Frontman Hladnog piva, jednog od 12 bendova, odnosno pjevača koji su obilježili 50 godina rocka u Hrvatskoj, što je velika tema Globusovog posebnog izdanja GlobusPada, otkriva zašto bend sve više vole u Srbiji, zašto nemaju šefa, tko je od punk-četvorke neurotičan, a tko duhovit
Hladno pivo opet je u klubovima. Vraćaju se publici, sviraju za ljude čija lica mogu vidjeti. Devetnaest godina od prve ploče i dalje su bend koji publika želi čuti, i dalje su bend koji prezire politiku, iako su sada profesionalna mašinerija u čiji zvuk ne treba sumnjati. Jedino, i dalje ne znaju što će otpjevati na koncertima u klubovima, još su to dečki koji kažu da ih muči neuroza, vjerojatno kao alibi da budu to što jesu, i još sastavljaju stihove koji će biti malo drukčiji, sasvim novi, klasično njihovi.
Što Hladno pivo radi sada?
– Ove subote idemo u Novi Sad. Imamo gažu koju smo morali odgoditi zbog tragedije u diskoteci kada je nekoliko osoba poginulo u požaru. Idemo to odsvirati. A inače, vraćamo se tamo odakle smo krenuli, u klubove.
Kako to izgleda?
– Izgleda spontano, onak kako bi klupska svirka i trebala izgledati. Meni je užitak jer smo malo proširili repertoar. Imamo fond od nekih pedesetak pjesama od kojih odsviramo tridesetak, ali sve je fora jer smo puno opušteniji, jer ne znamo ni koje ćemo stvari odsvirati. Mnogi kažu da im je to i bolje nego oni veliki koncerti.
Povratak u klubove znači i više posla za, sigurno, manje novca. Je li to pokazatelj frke s novcem?
– Pa, sigurno jest. To su mali kapaciteti, a nas je deset na putu, u kombiju. Ako želiš dobro zvučati, moraš ulagati u opremu, u razglas, rasvjetu, a s obzirom na ekonomski kolaps, ne samo kod nas nego i u drugim zemljama, onda to sve treba prilagoditi. Publika pa i neki novinari, kritičari skužili su da kada Hladno pivo nastupa, onda tu nema krčenja, mikrofonije i oprema ne crkava, ali to sve košta. Možda to i ispadne koji puta skupo, gledajući na cijenu ulaznice, ali drukčije ne možemo.
Srbija, popularni ste tamo. Prije tri godine ste imali veliki koncert…
– Prije tri godine smo bili u Hali sportova, a prošle godine smo dva dana nastupali tamo i očito su ljudi bili oduševljeni. Zadnji album je tamo jako dobro prošao i zato smo uspjeli napraviti nekoliko dobrih koncerata. Ne znam, u stvari, objasniti kako je došlo do toga, možda zato što je nestalo bendova koji razumljivo pjevaju o svakodnevnici
Kao izgleda radni dan Hladnog piva?
– Svaki dan imamo probe. Počnemo oko 11 sati, sviramo do 15, a onda raspravljamo o raznim stvarima, od merchandisea, organizacije, svega. Tada nastupa naša radna organizacija koju zovemo Hladno pivo koja počinje nakon što Hladno pivo završi s probama i tada se raspravlja o svemu što moramo riješiti. Nakon toga idemo kući pjevajući. Navečer pišem pjesme, nove tekstove, a vikendom nastupamo. Sva sreća nemamo šefa pa možemo odgoditi probu kada se ne osjećamo dobro.
Zar nisi ti šef?
– Ne, nemamo šefa. Mi smo nekakva četvorka koja funkcionira bez glavonje. Da, možda je to samoupravljanje koje ipak funkcionira. Već je dvadeset godina tako i živi smo dokaz da se poslovni, kreativni odnos može bazirati na dogovoru bez pisanog ugovora. Nema ugovora koji bi definirao da se Hladno pivo sastoji od ovih ili onih ljudi, da dijelimo novce po ovom ili onom principu, ali sve što se dogovorimo funkcionira.
Jeste li makar zaštitili ime?
– Jesmo. Morali smo jer je bilo svakakvih pokušaja. Sjećam se, jednom smo nastupali u Makarskoj i na plakatu je pisalo: Hladno pivo-besplatno, a to se odnosilo na upad, nisu se prodavale ulaznice. Na koncertu se skupila masa lokalnih alkoholičara koje je očekivala besplatno hladno pivo pa smo nakon toga zaključili da moramo zaštititi ime i pjesme kako bismo izbjegli slične nesporazume.
Ti si profesor, ali nisi nikada bio dio obrazovnog sustava…
– Da, predavao sam u školi stranih jezika i nisam nikada radio u smislu da sam odlazio u zbornicu ili nešto slično, iako sam predavao raznim uzrastima, od prvoškolaca do odraslih. To sam radio nekih sedam, osam godina. Dosta lijepo razdoblje, ali sam u jednom trenutku osjetio da trebam krenuti dalje. Problem je što s tim poslom, barem je tako u mom slučaju, nije više bilo izazova. Jednostavno se nisam mogao zamisliti da dvadest, trideset godina ponavljam: “Ich bin, du bist…” Bio sam jako glasan. Obično su me kolegice molile da, ako bih mogao, kada predajem, budem malo tiši. Ja sam bio taj koji je najglasniji u razredu. No, bio sam puno manje opušten od onog tipa, erotomana ili frontmana koji se na bini zalijeva pivom. Opet, nisam bio ni strog, što nisam ni morao biti jer u privatnu školu stranih jezika nitko ne dolazi zato što mora, nego zato što želi naučiti jezik. Ljudi to plaćaju.
Je li te uzbuđivalo prenositi znanje mladim osobama? Ili si to samo odrađivao?
– Teško je reći, ne mogu ja ocjenjivati jesam li bio dobar ili ne kao profesor. Ali, bilo je roditelja koji bi mi rekli da su njihova djeca bila zadovoljna, da su nakon škole stranih jezika upisivali jezičnu školu. To godi, to je jako lijep osjećaj kad skužiš da si možda nekome pomogao da donese odluku.
Jesi li ti upisao školu koju si htio?
– Možda, išao sam u školu u Njemačkoj i bio sam jako loš učenik. Negdje u četvrtom razredu mi je došla učiteljica iz engleskoga i rekla mi da mi je izgovor jako dobar. Budući da sam do tada primao jako malo komplimenata u školovanju, izuzetno mi se dopalo, puno mi je značilo da mi netko kaže da sam u nečemu dobar, pa sam se tome i više posvetio. Na kraju sam stvarno upisao taj engleski i diplomirao. Mislim da se lijepim riječima može puno više postići kod ljudi, posebice djece, nego kaznama i prijetnjama.
O čemu sada pišeš?
– Ne znam hoće li mi uspjeti, ali htio bih napisati album nalik zbirci pjesama Ericha Kästnera. To bi bilo nešto kao mala lirska zbirka pjesama u kojoj umjesto sadržaja postoji naznaka za pjesme pa su podijeljene na vrijeme kada si tužan, kada si usamljen…
Emocionalni barometar?
– Da, možda bi se to tako moglo nazvati. Užasno mi se sviđa ideja o albumu koji bi bio sličan tome. Nešto kao mala kućna muzička apoteka. Moram priznati da me malo inspirirao i Springsteen, kojega jako volim, i njegova pjesma “Wrecking ball” jer ima taj, kako ga nazvati, healing moment i neki optimizam. Kod nas se, ljudi kada pišu angažirane pjesme, angažiranu liriku, sve svodi na to kako ukazati što sve ne valja u društvu, tko je sve pokvaren i onda to neki kažu manje, a drugi više direktno, no Springsteen je to napravio drukčije. Rekao je, OK, situacija je stvarno loša, ali prestanite već jednom cmizdriti, ustanite i krenite dalje! Mislim da je takvih pjesama jako malo, a i jako ih je teško napisati.
Što je u tom smislu postojalo u Hrvatskoj? Bare? Ili budnica kakvu su Prljavci otpjevali pjesmom “Lupi petama”? Iako, to je baš budnica, ne pjesma koja bi podigla nekoga iz beda zbog ekonomske krize…
– Mislim da se mogu složiti s time. Nedostaje pjesama koje će malo podići ljude, ne onih koje će ih natjerati protiv policijskih kordona, nego da se dignu da se taj apatični trenutak u kojem žive malo ublaži…
Politička angažiranost? Čini mi se da dobro definiraš socijalnu i političku situciju društva. Bi li se politički angažirao?
– Hm, vjerojatno i dalje ne. No, to su stvari koje se mogu promijeniti u životu. Prije deset godina bih odmah rekao – ne. Rekao bih da ljudi koji se bave politikom ili bilo kakvim društvenim radom, to rade iz sebičnih motiva… No, mislim da postoji trenutak kada i kao pojedinac treba preuzeti odgovornost. Ne može se samo kritizirati cijeli život, a ne učiniti ništa da bi se stanje popravilo. Zato se iskreno divim mladim ljudima koje se angažiraju na tom polju i veseli me kad vidim da se netko razuman posvetio općem dobru. Sad su svi u điru kako političarima treba kresat’ plaće i privilegije, a ja se pitam tko će se, sposoban i pametan, uopće htjeti baviti politikom. Svi kvalitetni menadžeri će radije otići negdje drugdje, u strane kompanije, nego se baviti politikom ako će im se stalno smanjivati plaće. Mislim da smo sada krenuli u drugom pravcu, za koji pak nisam siguran koliko je dobar. Malo mi je teško vjerovati da su ljudi u politici samo zbog patriotskih osjećaja i da im je super ako im se smanje plaće, privilegije. Nisam protiv dobrih primanja ako iza toga stoje rezultati. Ali malo sam skrenuo s teme.Da, možda bih se i ja angažirao, ali tek jednog dana kada ću biti puno mudriji nego danas.
Nije li to što stojiš s mikrofonom na stageu dio toga, pokušaja da nešto promijeniš, ne pristaneš na stereotip? Ne znam, možda počevši od onog subverzivnog stiha – nisam te nikada volio – za koji mi se čini da je bio neki tvoj krik protiv ljubavnih veza koje su postale samo navika…
– Mi, kao bend, to radimo jer želimo iskočiti iz nekih kalupa razmišljanja. Pali me ideja da prvi napišm pjesmu o nekoj nikad opjevanoj temi. Uvijek govorim da sam daleko od toga da sam najbolji pjevač, ali smo, i to želimo biti, bend koji može govoriti o svemu. Recimo, pjesma – ja volim tebe ali ne volim samo tebe, volim tvog brata i tebe – naš je način da iskočimo iz okvira ljubavne lirike. Mislim da nikada ne bih mogao pjevati ljubavne pjesme koje govore samo o ljubavi, boli, nesreći… Možda je to zbog moje nemirne prirode pa mi već na trećoj strofi odlično legne neka psovka ili nekakvo okretanje cijele priče u homoseksualne ili političke vode. Ne, ne želim omalovažavati ljubavnu liriku. To je užasno teško napisati da ne zvuči izlizano, patetično i suvišno. Zato mi i na prvim albumima nemamo puno takvih pjesama jer se tada nisam uspio uhvatiti u koštac sa svojom nježnijom stranom.
Tko je najbolji pjevač?
– Od vokala, zbog karizmatičnosti bi to bio Prlja, iz Leta 3. Čovjek stvarno može otpjevati svaku cijenu iz ovog cjenika u kafiću, a da mu vjeruješ u svaki iznos, svaku kunu, do zadnje lipe koju spomene (smije se).
Što se događa s glazbom? Vidiš li ti nove bendove?
– Svakih par godina se ipak pojave novi bendovi. Evo, sviđaju mi se ovi Dječaci, bend iz Splita, ta simpatična zajebancija, koju je jako teško napisati. Damir Avdić je vrlo zanimljiv lik, ima par pjesama koje su me se dojmile. Tu je i Goribor, kada govorimo o regionalnoj sceni. To je taj slobodni stih koji vrijedi čuti. Dakle, postoje bendovi. KUD Idijoti su jako dobro rekli da se devedesetih dogodilo da je druga liga postala prva liga. Do tada smo znali za puno bendova iz drugih država, a onda se, jer nema medija koji bi to pratili, dogodilo da se čini da nema novih bendova. S druge strane, ostanemo li samo u hrvatskim okvirima, za zemlju od 4 milijuna stanovnika imamo jako puno bendova. Uzmemo li u obzir da postoje satelitski kanali koji puštaju domaće stvari, čovjek bi dobio dojam da je tih bendova jako mnogo. No, nije ni puno teže ni puno lakše za bendove. Istina, nema emisija koje su jake, kao što je nekada bio Hit depo ali, s druge strane, imaš internet, Youtube, puno je jednostavnije snimati doma… No, ako imaš pravu pjesmu, doći ćeš do ljudi.
Treba li politika brinuti o rocku? Da ti uvale političku fotelju koja bi pokrivala glazbu, na par minuta, što bi napravio?
– Mi rock glazbenici djelujemo kao gerila, članovi smo Hrvatske glazbene unije, plaćamo članarinu, ali nemamo nikakav uvid u politiku i njen rad. Iako, u Rijeci je rock jako blizak s institucijama vlasti. U Zagrebu nema takvog odnosa. Možda da izbjegnem odgovor prije nego vidim resurse “svog” ministarstva. Ali, ako se malo pozabavimo time, očito je da bi grad morao na brzinu napraviti kartu buke, kako bi se znalo gdje se smije, a gdje se ne smije svirati, da se odredi do koliko decibela u kojem gradu, u kojem prostoru svirati. Ne može to biti u ingerenciji nekog inspektora koji se može pojaviti u bilo koje doba u klubu i zabraniti sviranje. Mi smo nedavno svirali u Austriji, i tamo postoji, u svakom selu, dvorana, prostor gdje se može svirati. Mislim da svaki grad ima neku napuštenu vojarnu ili dvoranu, dom kulture u kojoj se može svirati, gdje se mladi mogu smjestiti. To bih recimo, pokušao napraviti jer je to puno efikasnija borba protiv narkomanije i alkoholizma.
Što ste vi htjeli na početku?
– Htjeli smo doći do cura, jeftine cuge i pokazati, valjda, da imamo što reći. Htjeli smo ispuniti svoje slobodno vrijeme.
Jesi li mogao postati delinkvent? Živio si solo, skupljao si ekipu u parkiću i cugali ste bambus?
– Možda sam mogao da sam zaronio u pogrešnu ekipu, no mislim da sam dosta bio formiran kao osoba s 14 ili 15 godina. Nikada nisam imao taj poriv da pratim krdo, da idem kuda idu i svi. Dosta sam jak individualac.
Je li to zato što si tada, u djetinjstvu, bio stranac – najprije u Njemačkoj gdje si rođen, a potom u Zagrebu kamo si se doselio?
– Gle, ja dolazim iz sela u kojem se rade najkvalitetniji sudoperi…
Znam, Inox. Imam ga i ja doma…
– To je malo industrijski selo koje se ipak zove drukčije, Oberderdingen, i tamo sam bio do sedmog razreda osnovne škole. Tamo sam rođen i prvi jezik koji sam naučio bio je njemački, na njemačkom sam odgovarao roditeljima, ali sam tamo bio stranac. To je bio gastarbajterski život, klasična priča u kojoj se nastojalo puno zaraditi i vratiti se doma.
Što te odredilo u toj dobi?
– Pa, vjerojatno taj osjećaj da sam stranac. Bio sam stranac u Njemačkoj. Kada sam došao u Tuzlu, bio sam mali Švabo, a kasnije, kada sam se doselio u Zagreb, onda sam bio mali Bosanac. Uvijek sam imao taj osjećaj nepripadanja, a mislim da je zbog toga ojačala moja individualnost pa na kraju, kada me krdo i htjelo primiti, nisam se dao. Zato se osjećam nelagodno kada moram biti u velikoj grupi. Mislim da je ova četvorka kojoj pripadam u Hladnom pivu najveća grupa u kojoj ću ikad biti.
Što vas veže?
– Veže nas glazba, ali i prirodno povjerenje koje se gradilo godinama. Znam, zvučat će kao fraza, ali naš se uspjeh stvarno nije gradio preko noći, nego s puno truda. Nebrojeno puta smo se vraćali s raznih svirki bez kune u džepu, u minusima, i tu se naravno stvori kemija koju je teško samo tako rasturiti nakon toliko godina. Možda je to i razlog frustraciji (smije se). Svi smo psihički labilni, neurotici. Zoki, gitarist, tip je jake osobnosti. On i ja smo pokrenuli tu priču oko Hladnog piva, on je zadužen za idealizam u bendu. Suba je nagle prirode, ali jako duhovit, prepun igri riječima, a Šoki, basist, zadnji je došao i skupa s bendom se razvio. S njegovim smo dolaskom zazvučali onako kako mislimo da trebamo zvučati. Svi smo neurotični.
Što, raznježite se i rasplačete na probi?
– Ne, to znači da u trenu govorimo na 100 decibela kada se krenemo svađati, ali smo u sljedećem trenutku mirni i sve bude o.k. Uvijek je netko drugi u bendu taj koji je sidro, koji se brine da se ne rastanemo na pas mater. To ti je kao neko kontrolirano ludilo, uvijek postoji netko tko smiruje. Stvarno kao brak, samo malo kompliciranije, jer nas je više. I nema seksa, samo frustracija.
Na koji ćeš koncert otići?
– Na Springsteena.
Loža?
– Ma kakva loža. Nisam toliko star. Htio bih biti naprijed, na travi i vratiti se s pristojnim tinitusom. I, ne znam je li Waits prestao koncertirati. Izdao je novi album, ali ne znam da li koncertira. Jednom me Sale Dragaš zeznuo kada je Cash imao zadnji koncert u Grazu, a on mi nije rekao i ja, dodatno, nisam bio dovoljno internetski pismen. Mislio sam, nema veze doći će drugi put, ali čovjek mi umre pred nosom.
Dragaš vam je bio izdavač…
– Izdao je Majke, nas, Anesteziju. Prišao nam je poslije jednog koncerta u KSET-u i pitao nas jesmo li zainteresirani za LP. To nije bilo kao danas, to je bilo ravno primanju u Hall of Fame. Jugoton se tada taman pretvorio u Croatia records, a dio cijele priče glasi kako je za naš prvi album dao svoje zadnje novce. Par puta nam je rekao da mu je, nakon što je iskeširao zadnju lovu za studio, ostalo samo za kavu, bez mlijeka. A on pije isključivo kavu s mlijekom. No, mislim da mu se ta kava vratila, kao puno, puno velikih kava.
Biraš li kod koga ćeš objaviti danas?
– Da, kada smo bili klinci, nasjedali smo, u nekoliko navrata. Kada čitam sve te biografije velikih zvijezda, vidim da su svi imali iste probleme. Svi su potpisivali nekakve sulude ugovore na kojima su drugi zarađivali. Možda je to dio rock and roll odrastanja, zanata, a mi smo ga dobrano ispekli, više puta.
Je li velika turneja sa Zagrebačkom pivovarom komercijalizacija? Jeste li tada izdali ideale? Nagrada je bila nastup u Domu sportova…
– To je bio odnos – ruka ruku mije. Mi smo htjeli ići u veliku dvoranu, s velikom produkcijom, a da cijena ne bude preskupa. Nismo htjeli imati preskupe cijene karata. Svi su ti sponzorski ugovori takvi, mogu se promatrati kroz prizmu prodaje, a možeš ih gledati i onako kako smo ih mi gledali, kroz cijenu ulaznice. Sa svim sponzorima s kojima smo radili bili smo zadovoljni jer smo prije početka turneje jasno definirali do kuda sponzori mogu ići. Na bini nema nikakvih plakata, panoa, reklama, ničega. Iako, bilo je kreativnih prijedloga, da nam na primjer, mikrofon bude u obliku pivske flaše, ali na to nismo pristali. Bina je naša, videozidovi su naši i nema prekida zbog reklamnih poruka.
Je li to jako skupo?
– Pa, ako govorimo o Areni, tu je dvorana oko 160 tisuća kuna plus PDV, onda je tu razglas s još nekih 250 i više tisuća kuna. Doda li se tome cijena reklame, to je najmanje milijun kuna. Za to treba prodati najmanje 10 tisuća karata, ako su ulaznice po 100 kuna. Neka si svatko uzme olovku u ruke i pokuša izračunati koliko to košta i da li se za toliko ljudi isplati staviti jaja na panj.
Bi li svirao za gradonačelnika Bandića?
– Definitivno ne. Ne dijelimo čak ni slične svjetonazore.
Čekaj, čekaj… Nemaš li ti “njegovu” parking kartu?
– Nemam! To sam sto puta rekao. Nisam je dobio, platio sam je, ne želim je i nisam je dobio zbog gradonačelnika…
Sada svirate po klubovima. Biste li htjeli nastupiti na stadionu? Dugme je nastupilo na Dinamovu stadionu…
– Ne, ne bismo nikako tamo nastupili. To je mjesto prepuno negativne energije. Em, što je arhitektonski riječ o velikom ruglu, ispunjeno je negativnom energijom. Izbjegavali bi to u širokom luku. Radije bih na stadionu u Kranjčevićevoj. No, mi nismo stadionski bend, možda smo više dvoranski. Ali, Sava je odlično mjesto, tamo bi se mogao organizirati veliki, dobar koncert. To bi bilo zanimljivije.
Poklonite li nešto publici, besplatno? Koncert na Savi bi morao biti besplatan?
– Eto, opet smo u situaciji da ti treba dobar sponzor ili da dođeš s ekstremno lošim razglasom pa si “for free”, ali i loš. Sljedeće godine nam je dvadeseta godišnjica od prvog albuma “Džinovski” i organizirat ćemo nešto za stare fanove ali i za nove. Možda i neku veselicu. Vjerojatno ne za džabe jer teško je napraviti koncert za deset tisuća ljudi bez sponzora. Često sviramo u humanitarne svrhe, i to bude normalno da sviramo besplatno, a opet, svi drugi koji sudjeluju na koncertu, struja i ostalo, uredno dobiju svoj honorar. To bude neobično, no tako je.
Da trebaš na Google Earthu izabrati mjesto u Hrvatskoj, gdje bi svirao?
– Grobnik… Dobro mi zvuči imati veliki rock festival na Grobniku. I, da. Terasa kod Klovićevih dvora, usred ljeta, za dvije tisuće ljudi. To bi bilo super.
Preuzeto iz Globusa