Beleška o izborima u Francuskoj
Ne razumem se mnogo u francusku politiku. Međutim, iz ove
perspektive, deluje kao da Sarkozi ima vrlo jasnu ideju šta će uraditi
na ekonomskom planu, dok je Oland nema.
I to je razlog zašto treba navijati za Olanda.
Ako Sarkozi nekako uspe da preokrene rezultat i odnese pobedu, to će
podrazumevati još veći evropski ekonomski dogmatizam – insistiranje na
fiskalnoj odgovornosti je jedini pravi put i stezanje kaiša je odgovor
na sve. Ova dogma se nekako održava u životu, uprkos silesiji dokaza da
je pogrešna i da u praksi donosi zastrašujuće posledice.
Olandova pobeda bi uzdrmala stvari, i ponudila bi makar mogućnost nečeg boljeg.
I još ovo. Oland je očigledno potpuno lud što traži povećanje
poreskih stopa za najveće prihode, kako bi ih doveo otprilike na onaj
nivo koji vodeći finansijski eksperti smatraju dovoljnim.
Obamina nepostojeća tema
Edvard Lus je kazao ono što mnogi od nas misle: postoji opasan
nedostatak fokusiranosti u Obaminoj kampanji, koja previše podseća na
neke prethodne epizode. Pre svega, Obama nema jasnu priču o ekonomiji.
Kakva bi ta priča trebalo da bude? Obamini simpatizeri, u stvari,
imaju jasnu priču, koja glasi: suočio se istovremeno sa vrlo slabom
ekonomijom i sa potpunom političkom opstrukcijom – koja je, uzgred,
imala efekta čak i dok su demokrate kontrolisale oba doma kongresa, zbog
filibastera. Zato je uradio koliko je mogao, preko stimulansa i drugih
mera, i spasao ekonomiju sigurne propasti. To što nije uradio više, pa
dobro, možda je mogao da izvuče malo veći stimulans, možda je mogao da
uradi više oko pomoći kreditnim dužnicima, ali generalno gledano,
odradio je prilično dobar posao, imajući u vidu političku klimu.
Nećemo se baviti pitanjem da li je, zapravo, mogao da uradi znatno više. Sada je poenta to da administracija nije pričala ovu priču,
ni u jednom trenutku. Prvo su govorili kako je očito nedovoljni
stimulans bio sasvim prikladan; zatim su isprobavali razne bezlične
slogane koje niko ne pamti, a sve to da bi nas uverili kako nam je
sasvim dobro.
Pretpostavljam da je ovo rezon njegovog političkog tima, koji izgleda
veruje da bi ukazivanje na opstrukciju odavalo utisak slabosti, i da su
vesele priče bolje nego trumanovska kampanja udaranja po nesposobnim
republikancima u kongresu. Ali u protekle tri godine nisam video ništa
što ukazuje na to da njegov politički tim ume da igra ovu igru – i zbog
veselih priča ispadaju nespremni svaki put kad se pokaže da ekonomija
kaska.
U poslednjh nekoliko meseci, primetno je naginjanje ka spokojstvu, ka
uverenju da će niz dobrih pokazatelja zaposlenosti opravdati ove vesele
priče. Takva opklada bi Obamu lako mogla koštati pobede na izborima.
Kriza cionizma
Mislio sam nešto da kažem – a još uvek nemam vremena da to uradim kako treba – o hrabroj knjizi Pitera Bejnarta Kriza cionizma.
Istina je da poput mnogih liberalnih američkih Jevreja – a većina
američkih Jevreja su još uvek liberali – i ja u suštini izbegavam da
razmišljam o tome kuda se Izrael zaputio. Iz ove perspektive deluje
očigledno da se uskogruda politika aktuelne vlade pretvara u postepeno,
dugoročno nacionalno samoubistvo – i to je loše za sve Jevreje, kao i za
čitav svet. Ali ja vodim i druge bitke, a kazati nešto o tome znači
izložiti se napadu organizovanih grupa, koje pokušavaju da izjednače
svaku kritiku izraelske politike sa antisemitizmom.
Ali najmanje što možemo učiniti jeste da stanemo u odbranu Bejnarta,
koji je, kao što se moglo očekivati, uleteo u ovu mašinu. Kao što rekoh,
hrabar čovek, i zaslužuje više.
Paul Krugman, Savest jednog liberala, New York Times Blog, 21-24.04.2012.