Dobitnica je brojnih nagrada za svoj rad. Njene kolumne objavljuje New York Times, The Wall Street Journal, The Times i mnogi drugi svjetski časopisi. Zbog svoga rada je svakodnevno suočena sa prijetnjama smrću od strane muslimanskih fundamentalista.
U ekskluzivnom intervju za Buku, Irshad Manji,
po mnogima najbitnija svjetska figura na feminističkoj sceni 21. vijeka,
pričala nam je o savremenom poimanju feminizma, islamu i ljudskim pravima,
problemu LGBT populacije u muslimanskom svijetu…
-Šta
je feminizam i zapravo, postoji li on kao takav danas?
Da, sa
moje tačke gledišta feminizam postoji danas, ali toliko je internalizovan,
toliko se podrazumijeva kod mladih žena u Sjevernoj Americi i, kako mi se čini,
u Zapadnoj Evropi, da one čak i ne moraju da ga tako zovu, jer je za njih to
postalo norma. A, ono što podrazumijevam pod feminizmom jesu jednake mogućnosti
za žene i muškarce, a ne jednaki rezultati.
Još
jedna stvar, ja vjerujem da prethodne generacije feministkinja nisu bile previše
pametne po pitanju jednakosti žena van zapadnog društva. Danas se mnogo
feministkinja sa zapada previše boji da se bori protiv desničara u muslimanskom
svijetu i islamskim zajednicama.
Šta je
esencija spoja feminizma i islama?
To je
teško pitanje iz razloga što su u teoriji feminizam i islam u redu. U praksi,
to je potpuno drugačije. U teoriji, mnogo muslimanskih feministkinja će reći
„O, pa nema nikakvih problema, niti kontradiktornosti tu, zato što Kuran jasno
kaže da su žene i muškaraci jednaki u očima Boga. A ja kažem – da, ali postoji
mnogo uznemirujućih stihova o ženama u Kuranu. Ja
shvatam da takvih stihova ima u svim svetim pismima, ja to prihvatam. Međutim,
u realnosti islama, prema ženama se mnogo lošije postupa, u poređenju sa drugim
vodećim religijama u svijetu. Tako da mi kao islamske feministinje moramo biti
iskrene da je u teoriji sve u redu, ali teorija nije ono što je bitno, nego to
kako se teorija preslikava u realnost. To je problem.
Kako
je došlo do toga da se islam, koji je u srednjem vijeku bio rasadnik slobodnih
misli, uruši i stekne takav imidž u svijetu kakvav danas ima?
To su
dva pitanja. Jedno je – kako objasniti da je islamska civilizacija predvodila
svijet u znatiželji i kreativnosti i drugo je – šta se desilo. Prema mojim
istraživanjima, došlo je do miješanja i udruživanja kulturalnih uticaja unutar
ranog islama i postojala je tradicija kritičkog mišljenja, koja je bila jaka u
ranim vijekovima islama.
Muslimani
su bili, ne samo sposobni, već i spremni da prihvate uticaje drugih
civilizacija i da uzmu ono najbolje od svake, što je dovelo do inovacija. Onda
je u 11 vijeku, Kalif, kao vladar čitave islamske civilizacije koji je bio u
Bagdadu, vidio da su se počele pojavljivati mnoge vjerske zajednice koje su
proglasile svoje vlade, pa je u cilju jedinstva (što stavljam pod navodnike, a
vidjećete zašto) sud u Bagdadu odlučio da moramo zatvoriti vrata ihtijadama i da
moramo uzeti 130 učenja i napraviti samo 4 učenja za Sunite i 1 učenje za Šite.
Ono što smo time dobili je rigidna ortodoksna interpretacija islama i u sljedećih
1000 godina do današnjih dana. To je bio unutrašnji imperijalizam sa kojim se
islam suočavao zbog straha. Jer, prije 1000 godina ti inovoativni, kreativni
mislioci koji su preuzeli intelektualni rizik su bili pogubljeni, umirali su
pod čudnim okolnostima. Tako da se ovaj strah prenosio sa generacije na
generaciju i danas je postao prihvaćen kao takav. Prošle nedelje u Torontu,
jedna progresivna islamska grupa mi je dodijelila nagradu za slobodu govora
unutar islama koja je nazvana po Mansuru Hallaju koji je bio muslimanski
mislilac iz 10. vijeka. Prema Legendi on je rekao “ja sam istina”, ne “ja sam Bog”
i vlasti su ga optužile za jeres , odsjekle mu ruke , namazali ga katranom i
ostavili tako preko noći. Ujutru su se vratili i pitali ga da li povlači to što
je rekao, a on je pljunuo na zemlju, nakon čega su mu odsjekli glavu. To je
simbolična priča za sve one ljude, pojedince, koji postavljaju nezgodna pitanja
i za to plate svojim životima. Zbog čega sam vam ovo ispričala.
U Kuvajtu
je prije dvije nedelje vlada donijela novi zakon prema kojem ako neko kaže bilo
šta što ne odgovara stavovima vlade biće optuzen za bogohuljenje. Tako da imamo
iste zakone sad kao i prije 1000 godina.
Kako svojim radom razbijate stereotipe koje ljudi imaju
prema islamu, konkretno zapad, i da li se
susrećete sa poteškoćama od strane islamista sa jedne strane i islamofoba sa
druge?
Mene
mrze i jedni i drugi. Muslimani supremisti mrze pitanja koja postavljam, a ovi
drugi koji mrze islam ne podnose činjenicu da sam ja ponosna muslimanka i da se
nisam odrekla islama. I kada kažem da se neki ateisti isto osjećaju, ja ne
stavljam znak jednakosti između to dvoje, ali poenta je da svi prilaze tom
pitanju sa svojim pretpostavkama, sa svojim teretom i agendom. Tako da ako nisi
striktno na jednoj ili na drugoj strani, uvijek ćeš nekoga razočarati. Jer je debata
postala toliko polarizovana. Jedna od stvari koja je po meni važna da se kaže
jeste da islamski supremisti i mrzitelji islama zapravo trebaju jedni druge, i
to uvijek. Tako da ja nemam problem s tim što me svi mrze. To nije zato što sam
ja umjerena struja, ja nisam umjerena, ja sam reformator, vidjećete kada
pročitate knjigu da su to dvije različite stvari. Moju agendu čine ljudska
prava, kritičko razmišljanje i sloboda pojedinca. A, sloboda nije prihvatljiva
ni za jednu od ovih strana, jer one same ne vole kritičko razmišljanje.
Moja
zemlja, Bosna i Hercegovina, na jedan perverzan način se hrani tom mržnjom
između islama i islamofoba. Kako ste vi
doživjeli ovu zemlju?
Jedino
što vam mogu reći o ovoj zemlji je da sam uglavnom imala dobra iskustva do
sada, inteligentna pitanja, promišljanja… ali, isto tako, moram reći da sam
na svojoj FB stranici prije par dana bila malo iznenađena nekim konzervativnim
stavovima muslimana odavde. Npr. na jednom predavanju u Sarajevu, jedan mladić,
musliman, branio je kamenovanje žena. Meni je to čudno. To je ono što ja ne
razumijem kod pojedinih bosanskih muslimana…. Ili jedna djevojka koja mi je
rekla “ti si lezbejka, to mi je sasvim dovoljno”. Ima takvih komentara, ali
uglavnom nailazim na veoma pozitivne reakcije i starijih i mlađih ljudi. I,
iskreno, u svijetu iz kog ja dolazim, u
Sjevernoj Americi, ljudi koji išta znaju o islamu u BiH imaju veoma pozitivno
mišljenje o njemu, da je mnogo
tolerantniji, više pluralistički nego islam u arapskim zemljama.
Vidite
li kroz svoj rad da ste nešto promijenili?
U posljednjem
poglavlju moje knjige naći ćete konkretne priče uglavnom mlađih muslimana o
tome kako je moj rad uticao na njihov život. Obično se radi o porodicama koje
mi zahvaljuju jer sada mogu otvoreno razgovarati o svojim tumačenjima sa svojim
roditeljima, stričevima ili tetkama. Često se radi o muslimanima iz mješovitih
brakova koji mi zahvaljuju jer zbog mog rada sada mogu s ponosom reći “ovo je
moj suprug/a hrišćanin” ili obrnuto. Ili neki kažu da sada odgajaju djecu u
duhu o kojem ja govorim u knjizi. Veoma mi je drago kada imam prezentaciju
knjige i kada upoznam mlade roditelje koji dovedu djecu i kažu im “ovo je
autorka knjige koja govori o tebi kao o Božjem djetetu”. Ti mladi roditelji s
ponosom upoznaju svoju djecu sa drugačijim vrijednostima, koje su i dalje u
velikoj mjeri kompatibilne sa islamom.
Mnogi govore o sukobu islamske i zapadne civilizacije. Kako
vidite budućnost svijeta iz perspektive islama?
Mislim
da budućnost može biti svijetla, kada bi mladih muslimani na zapadu više koristili slobode u svom društvu da
odgovore na pitanja i na sumnje koje mnogi nemuslimani imaju. Moj veliki
problem sa umjerenim muslimanima na zapadu jeste to što se oni boje tih
predrasuda o muslimanima, oni ne žele da odgovaraju na pitanja koja mnogi
nemuslimani imaju. Umjesto toga, ako imate pitanje koje ovi umjereni muslimani
smatraju neugodnim, oni će reći vi ste islamofob i pokušaće da prekinu razgovor
prije nego što je i započeo. Problem sa ovim pristupom je što ljudi koji imaju
ovakva pitanja pomisle – zašto se oni toliko plaše da odgovore na moje pitanje,
šta kriju, šta zataškavaju. Onda njihova sumnja raste, a oni koji nastoje da
prekinu razgovor postaju ljuti i jaz između njih postaje veći. Ja kažem
muslimanima da koriste ihtijade, da budu iskreni i da odgovore na pitanje. A,
ako ti je ono što čuješ u pitanju neprijatno, kaži to. Kaži – to je
interesantno pitanje, ali emocionalno mi je teško da odgovorim na njega, ali znam
da moram o tome razmisliti. Ne morate uvijek biti u pravu, samo budite iskreni,
jer čim ste iskreni, po mom iskustvu, većina ljudi će vas vidjeti kao ljudsko
biće, a ne kao marionetu imama i bula.
Borac ste za prava LGBT populacije. Kako to doživljava
radikalni islam?
Ekstremisti
bilo koje vrste, vjerski, nacionalistički, feministički su ekstremni jer su
nesigurni. Oni će reći da to nije tako. Ali kroz istoriju, iskazivanje
seksualnosti je bilo prijetnja onima čiji identitet nije bio čvrst. Da bi
nadomjestili slabost svog identiteta, oni su željeli kontrolu i moć. Reći ću
nešto što možda nigdje drugo nećete čuti – Ja vjerujem da će pokret za dostojanstvo LGBT populacije postići svoj
cilj u islamskom svijetu, prije nego što će se žene izboriti za jednakost.
Mislim da LGTB više nije tabu kakav je nekad bio, čak ni u islamskom svijetu. Toliko
muslimana se ovih dana deklariše kao homoseksualci, što još uvijek nije
dovoljno, ali ih je sve više. I ono što je meni interesantno, barem u Sjevernoj
Americi, jeste to što je veća sramota biti homofob, nego seksista. Hoću da
kažem da mladi muslimani koji studiraju u Americi ili Kanadi, kako bi imali
kredibilitet da se bore za svoja prava kao muslimani, moraju prihvatiti
postojanje gejeva i lezbejki oko sebe. Isto ne važi i za prihvatanje žena oko
sebe. To je moj problem sa prethodnom generacijom feministkinja, koje su danas
starije feministkinje, što one stvaraju bizarne i ružne alijanse sa
desničarskom strujom u islamu, ali nikada ih ne zovu desničarima, već autentičnim
muslimanima ili samo muslimanima. Spremne su da prozivaju hrišćanske desničare,
ili jevrejske desničare, ali starije feministkinje ne govore isto o tim
islamskim konzervativcima koji osporavaju ženama njihova prava. Nikada ih ne
nazivaju muslimanskim desničarima, što je velika hipokrizija među zapadnim
feministkinjama danas.
Borac ste za prava žena i LGBT populacije u islamskom
svijetu. Koliko vam to privatno pričinjava probleme, i da li vas ti problemi
čine, zapravo, jačom ?
Donedavno
sam imala veliki zdravstveni problem, fizički, jer sam se snažno borila, a zbog
mog rada ljudi su me stalno zvali – možeš li doći ovamo ili učiniti ovo, i ja
sam se osjećala krivom ako ih odbijem, pa bih to učinila. Nisam vodila brigu o sebi, nisam jela dovoljno,
nisam dovoljno spavala, tako da sam prošlog ljeta morala naučiti ponovo kako da
dišem pravilno. Danas sam mnogo zdravija i sretnija, i mirnija, više u miru sa
sobom, jer učim kako da kažem “ne”. Baš sam svom kolegi govorila o tome da kada
profesori predaju o društvenim promjenama, o socijalnom preduzetništvu, o tome kako
biti katalizator promjena, oni imaju dobre teorije, ali ne bave se ljudskim
faktorom koji se sam mora naporno boriti za promjene. Zbog toga sam odlučila da
u sljedećem semestru na svojim predavanjima na Njujorškom univerzitetu uvrstim
i tu temu – kako brinuti o sebi. Jer vi ne možete biti od koristi drugima, ako
ne vodite brigu o sebi.
Šta je to što vas toliko motiviše i što vam daje snagu da
istrajete u svojoj borbi?
To je
moja zahvalnost Bogu. Na čemu sam zahvalna? Moja porodica i ja smo izbjegli iz
Ugande i doselili u Kanadu i ja na početku knjige pričam o tome kako nam je u Kanadi,
zajedno sa materijalnim stvarima, data slobda. Nismo morali proliti krvi ili se
boriti oružjem za tu slobodu, ona nam je data, to je bio dar. I svaki dan
osjećam potrebu da zaradim taj dar, koristeći svoje slobode na
najkonstruktivniji način. Tako svaki dan ne zahvaljujem samo Bogu zbog toga što
smo dospjeli u slobodno društvo, već ga molim da mi pomogne da i dalje budem
dostojna tih sloboda. To je zaista zahvalnost koja me vodi. Jedna od stvari
kojima učim svoje studente jeste da je njihov gnjev zbog socijalne nepravde u
redu ako je to polazna tačka za postizanje promjena, ali ljutnja nije osjećanje
s kojim je prijatno živjeti, treba naći pozitivnu motivaciju u životu, a za
mene je to zahvalnost.
Izvodi iz biografije Irshad Manji:
Irshad Manji je kanadska književnica, novinarka i
kritičarka islamskog fundamentalizma. Rođena je u Ugandi 1969. godine. Nakon
protjerivanja južnoazijskih emigranata, seli se u Kanadu, gdje paralelno pohađa
javnu i vjersku školu. Diplomu je stekla na univerzitetu British Colubia, nakon
čega postaje urednica dnevnih novina i političkih emisija u kojima iznosi svoje
liberalne stavove o manjinama u islamu. Osnivač je humanitarne organizacije
Itjihad čiji je cilj razvijanje i podsticanje kritičkog razmisljanja i ohrabrivanje
drugačijeg misljenja. Saradnica je Evopske fondacije za demokratiju, te
voditeljka projekta ,,Moralna Hrabrost“ na univerzitetu New York. Autorka je
višestruko nagrađivanog dokumentarca ,,Borba bez straha“ u kojem istražuje
istoriju islama.
Postala je svjetski slavna
knjigom ,,Problem sa islamom danas“, prevedenom na više od trideset jezika u
kojoj pokušava pomiriti vjeru u Allaha i ljubav prema slobodi, pozivajući na
reformu islama. Manji oštro kritikuje podređenu ulogu žene u islamu, islamski
antisemitizam, nekritičko prihvatanje i tumačenje Kurana i netoleranciju prema
manjinama. Borbu protiv nasilja i kršenja ljudskih prava u Božije ime Manji
nastavlja i u svojoj drugoj knjizi ,,Allah, sloboda i ljubav“, u kojoj poziva
sve ljude, bez obzira na vjeroispovijest, da mržnji, netoleranciji i strahu,
suprotstave čvrstinu i univerzalne ljudske vrijednosti.
Razgovarao Dragan Bursać
Prevod Milica Plavšić