima kada je Atena bila jedan od najsigurnijih europskih gradova, a vjerojatnost da će te okrasti jednaka mogućnosti da ti se nasred trga Sintagma o glavu obije meteor.
Danas je, međutim, gotovo nemoguće da te ne okradu.
Dok ispijamo piće u kafiću na Plaki, popularnoj turističkoj promenadi od Omonije udaljenoj desetak minuta hoda, terasi se približava 18-godišnji mladić.
Hod mu je usporen jer šepa na lijevu nogu, ali kada na stolu ugleda još neotvorenu kutiju cigareta, samo se zaleti poput bijesne lavice pa zgrabi duhan i pobjegne preko trga.
Uzalud će iz stolice iskočiti vlasnik kafića kako bi ga dohvatio.
Nema smisla za njim trčati zbog cigareta, a ionako nas je već bio upozorio neka sve što imamo sklonimo sa stola.
Naivno, nisam mislila da govori i o cigaretama.
“Eto, o tome ti govorim”, objašnjava mi Nikica dok dovršavamo piće kako bismo se zaputili prema Omoniji.
Otkako su počeli izbori, Vlada je obećala sagraditi detencijske centre u koje će zatvoriti sve imigrante bez papira.
Ulicama zato noću patroliraju tisuće grčkih policajaca koji na motorima obilaze kritične gradske četvrti.
Većina policajaca bježi od kamere, ali ako im se čovjek malo umili, dopustit će i da slikamo neko od privođenja, valjda da ostatku Europe pokažu kako su se Grci konačno odlučili pribrati.
“Lovimo sve bez papira koje zateknemo na cesti. Tužna je to slika Atene. Ali ima ovaj grad i lijepih strana”, uvjerava nas mladi policajac pa se ipak odbije slikati za novine.
Najgora je upravo ulica Solomou, u kojoj su hapšenja već postala uzaludna: Atena nema toliko zatvora i pritvora koliko se nesretnog življa danu povlači oronulim pločnikom.
Imigranata je tamo najviše iz sasvim praktičnog razloga – baš se u toj ulici nalazi grčko savjetovalište za izbjeglice, institucija s 50-ak djelatnika koja narodu bez dokumenata pruža pravnu pomoć kako bi dobili šansu za bolji život.
No, u Grčkoj je to danas gotovo nemoguće.
Otkako su 2005. godine ukinuli gotovo sve pravne osnove za dobivanje makar i privremenih dozvola, imigranti su ostali u nekoj vrsti zrakopraznog prostora jer u Grčkoj ne mogu postati “legalci”, ali se ne mogu ni vratiti kućama.
Jedina im je šansa dobivanje takozvane “ružičaste karte”, privremene dozvole za boravak s kojom imaju pravo na liječničku pomoć i legalno zaposlenje, ali za nju moraju dokazati da su u domovini iz koje dolaze bili politički proganjani ili barem ekonomski ugroženi.
Jednom kad su ih u Petrou Rallijevoj ulici policajci odabrali kako bi dobili priliku ući u postupak dobivanja političkog azila, sljedeća je adresa Ulica Solomou, u kojoj će pravna služba utvrditi vjerodostojnost onoga što govore.
“Tako mora biti”, objašnjava mi Spiros Koulocheris, 48-godišnji pravnik iz Savjetovališta.
Otkako je dobivanje azila postalo jedina opcija za legalan boravak u zemlji, šansu su u toj pravnoj proceduri odlučili potražiti svi oni koji su se u Ateni sada zatekli bez ikakvih papira.
Stoga je Koulocheris sada zaposlen na valjda najtragičnijem radnom mjestu u zemlji: onom s kojeg većini ubija svaku nadu, a samo rijetkom sretniku s vremena na vrijeme ponudi sretni svršetak.
Savjetovalište ovog trenutka ima oko 6 tisuća aktivnih slučajeva izbjeglica i imigranata koji su ušli u postupak dobivanja azila.
U odnosu na 400 tisuća ilegalaca u zemlji brojka je zanemariva, a azil će u stvarnosti na kraju dobiti manje od 0,1 posto onih koji su podnijeli zahtjev.
Najveća je ironija upravo način na koji djelatnici savjetovališta procjenjuju je li netko zaslužio ružičastu kartu.
Kako većina nelegalnih useljenika nema nikakve papire iz domovine niti dokaza o onome što govore, Spiros i kolege na temelju njihovih svjedočanstava moraju zaključivati je li čovjek prikladan za azil ili ne.
“To nije lako, ali brojni se iskazi lako mogu provjeriti. Recimo, mnogi tvrde da su žrtve rata u Afganistanu, ali kako nemaju dokumente, mi smo ih prinuđeni ispitivati o situaciji u zemlji. A ako tamo nisu nikada bili, teško će nas uvjeriti da im odobrimo privremene dozvole”, tumači mi dok mu se oči pune suzama.
Nagledao se tuge kakvu nam je teško zamisliti i za koju su najmanje krivi svi ti nesretnici.
Grci na to zaboravljaju, ali većina je imigranata u njihovu zemlju stigla u potrazi za boljim životom, a ne zato da bi Atenjanima otimali poslove ili ih potjerali iz centra grada.
Da bi ilegalno prešli granicu, traffickerima su platili i do deset tisuća eura, a novac su nabavili nakon što su prodali kuće i obitelji doslovno ostavili na cestama.
U Grčkoj su se nadali nekom nisko plaćenom poslu od kojeg bi nešto i uštedjeli pa slali u domovinu kako bi prehranili gladne obitelji.
Jednom kad su shvatili da u toj zemlji više nema posla, za većinu je njih bilo prekasno.
A kućama se sada od srama više ne mogu vratiti…
Pa zato danju besciljno lutaju ulicama, skrivajući se od policije i ekstremnih desničara koji su sada upravo imigrante odlučili okriviti za loše ekonomsko stanje u zemlji.
Progone ih članovi neo-nacističke stranke Chrysi Avyi (u prijevodu Zlatna zora) koji su domaćim stanovnicima kritičnih atenskih kvartova sada ponudili neuobičajenu “pomoć”: kad ugledaju imigrante, Grci trebaju samo zazviždati u svoje zviždaljke, a u ulicu će se sletjeti horde maskiranih ekstremista kako bi batinama istjerali mrske im strance.
Njihova je opasna retorika ovih dana doživjela vrhunac: većina anketa po grčkim medijima sada pokazuju da će Zlatna zora ući u parlament, i to s najmanje četiri posto glasova.
Na imigrantima političke bodove sada prikupljaju gotovo sve političke opcije jer su nadolazeći izbori jedni od najneizvjesnijih u novijoj grčkoj povijesti.
“Stvari se iz dana u dan mijenjaju, a kako su imigranti godinama bili stvarni, opipljivi problem, većina će sada njih pokušati iskoristiti kako bi prikupili političke glasove. Naravno, pravi problem s imigracijom i dalje ostaje izvan grčkog fokusa, a čim se izborna gužva okonča, na imigrante će se zaboraviti baš kao što se zaboravljalo i godinama ranije”, govori mi politički analitičar George Tzogopoulos.
Doduše, lako mu je razumjeti da mnogi Grci, očajni zbog siromaštva u koje su zapali, sada rado prihvaćaju politički govor koji sije mržnju prema svemu što mu je strano.
U trenu kada razgovaram s Tzogopoulosom, tek je nekoliko sati prošlo od događaja koji je Atenu nanovo zavio u crno.
Pogled s terase kafića puca na središnji trg Sintagmu kamo je rano toga jutra stigao 77-godišnji umirovljeni farmaceut.
Iz džepa je izvadio pištolj, povikao kako ne želi da mu djeca grcaju u dugovima, pa ga uperio u glavu te si hicem oduzeo život.
Taj je događaj na atenske ulice nanovo iznio sav očaj što u Grcima tinja već godinama.
Neizbježno, dio se tog očaja prelio i po onima što su Grcima najmanje krivi.
Nije to tako teško shvatiti: mnogi Atenjani koji žive u naseljima s imigrantima svakodnevno se susreću s džeparenjem i kriminalom na koje su mnogi doseljenici prisiljeni jer više nema načina da pošteno zarade za život.
To je promijenilo naličje Atene pa Grci danas otvoreno priznaju kako nikada nisu ni bili multikulturalna zemlja.
Recimo, 50-godišnji Constantinos Sfikas, djelatnik Grčke narodne banke, priznaje mi da nitko u Grčkoj nije bio spreman na sve te “šarolike” došljake.
“Jednostavno nas nitko nije upozorio koliko će se bespovratno ovaj grad promijeniti”, objašnjava mi dok ispijamo čaj u jednoj atenskoj kavani.
Dok je život bio bajan, a Grci u predgrađima gradili kuće iz snova, nitko nije pretjerano mario kako će Atena izgledati jednog dana kad se potroši novac, a zemlja završi sa stotinama tisuća doseljenika koje se nikada nije potrudila stvarno zbrinuti.
Ironično, oni isti Grci koji danas protestiraju protiv “opasnih imigranata” svih su ovih godina na njima zarađivali neviđeni novac.
“Uostalom, pa tko su vlasnici stanova u kojima ti doseljenici obitavaju?”, ironičan je Nick Malkoutzis iz grčkog dnevnika Kathimerini.
Samo od stanarina – u sobama danas spava po 40-ak imigranata – uzimaju i do stotinu eura po glavi doseljenika.
Oni najsretniji krajem mjeseca novčanike podebljaju i s po nekoliko tisuća eura.
Nije li im to dovoljno, mnogi su se među Grcima prihvatili i unosnog posla švercanja imigranata u neke druge europske zemlje jer je Grčka većini doseljenika oduvijek bila samo tranzitna destinacija.
Samo nekoliko tjedana prije grčkih izbora, gotovo je tragična ta nepodnošljiva lakoća kojom se grčki narod, ogrezao u neimaštini i financijskom kolapsu, sada odao traženju žrtvenog janjca na koji će pokušati svaliti svu težinu neizdržive krize.
Nepodnošljiv je i taj grčki zaborav.
1991. godine, kada su počeli radovi na atenskoj podzemnoj željeznici, najveći dio manualnih poslova preuzeli su upravo imigranti jer ih Grci nisu bili skloni obavljati.
Povijest se ponovila i kad je Grcima trebalo graditi autoceste i obilaznice, pa onda još jednom 2004. godine kad je kolijevka demokracije bila domaćin slavnih Olimpijskih igara.
I te su poslove na svojim leđima iznijeli loše plaćeni imigranti dok su Grci svoje karijere ganjali na važnijim, bolje plaćenim i obećavajućim pozicijama.
Osam godina kasnije na tim će istim leđima imigranti sada pokušati iznijeti dosad najteži i najkrvaviji posao.
A Grčka prvi puta postati – mjesto gdje je umrla demokracija.